Article_Top_970x250

Nova kriza u Hajduku: Tko je odgovoran?

dvostruka pljuska od gorice

Nova kriza u Hajduku: Tko je odgovoran?

stu 03, 2019
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Milan Šabić/Pixsell

Nepuna četiri mjeseca nakon sramote u kvalifikacijskom susretu za Europa ligu, zatišja pa i privremene euforije tijekom uspješnog otvaranja prvenstva, Hajduka trese nova kriza.

U turbulentnom klubu kakav je Hajduk i temperamentnoj sredini kakve su Split i Dalmacija skandali i rezultatske krize obično su povod kritičarima da se razmašu, a tako će biti i ovog i predstojećih dana.

Ipak, ovoj kritici poraz od Gorice, nemoć na gostujućim terenima i općenito loše izvedbe samo su povod. Pogrešni, a povremeno i stihijski i kontradiktorni potezi vuku se dulji period, a pravo vrijeme da ih se apostrofira jest upravo nakon ovakvih događaja. Tada se nitko od odgovornih ne može skrivati iza rezultata.

Treneri

Nećemo se vraćati dalje unatrag od dolaska prvog od trenutačih članova troglavog „BBB vodstva“ (Brbić, Bjelanović, Burić), a to je Saša Bjelanović. Prije svibnja prošle godine kao skaut i Brancov asistent  bio je dijelom oslobođen odgovornosti za sportsku politiku, ali od tog mjeseca (su)potpisuje tri trenerske smjene. 

Nakon zakašnjelih reakcija na tržištu, s kadrom osiromašenim izlaznim transferima, Željko Kopić, trener koji je u sezoni 2017./2018. do travnja držao neizvjesnom bitku za titulu i bio blizu Kupu, seriju loših rezultata platio je otkazom. Tu sportski direktor nastupa s prvim čudnim potezom i vraća Zorana Vulića, trenera u vrijeme posljednjeg trofejnog razdoblja, ali i trenera koji u proteklih 15 godina nije imao zapaženiji ili uspješniji angažman, niti je bio u klubu renomea približnog Hajdukovom.

K tome,  ne propitujući suviše njegove trenerske kvalitete, poznat je kao čovjek koji gaji direktan i ponešto zastario stil nogometa koji, kao što je bilo za očekivati, ne podiže vrijednost mladim igračima.

Brzo su svi, pa i sportski direktor, uvidjeli da Vulić nije pravi izbor, te je dvojac Huljaj-Bjelanović posegnuo za rješenjem iz unutarnjih pričuva – višegodišnjim trenerom iz akademije Sinišom Oreščaninom. Postupno se uspinjao, od trenera mlađih uzrasta, preko druge momčadi do prve ekipe.

Opet ne propitujući previše trenerske kvalitete, koje su se do konca sezone pokazale zavidnim, valja dovesti u pitanje strategiju iz koje je proizašla takva odluka. Kopića, trenera koji je gradio igru pozicijski i kroz posjed, mijenja Vulić, čovjek koji gaji direktniji stil nogometa, a Vulića pak mijenja Oreščanin, čovjek koji gaji pozicijski nogomet i kontrolu, poput Kopića, nastoji ostvariti kroz posjed.

Premotat ćemo nekoliko mjeseci unaprijed, do ljeta tekuće godine. Sezona 2018./2019. uspješno je apsolvirana, klub se iz ponora uzdigao do četvrtog mjesta, Oreščanin je osvojio povjerenje i kuju se ambiciozni planovi za tekuću sezonu. Usred priprema klub je  uzdrmala „afera Šibenik“  u kojoj je prvooptuženi bio baš Bjelanović. Svi koji barem površno prate nogometna zbivanja znaju o čemu se pisalo, a rijetki su načisto s time što je istina i je li Bjelanović doista odgovoran za ono što mu Gojun stavlja na teret.

Ono što je bitno jest da se nemir u klubu odrazio na atmosferu, a preko nje na rezultat – i to na najsramotniji mogući način. Gzira je opjevana i oplakana, Oreščanin je platio otkazom (dojam je da se jedva čekalo njegovo poskliznuće – naravno, ne baš protiv Maltežana) i valjalo je naći novog trenera.

Tu ponovno nastupa Saša Bjelanović, uz kooperaciju, a vjerojatno i uz dirigentsku palicu predsjednika Marina Brbića. Na trenersku klupu sjeda Damir Burić, čovjek koji ju je napustio 38 mjeseci ranije, Brbićev prijatelj i izbor iz prvog mandata.

Opet ću se suzdržati od komentiranja i iznošenja svojih ocjena trenerskih kvaliteta, ali ne mogu ne dovesti u pitanje logiku takve odluke s obzirom na profil trenera. Déjà-vu. Trener koji gaji igru na posjed opet biva zamijenjen trenerom koji preferira direktniji nogomet.

Svaka organizacija, pa i nogometni klub, ukoliko želi biti uspješna mora imati dugoročnu strategiju, a jedan od temelja dugoročnog plana nogometnog kluba je preferirani stil igre. Osobito ako je riječ o klubu  koji se u velikoj mjeri oslanja na vlastiti omladinski pogon i teži  implementaciji iste ili slične nogometne filozofije od mlađih pionira do seniora.

Smjene trenera u kojima je (samo) sukrivac nisu mu jedini krimen, ali ne može se skriti niti iza rezultata, niti iza osobito dojmljive transfer politike. Izvjesnom smjenom Damira Burića Saša Bjelanović potrošio je sav  kredit i sam bi trebao preuzeti odgovornost.

Predsjednikova odgovornost

Od „BBB vodstva“ na najmanjem udaru će se naći predsjednik Marin Brbić. Nakon Gzire  čvrsto je obećao plasman u kvalifikacije za Ligu prvaka, dakle (najmanje) drugo mjesto i, zajedno s prvim suradnikom Jakobušićem, najavio preuzimanje odgovornosti ako zasmrdi na neostvarenje cilja.

Obećano drugo mjesto još uvijek je na dohvat ruke, ali i nad prezimenom prve osobe kluba strši nekoliko pitanja.

  1. Afera Šibenik

Kao što rijetko tko može sa sigurnošću zauzeti iti jednu stranu u toj aferi, tako se ne može reći niti da je ista do kraja raščIšćena.  Ako je već nakon opskurne istrage predsjednik ´presudio´ u korist sportskog direktora, ostaje pitanje zašto „sukrivci“ nisu jednako sankcionirani. Zašto je direktni ceh platio samo dotadašnji šef klupske akademije, a ne i direktni svjedoci navodnog spornog događaja, u prvom redu trener druge momčadi.

Brbić je pokušao balansirati i mišiće pokazivati na čovjeku koji je iznosio navodno prljavo rublje(sve vrijeme se apsolutno suzdržavam od ocjene tko govori istinu) u javnost, a nije otkazom sankcionirao one od kojih su optužbe i potekle.  Jedan od trenera iz akademije je svojevoljno napustio klub i danas je zaposlen u NK Osijek, Despotović nijednom prilikom nije opovrgnuo Gojunove navode, a Oreščanin ga je čak i javno podržao.

Ako se kune u poštenje, moral i integritet, Brbić je morao sankcionirati sve s jedne ili druge strane.  Možda se plašio prevelikih rezova i gubitka trenerske okosnice dobro posložene akademije.  Što god bio razlog, ne može ga u potpunosti opravdati. Odabrao je polovično rješenje, nije u korijenu sasjekao nastali nered i podigao urušenu atmosferu. Cijena je bila najskuplja moguća, ispadanje od nogometne momčadi s Malte i gubitak trenera koji je iskazao veliki potencijal te podigao vrijednost nekolicini mladih igrača.

  1. Gzira United

Drugo proizlazi iz prvog i u prvom je spomenuto, ali zaslužuje biti izdvojeno i zasebno navedeno. Navijači Hajduka crvenjeli su se nekoliko puta u ovom stoljeću zbog sramotnih europskih posrtaja, ali eliminacija od Maltežana zauzela je neslavno mjesto najveće (rezultatske) sramote u klupskoj povijesti.

To je samo po sebi uzdrmalo poziciju predsjednika kluba i obilježilo ga do kraja mandata. Često se veli da je u nogometu, pogotovo u jednoj utakmici, sve moguće, pa se stabilni nogometni klubovi suzdržavaju od naglih poteza i smjena, osobito tako kratko nakon predsjednikove druge inauguracije. Stoga Brbićeva odgovornost  za taj poraz ne može biti prevladavajuća.

Ipak, ukupni dojam je zbroj pojedinačnih odluka, poteza i događaja, a ono što se dogodilo 18. srpnja moralo je barem dijelom iscrpiti kredit koji Brbić ima kod navijača i nadzornog odbora, a tko zna, možda i kod sebe samoga.

  1. Povratak Burića

Kad je o sportskoj strani odluke riječ, nelogičnost u izboru Oreščaninovog nasljednika već sam nastojao obrazložiti. U tom pogledu Bjelanović i Brbić dijele odgovornost. Prvi jer je predsjednikov izbor podržao, jer suodlučuje o izboru i jer ne može biti ekskulpiran od odgovornosti samim time što je ideja inicijalno Brbićeva. Osobito nakon odluka pri ranijim angažmanima trenera.

Drugi, onaj koji je u fokusu ovog dijela teksta, odgovoran je jer je vratio trenera iz prvog mandata, odbačenog po dolasku nove uprave.  Smjene trenera (pa i ova koja će vjerojatno uslijediti) su normalna i (pre)česta pojava u nogometu i to samo po sebi nije problematično. Problem leži u činjenici da je Brbić, zbog u točki jedan navedenih postupaka, žrtvovao talentiranog trenera i zamijenio ga čovjekom koji mu je apsolutni antipod po stilu igre, čija nogometna filozofija ne djeluje stimulativno na razvoj i tržišnu vrijednost igrača i koja je zahtijevala brzu i nepotrebno ekstremnu prilagodbu igrača.

Angažiraš nogometaše za jedan stil igre, osam mjeseci isti taj stil nastojiš implementirati i usavršiti, pa dovedeš trenera koji sve mijenja iz korijena. Želio je nastaviti gdje je stao u prvom mandatu, s trenerom koji je klub napustio nedugo nakon njega, po dolasku nove uprave, pokazati da je ondašnji nasljednik Kos bio u krivu,  a sve to po cijenu radikalnog odstupanja od dotadašnjeg stila igre. Takvu odluku mogli su opravdati zadovoljavajući rezultat, o čemu se još i može diskutirati, te dojmljiva, organizirana igra i vidljiv napredak (barem nekih) igrača. U drugim dvjema stavkama Burić nije zadovoljio.

Razumno je, dakle, zapitati se je li Marin Brbić donio previše pogrešnih odluka u svom zasad kratkom drugom mandatu.

Transfer politika

Rasipništvo  i transfer politika Maria Branca i posljedice istih tema su kojom se, uslijed aktualnih problema, nije korisno zamarati. Osobito jer su gotovo sve Portugalčeve akvizicije napustile klub. Ipak, valja  dodati  da je, kao šef skautske službe i njegov prvi suradnik, i Bjelanović dao obola tome.

A kad sam u prvom dijelu teksta napisao da je Bjelanovićev jedini krimen nisu trenerske akvizicije, mislio sam i na ulaznu transfer politiku. Od svibnja 2018. za nju snosi direktnu odgovornost.

Opet se vraćamo na strategiju. A proklamirana strategija kluba jest fokus na domaće igrače, u što većoj mjeri iz vlastite akademije, uz popunjavanje kritičnih pozicija odgovarajućim pojačanjima sa strane. U skladu s tim, klub treba jasno definirati kakvi profili igrača zadovoljavaju kriterije.

. Nakon što se klub financijski stabilizirao i podigao gornji limit za plaće pojedinom igraču, otprilike je postalo jasno koji i kakvi igrači su dostupni. Sljedeći korak je procjena koliko dobra ta pojačanja moraju biti.

Primjera je mnogo, a ja ću se zadržati na nekolicini ilustrativnih.

Zanima me kako je moguće da 25-godišnjeg nigerijskog napadača koji iza sebe ima tri godine nogometa u turskoj ligi, jednoj od 10-12 najjačih u Europi, a skautima svih ozbiljnih momčadi je kontinuirano na radaru, nije pokušao angažirati niti jedan od renomiranijih europskih klubova, ili da nitko iz solidne i platežno moćne turske lige nije bio voljan dati mu plaću koliku ima u Hajduku. Više je nego indikativno da je nakon dvije i pol godine u klubu srednjeg doma tamošnje lige preselio u fenjeraša, s kojim je na koncu sezone eliminiran u niži rang. Indikativno je da je sa svojih 25 godina realizirao tri transfera u kojima je ukupno plaćen milijun eura.

Teoretski je moguće da Hajduk imao bolju skautsku službu od svih europskih klubova i da je samo Hajduk u njemu vidio silnu kvalitetu koja će donijeti iskorak. Ipak, razumno je pretpostaviti da i drugi klubovi imaju svoje skaute, da su ga pratili i nisu ga smatrali vrijednim dovođenja.

Hajduk možda ne može ciljati visine Galatasaraya ili Fenerbahcea, ali dosegnuti razinu jedne Kasimpase može se smatrati realističnim ciljem. Vodeći se tom logikom, višak i otpadak iz Kasimpase ne može biti pojačanje u Hajduku, pogotovo ne ako je to 25-godišnji formiran igrač s malo ili nimalo prostora za napredak.  Barem ne Hajduku koji želi iskorak.

Navest ću još jedan primjer. Riječ je o pola godine starijem Libanoncu fine tehnike i solidnih fizičkih predispozicija, baš poput iznad navedenog Nigerijca. Prije Hajduka četiri sezone je proveo u Norveškoj, u klubu iz srednjeg doma tamošnje lige, imao i solidnih nastupa i jednu prilično efikasnu sezonu.

Postavlja se razumno pitanje: Kako to da niti jedan od renomiranih klubova iz Skandinavije i ostatka Europe nije našao za shodno angažirati nogometaša čija kupovina ne bi izazvala prevelik trošak?

Hoće li Hajduku iskorak donijeti igrači koji nisu bili dovoljno dobri Kopenhagenu, Rosenborgu ili Malmöu? Igrači koji do 26. godine nisu uspjeli ostvariti transfer u kvalitetniji klub.

Zavidna tehnika, dojmljiv sažetak na YouTubeu, preporuka menadžera poznanika nisu i ne smiju biti dovoljne reference za angažiranje nogometaša.  Neka ´falinga´ očito postoji, čim baš nitko drugi za njih, formirane igrače u srednjim dvadesetima, nije bio spreman izdvajati 400-450 tisuća eura godišnje.

Kojim putem krenuti?

Kad je ulazna transfer politika u pitanju, Hajduk mora prestati gajiti iluzije da će mu formirani igrači iz inozemstva predstavljati pojačanje. Tu prvenstveno mislim na ljude s neslavenskog govornog područja.

Kod povratka hrvatskih nogometaša i angažiranja igrača sa slavenskog govornog područja situacija je znatno drugačija, iz očitih razloga. Takvi se u pravilu lakše prilagođavaju, stvara se bolja kemija u momčadi, te ih češće vode drugi motivi, osim isključivo financijskih. Niz je razloga zbog kojih će domaći nogometaš na terenu pružati više od stranca jednake kvalitete.

Angažiranje stranaca neslavenskog podrijetla opravdano je ako se radi o igraču relativno nepoznatom na tržištu, neformiranom i daleko od ispunjenja potencijala. To su akvizicije u koje je opravdano opuštati se i koje, uz dobru selekciju, mogu donijeti dobrobit klubu. Uz puno promašaja i pokoji pogodak koji će ih višestruko kompenzirati.

Ne tvrdim da je svako inozemno pojačanje s ovim proračunom nužno greška, no ogromna većina jest. One koji se ne slažu pozivam da pobroje sve takve pridošlice, a zatim navedu one koji su se pokazali pojačanjima.

Skupe akvizicije iz inozemstva, za kakve je sposoban primjerice Dinamo, posve su druga priča i Hajduk za njih nema financijsku podlogu.

To će možda biti moguće kroz koju godinu, kad u blagajni bude dovoljno novca da se po sezoni dovede barem jedan prilično skup igrač za kojeg se s velikom dozom sigurnosti može tvrditi da pravi razliku.

Primarni fokus kluba jest, što je jedino logično, omladinska škola i na tome treba ustajati i još više inzistirati. Osobito nakon naučenih lekcija s pridošlicama iz inozemstva. Ne smije se dopustiti da bogati bazen talenata iz B momčadi ostane nepotpuno iskorišten.

Hajduk svoj skauting mora usmjeriti ne Dalmaciju, Hrvatsku i regiju. Tim redom. Igrače s tog područja, uz kvalitetnu skautsku mrežu, u mogućnosti je pratiti u kontinuitetu, primijetiti na vrijeme i barem neke ´ugrabiti´ prije konkurencije. A može se pronaći i neki gotov igrač, za manje novca nego u inozemstvu,  ali odgovarajućeg profila. Sve navedeno u ovom pasusu Hajduk je tijekom proteklih nekoliko sezona unaprijedio na višu razinu.

Ogledni primjer može biti Slavia Prag čiju momčad, konkurentnu u najjačem klupskom nogometnom natjecanju, čini 90% čeških nogometaša. A nije baš da Češka ima veći bazen nogometnih talenata od Hrvatske. Tijekom proteklih sezona, većinom transferima manjim od milijun eura, stvorili su bazu domaćih igrača, te tu okosnicu oplemenili dvjema skupocjenim inozemnim akvizicijama.

Dok Hajduk nema proračun koji može podnijeti ulazni transfer težak 3 milijuna eura, u prednosti je kad je riječ o kvaliteti nogometne akademije i broju ´proizvedenih´ igrača.

B.B./Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250