08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu. Photo: Luka Stanzl/PIXSELLLUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell
StoryEditor
FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Nobelovka Svjetlana Aleksijevič u Hrvatskoj: U Bjelorusiji traje tihi građanski rat, a Putin želi stvoriti nešto slično SSSR-u

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  09.09.2021., 11:07h
Gostovanje Svjetlane Aleksijevič na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu povijesni je događaj iz nekoliko razloga. Prije svega, riječ je o jednoj od najboljih svjetskih autorica, književnici, disidentici, novinarki, dobitnici Nobelove nagrade za književnost 2015. godine. Aleksijevič je na tribinu Razotkrivanje s Miljenkom Jergovićem došla iz Berlina gdje živi od 2020. godine, nakon što je pobjegla iz Bjelorusije nakon revolucije koju je u Minsku pokrenuo narod u kolovozu prošle godine. Aleksijevič je vrhunska književnica, velika intelektualka, bespoštedna aktivistica koja se bori za vlastitu domovinu, demokraciju i pravdu. Njen dolazak u Hrvatsku nije samo ‘književni‘, jer autori koji dolaze iz zemalja kakva je Bjelorusija, ne dolaze samo govoriti o literaturi, nego o stvarnosti i životu koja je često daleko od medijskih naslovnica, televizije. Bjelorusija nije ezgotična zemlja, a njen narod nam je susjedski, naglasio je Miljenko Jergović nekoliko puta, a činjenica da je pred nama u Hrvatskom glazbenom zavodu, književnica svjetskog glasa čija su nam djela bliska i susjedska po svemu, a možda najviše po patnji, dokaz je te bliskosti i blizine. Možemo samo sa onom pozitivnom zavisti gledati na bjeloruski narod: aktivan je, borben, ne predaje se, s cvijećem u rukama prkosi komunističkom diktatoru, a u svijetu ga se ne prepoznaje samo po notornom Lukašenku, nego i po Svjetlani Aleksijevič - književnici koja je dala glasove tolikim ljudskim patnjama, stradanjima i sudbinama.

Svjetlana Aleksijevič, književnica, novinarka, disidentica, dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, glavna zvijezda ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, u Zagrebu je, u razgovoru s Miljenkom Jergovićem, hrvatskim i bh. piscem, govorila o Bjelorusiji, teroru kojeg njen narod proživljava pod Lukašenkovim režimom, književnosti i dokumentarizmu, te svemu onome od čega se sastoji njena polifona literatura u kojoj je glasove dala tolikom broju ljudi.

Druga epizoda egzila u životu književnice, novinarke, dobitnice Nobela

Aleksijevič je na Festival svjetske književnost kojeg organizira nakladnička kuća Fraktura na čelu sa Seidom Serdarevićem, stigla na poziv domaćina, te Siarhieja Shupe, istaknutog intelektualca i prevoditelja Jergovićeve književnosti i Miljenka Jergovića, koji su je posjetili još prije dvije godine u njenom domu u Minsku. Ova ugledna bjeloruska i europska književnica do 2000. godina živjela je u Njemačkoj, kao i većina bjeloruskih pisaca – u egzilu, da bi se nakon desetljeća ponovno vratila u Minsk.

U glavnom gradu Bjelorusije, u kolovozu 2020. godine održan je niz demonstracija na kojima su, u najvećoj mjeri, Bjeloruskinje tražile demokraciju, pravdu i mir u vlastitoj zemlji. Njeni su romani u Hrvatskoj objavljeni u Ediciji Božičević u prijevodu Fikreta Cacana.

Razotkrivanje Svjetlane Aleksijević s Jergovićem, kako je ovaj program nazvan, počeo je nastupom češke glazbenice Vesna Cáceres, koja je otpjevala bjelorusku romantičnu narodnu pjesmu "Kupalinka", simbol bjeloruske revolucije 2020.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

Jergović: Bjelorusija nije ezgotična zemlja nego naša europska susjeda

Jergović je, na samom početku razgovora, citirao riječi Alhierda Bachareviča, bjeloruskog romanopisca koji je na okruglom stolu upozorio kako Hrvati ne bi trebali doživljavati Bjelorusiju dalekom i egzotičnom zemljom jer je dijelom Europe.

“Žive i izgledaju kao mi, odijevaju se kao mi, oni uopće ne izgledaju onako kako su izgledali istočnoeuropski turisti u Dalmaciji prije rata. Minsk je grad kakav je i Helsinki, primjerice, ali mi iz nekog razloga, češće Helsinki koji nam je fizički dalje doživljavamo bližim, iako je to Minsk. Europa je, kako kaže Bacharevič, ništa drugo do prostor između sjevernih i južnih mora, tu smo svi susjedi”, istaknuo je Jergović i dodao kako smo susjedi po književnosti jer su knjige ove nobelovke u Hrvatskoj bile čitane i prevođene i prije nagrade koja je potvrdila njen svjetski status i ugled u umjetnosti.

Aleksijevič danas, kako je objasnila, živi u Berlinu i od kraja rujna 2020. godine.

“Njemačka vlada mi je pomogla. Živim u stanu u kojem imam ured, veliki stol na kojem je knjiga o revoluciji koja se događa u Bjelorusiji i koja je počela na ljeto prošle godine, ali to je moja velika bol. Izgubljena sam, ljudi se povlače, boje se izići, ne samo na ulice, nego i dvorišta, trgovine. Policija provjerava osobne iskaznice, svi su sumnjivi, za svakog misle da je dissident koji je došao iz neke druge zemlje u Bjelorusiji dizati pobunu”, rekla je Aleksijevič.

Bjeloruska vlada je bila spremna na sukob s vlastitim narodom

Vlastima u Bjelorusiji na čijem je čelu još od 1994. Aleksandar Lukašenko teško je shvatiti, ističe Aleksijevič, da je revoluciju počeo narod i da se ona dogodila odjednom.

“Iskreno govoreći, ponekad bismo u kuhinji pričali, moji prijatelji i ja, da se to nama neće nikada dogoditi, da ćemo dugo čekati promjene, a onda je odjednom, pola milijuna ljudi izišlo na ulice”, izjavila je.

Iako je, dodaje, sudjelovala na ratištima u Kabulu i tamo vidjela jako modern vojnu opremu i tehniku, bila je šokirana opremljenošću bjeloruske vojske koja je tih dana bila na ulicama.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

“To je bio dokaz da se bjeloruska vlada sprema za sukobom s vlastitim narodom. Sjećam se da smo u toj mojoj kuhinji pričali, treba li revolucija biti mirna ili bi trebala biti ‘vojna’, vidim da se Lukašenko nije puno mislio. U šumama su skrivali ratnu tehniku i vojsku, odjednom su počela uhićenja i bilo je vrlo opasno hodati po cestama i ulicama. Bilo je čak opasno nositi bijelu odjeću. Nisam željela otići, ali sam bila primorana”, izjavila je.

U njenom su stanu, dodaje, bile supruge veleposlanika, diplomata, djelatnici stranih veleposlanstava su dežurali kada su vidjeli tko se sve okuplja u dvorištu moje zgrade.

“Zvali su me na telefon. Teško mi je vjerovati što se to događalo prošlog ljeta i što se događa danas. Ljude trpaju u te kombije, jedan je bio parkiran ispred moje izgrade, i odvode ih u zatvore. Mali čovjek u trenutku velikih previranja izgubi volju, nose ga događaji. Nisam samo ja protjerana, najbolji ljudi iz naše zemlje morali su otići, njih oko stotinu tisuća”, ističe.

Oko 30 tisuća ljudi je u Lukašenkovim zatvorima i logorima, a članovi Koordinacijskog vijeća oporbe su zatvoreni.

“Dok pišem, dok se dižem od stola, plačem. Iako se piscima savjetuje da dok pišu, budu hladni, ne hladni kao ljudi, nego trijezni, jer moraju ispričati sve ono čemu su svjedočili, vrlo jasno i koncentrirano. Istovremeno, moraš poštovati pravila ‘ljepote’ u pisanju, ljudi ne mogu sve te teške ispovijesti ljudi koji su patili, primiti tek tako. Teško im je to doživjeli, ali važno je da se iz tog izvuče snaga, a ne naturalizam patnje”, rekla je.

Za pisca, dodaje, riječi poput bojišnice su teške i naporne, asociraju na sve one taloge koje život donosi, ali napominje i da, ako se želi ispričati prava priča, istina o ljudima koji žive u njenoj zemlji, koji su prošli trauma posljednjih godinu dana, to će postati povijesna trauma jer nitko ne zna do kad će teror trajati.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

“Bjeloruska revolucija imala je izrazito žensko lice, započela je oko rezultata predsjedničkih izbora na kojima su Lukašenkove protivnice bile žene, a nekolicini muškaraca je bilo zabranjeno sudjelovanje na izborima. Računao je da će žene lakše pobijediti, da narod neće glasati za žene”, rekao je Jergović i dodao kako je Aleksijevič otvoreno podržavala Svetlanu Tihanovsku koja je, u međuvremenu, morala pobjeći iz zemlje.

“Ako ćemo govoriti o Lukašenku, o vladi, oni odavno žive u nekom drugom svijetu: ne shvaća moderan svijet, ne shvaća što je  žena danas. To su žene čiji su muževi u zatvoru i koje su preuzele njihove bitke. Podsjeća me to na Nestorove krvnike koje su pobijedile žene koje su bile borbene”, rekla je.

Aleksijevič je istaknula i kako nikada, kao na tim prosvjedima, nije vidjela toliko žena i djevojaka na ulicama glavnog grada Bjelorusije.

Žene su spriječile krvoproliće koje je Lukašenko spremao tijekom bjeloruske revolucije 2020. godine

“Nikad nisam vidjela da su muškarci tako utihnuli, policija je iznenađeno gledala na ono što se događa, shvatili su da to nije oporba, da je to narod. Mi nismo ni sami znali što je s nama:digle su se neke sile o kojima nismo ništa znali, bilo je to pravo čudo. Lukašenko je, pak, odgovarao da ne može predsjednik države biti netko tko nije bio u vojsci, nudio je ljudima tih dana nekakav staljinistički manifest”, rekla je.

Tih dana na ulicama Minska nije bilo krvi, smatra, jer je na prosvjedima bio veliki broj žena.

“One su iznijele ideje, shvaćanja, ljudi su dolazili na trgove, prekrasno odjeveni, sređeni, nosili su cvijeće, vidjela se sreća na njihovim licima. Mnogo je onih koji žele drugačiji život. Ljudi su govorili da žive od prosvjeda do prosvjeda, da im to daje novi uzdah. Bjeloruske žene poručile su svijetu nešto grandiozno, to nije bio gandizam, nego jedna druga dimenzija – vrijednosti ljudskog života”, istaknula je.

Oporbena Bjelorusija, dodaje, odlučila je da, ako krenu putem vojne akcije, Lukašenkov režim će biti jači od njih.

“Ako budemo išli mirno, kao što je bilo, onda će nam ostati moralni autoritet – i pred našim narodom i pred svijetom. Da je došlo do sukoba, do krvi, omogućili bismo protivnicima, da pucaju, ubijaju i naprave situaciju sličnu Staljinovim čistkama. Žene znaju, puno bolje, bez uvrede, vrijednost života nego muškarci. Jer iz žena dolazi život. One nisu dozvolile da poginu naši dečki”, rekla je.

Nakon što je čelnica oporbe, Svetlana Tihanovska pobjegla iz Bjelorusije, optužuje ih se da su ‘izdali’ narod odlaskom iz zemlje.

“Nas koji smo vodili oporbu sad se optužuje da je Lukašenko pobijedio, da sad ljudi pate još više, ali pobjeda postoji, u nekom drugom smislu: pobjeda morala, novih vrijednosti života, sve to je dobio moj narod jer je osjetio da je nacija, moj narod je iz dubina izvukao duboka shvaćanja o vrijednosti života i tome što želimo, kakav svijet želimo graditi”, izjavila je.

Kada ne bi bilo, napominje, ogromnog medvjeda, Rusije, koja se nalazi iznad njene zemlje, još bi puno toga Bjelorusi saznali o sebi, ali put prema tome bit će duži nego što su htjeli.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

Tihi građanski rat i raskoli među obiteljima

Odgovarajući na Jergovićevo pitanje, jesu li na prosvjedu bile starije generacije, Aleksijevič je istaknula kako ih jest bilo, osobito subotom kada su izlazile generacije ljudi starijih i od nje.

“Jednu gospođu, jako staru koja je jedva hodala, pitala sam zašto je izišla. Odgovorila je da se želi ispričati svojim unucima i praunucima je rim nije ostavila slobodnu zemlju i mir”, istaknula je.

Međutim, veliki je problem i raskol koji vlada među bjeloruskim narodom kojeg je ilustrativno objasnila kroz priču dvadesetogodišnje djevojke koju, po izlasku iz zatvora, nitko nije čekao.

“Druge su djevojke dočekali roditelji, braća, sestre, prijatelji, ali ova je bila sama. Prišli smo joj volonteri i ja, pitali želi li čaj. Ona je razgovora s majkom na mobitel koja joj je govorila ‘ha, pustili su te’, ‘trebala si još tamo ostati’, ‘šteta što su te pustili’ da bi joj potom poklopila slušalicu. Takvih raskola ima mnogo”, istaknula je.

Stvarnost u Bjelorusiji bitno je drugačija nego što je, dodaje, prezentirano u medijima.

“Traje tihi građanski rat. To je zapravo najstrašnije od svega.  To je izuzetno teško jer raskola u obiteljima ima mnogo, između roditelja i djece, partnera, unučadi. Teško je reći da su stariji ljudi crveni, nadala sam se da je crveni čovjek umro, ali još nije. Vodi zadnju bitku i svi zbog tog gubimo”, rekla je.

image

Siaherej Shupa, prevoditelj, novinar, angažirani bjeloruski intelektualac u ezgilu u Pragu

ANTO MAGZAN - Fraktura

U teškim vremenima možemo ostati ljudi, izabrati između dobra i zla

Prisjetila se, dodaje, i situacije kada su policajci na silu u kombi pokušali uvući dvije djevojke, a njih su starce tukle svojim torbama.

“Policajci se ustručavaju starica, povlače se pred njima, a djevojke su spašene, sve je to vrlo potresno”, istaknula je.

U svim knjigama, objašnjava Aleksijevič, nastojala je iskočiti iz kulture patnje: ne samo nabrajati patnje, nego izvlačiti pouke da čovjek i u teškim vremenima ima priliku ostati čovjek.

Jergović je istaknuo da, ‘na kraju’ njene literature koja je sačinjena od glasova i sudbina koji govore drugi ljudi, kad se svode računi crvenog čovjeka, limenih dječaka, sovjetskog  svijeta, sve završava porazom.

“Teško je reći što bi se trebalo dogoditi da Lukašenko ode. Kad razmišljam o tom, mislim o knjigama koje najviše čitam. Knjige iz predrevolucijskog doba u Rusiji, knjige iz 30-ih godina iz Njemačke, pitanja hoće li doći fašizam, građanski rat, ipak, ne vidi se happy end, znam da se moj narod neće vratiti u prethodno stanje. Sjećam se kad smo 90-ih po trgovima uzvikivali sloboda i demokracija, vikali smo riječi čiji smisao nismo znali. Nismo to mogli ispuniti nikakvim povijesnim sjećanjima, to su tuđe riječi koje su se nama sviđale, ali one nisu imale sjećanje nas, naših roditelja, obitelji”, rekla je.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

Sloboda je vrlo dugačak put, istaknula je, to nije praznik kojeg smo mi zamišljali da je tu, iza kuta.

“Kada si cijeli život u zatočeništvu, i odjednom slobodan, ne znaš što bi s tom slobodom – kako živjeti, pričati. Imali smo iskustvo sovjetskih logora i danas smo došli do toga da imamo Lukašenka u Bjelorusiji, situaciju u Poljskoj, Orbana u Mađarskoj, Putina u Rusiji”, istaknula je i prisjetila se 90-ih godina kada se cijeli svijet radovao kraju crvene ere.

“Prošlo je trideset godina od kako su juhe u restoranima nosile naziv ‘Gorbačov’, našli smo se na tom istom mjestu danas, a nismo to mislili. Previđati bilo što sada je besmisleno, neshvatljivo. Mogu proći godine, ili tek nekoliko mjeseci da bi se riješilo pitanje Bjelorusije i Rusije, sve se može urušiti, ali ne bih prognozirala, odgovor bi, s obzirom na moje životno iskustvo, bio naivan”, istaknula je.

Govoreći o herojstvu i herojima, Aleksijevič je podsjetila na Mariju Kolesnikovu, glazbenicu i političku aktivisticu kojoj je nedavno presuđena zatvorska kazna u trajanju od 11 godina.

“Sustav ju je prvo pokušavao poslati u inozemstvu, u Ukrajinu, ali ona je na granici rastrgala svoju putovnici. Ako se gleda razumno, možda bi bilo bolje da je pobjegla, da je spasila samu sebe, ali njena poruka je bila da nju neće nikad izbacivati iz njene zemlje, njena gesta, u simboličkom smislu, puno znači”, rekla je.

Hrabrost, iako ne voli tu riječ, nije uvijek rat. Životne okolnosti su takve, dodaje, da nije uvijek pitanje života i smrti, nego odabira svakog čovjeka hoće li govoriti ili šutjeti.

“Primjerice, kada su otjerali ljude za vrijeme prosvjeda, neki su im otvarali vrata od zgrada i skrivali ih od specijalnih policijskih jedinica, a neki su odavali gdje se skriju. Uvijek imaš izbor – biti na strani dobra ili zla. Čak i tama ima obećanja – nudi siguran život, komfor, mislit ćeš da si izbjegao nesretne okolnosti jer si izdao, država će te pustiti na miru, misliš da je to zahvalnost. Život je pun odabira”, istaknula je.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

U Bjelorusiji je danas kao u Složenjicinovim knjigama, Staljinov aparat je dugovječan

U Bjelorusiji se, dodaje, danas živi kao u knjigama Aleksandra Solženjicina. “Junakinja moje knjige, mlada djevojka, govori da kad je bila studentica, činilo joj se da se to neće dogoditi više, ali danas živimo to vrijeme opet: Staljinov aparat je opet proradio, noćna uhićenja, u malim gradovima, selima uhićuju ljude, jer ih drugi izdaju i cinkaju. Staljin je sada stvorio jednu dugovječnu mašinu, a ljudska se narav ne mijenja“, rekla je.

Odgovarajući na Jergovićevo pitanje “može li Rusija postati demokratska“, Aleksijevič je istaknula da mnogi ljudi o tome sanjaju, ali sve drugo bi bilo suvišno reći.

“Putin ima ideju mesije, svojevremeno je raspad SSSR-a nazvao geopolitičkom katastrofom. Osjeća se kao nekakav ‘sastavitelj’ zemalja, ali što se može nakon logora sagraditi:opet logori. Drži Bjelorusiju, jer ako on zatvori pipu, Lukašenko više neće postojati, ne treba vojsku slati tamo uopće”, rekla je.

Ukrajina je, kako kaže, već odavno zasebna država i to nitko neće vratiti, a Bjelorusija može postati ruska vojna baza.

Za Aleksijevič je zanimljivo što nosi i bjelorusko i ukrajinsko podrijetlo, ali je oduvijek pisala na ruskom jeziku.

“Bavila sam se crvenim čovjekom, 40 godina sam posvetila stvaranju enciklopedije socijalističkog doba, taj čovjek o kojem pišem je govorio na ruskom, tako da je jedini način da pišem, bio da pišem na ruskom. To je jezik crvenog čovjeka, ruski je jezik-  jezik utopije”, istaknula je.

“U Černobilu nema nacionalnosti, tamo si samo čovjek koji ne može opstati, čak i mravi imaju veću šansu od ljudi u toj zoni“

Kozmopolitizam nužno, dodaje, nije loša riječ jer je dobro pripadati svijetu, ali priznaje i da ne može pobjeći iz sela u kojem je odrastala, od starica koje su govorile ruskim jezikom jer je tamo upoznala život tih ljudi – sahrane, vjenčanja, običaje, njihovu tradiciju.

“Nigdje se nije sačuvao taj jezik kao kod tih bjeloruskih starica. Voljela sam slušati njihove priče, jezik. Istovremeno, pripadam ogromnom svijetu, šetam Italijom i osjećam da želim pripadati i tu. Jedan katolički svećenik ubijen za vrijeme SSSR-a kazao je da sve podjele među ljudima ne dolaze do neba, jer smo na nebu svi samo ljudi, na svijet gledam puno šire, tako kako je on rekao. Svijet je puno širi od tih podjela”, istaknula je.

Prema njenoj knjizi “Černobilska molitva” snimljena je i serija koja je prikazivana nedavno na HBO-u, a koja je, kako kaže, holivudska varijanta te katastrofe usmjerena prema modernom gledatelju što nije i zanimljivo jer smatra da su stvari pojednostavljene.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

“Ipak, drago mi je, da je scenarist rekao da je iz mojih knjiga uzeo ljepotu i žalost. Kad god pričam o ljepoti, istražujem zlo. Kad hodaš černobilskom zonom, ne osjećaš se kao Bjelorus, Francuz, pripadnik bilo kojeg naroda, nego predstavnik biološke vrste koja može nestati, i to ne kao mrav, jer i mrav ima više mogućnosti opstati nego čovjek”, rekla je.

Černobilski su oblaci četvrti dan bili iznad Afrike i tamo je pao njihov pepeo. Jergović je podsjetimo na sudbine sedmorice muškaraca koji su zatvorili odvod vode koji je prijetio ostatku reaktora.

“Oni nam govore da hodaju do tamo, čekaju da ljudi dođu, sjede na tim klupama, pričaju s mrtvima, prave se kao da su ljudi pokraj njih. Po slavenskom običaju, nakon razgovora, zovu nas da uđemo u njihovu kuću, da ručamo. Japanac vodi svoju termosicu, kutiju s hranom i jede, jer ne želi jesti njihovo, plaši se. Sjedila sam i razmišljala, ako sam čovjek ove kulture, a jesam, oni su meni spremili hranu, otvorili srce, nema smisla da ja izvadim neki sendvič. Sjela sam i jela s njima za stolom, hranu koju su pripremili. Iako sam tada imala maleno dijete i pitala sam se što će biti s njim ako mene ne bude, moram li to jesi, ali jela sam”, rekla je Aleksijevič.

“Da oni nisu to uradili, mi ne bismo živjeli u Europi, da oni nisu zatvorili taj otvor i spriječili da dođe do podzemnih ostataka reaktora, ničeg ne bi bilo. Žrtvovali su se za sve nas, a po njima se ništa ne zove, nitko ih se ne sjeća, ploča s njihovim imenima nema nigdje” rekao je Jergović.

Aleksijevič se prisjetila kada je svojevremeno s dvojicom Japanaca i Nijemcem, boravila u široj černobilskoj zoni u kojoj su ostali živjeti neki ljudi.

image

08.09.2021., Zagreb - 9. Festival svjetske knjizevnosti, Razotkrivanje: Svetlana Aleksijevic sa Miljenkom Jergovicem u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

LUKA STANZL/PIXSELL - Pixsell

Aleksijevič je dala glasove nezamislovom broju likova

Jergović je istaknuo kako je Aleksijevič, kao nijedna druga europska književnica, dala glasove nezamislivom broju likova, te pitao hoće li konačno napisati i svoju priču.

“Ja sam ono što pišem, to govori o meni, odabir teme, to je i moj glas, ono o čemu pišem, govorim, ali i šutim. Iz ljudi je potrebno izvući osjećaje, asocijacije, onaj kaos života kojeg osjećaju. Treba izvući ono čime će se i taj čovjek iznenaditi, ono čega neće biti svjestan da u njemu postoji, to je onda novi tekst, sve novo što nije postojalo u tom čovjeku prije”, rekla je.

Život je, čak jako ozbiljan i kompliciran, jedna prekrasna avantura, a njen osobni izbor je biti među ljudima koje voli i kojima vjeruje.

“Pokušavam uhvatiti glazbu vremena, pogoditi tonalitet, shvatiti kako ljudi žive, zašto volimo i patimo“

“Ne vjerujem u slučajne susrete. Nemam puno poznanika, a ni prijatelje. Svake ih je godine sve manje. Među ljudima je teško, posebno u kasnijim godinama, ali moraš vlastite spoznaje srca i života, prihvatiti, tako se stvaraju te ‘antene’ u nama koje nam omogućuju život na novim frekvencijama”, rekla je.

Čini joj se, dodaje, da pokušava čuti glazbu vremena, pogoditi tonalitet, shvatiti kako ljudi danas žive.

“Stvari se mijenjaju, prijenos informacija je nikad brži, sve to nas približava tajnama, a potom spoznajama. Zanima me suština čovjeka, u tim trenutcima ljubavi, smrti, što radi, kako se osjeća. Zanima me zašto patimo, zašto volimo, zašto plačemo”, zaključila je Svjetlana Aleksijevič gostovanje u Zagrebu.

Aleksijevič će u sklopu programa Festivala svjetske književnosti , sudjelovati u okruglom stolu u kojemu će joj se u razgovoru o književnosti i demokraciji u vrijeme nakon covida-19 pridružiti Austrijanac Karl-Markus Gauss i hrvatska spisateljica i esejistica Slavenka Drakulić. 

Dnevnik.ba

27. listopad 2021 22:27