U studenom 2012. godine Barack Obama, Hillary Clinton i Derek Mitchell, prvi američki veleposlanik u državi Mjanmar, doputovali su u Yangon, nekadašnji glavni grad Burme, gdje su se sastali s Aung San Suu Kyi, današnjom premijerkom Mjanmara. Sastanak je održan u kući njezine majke, u kojoj je Suu Kyi u zatočeništvu provela gotovo dva desetljeća.
Sastanak je bio od iznimne važnosti za sve tri povijesne ličnosti. Obama je tada upravo osvojio drugi predsjednički mandat, Hillary Clinton, tadašnja državna tajnica, pripremala je svoju kandidaturu za nove predsjedničke izbore, a Aung San Suu Kyi, nakon što je 2010. puštena iz kućnog pritvora, svoju je stranku, Nacionalnu ligu za demokraciju, dovela na vlast.
Suu Kyi kći je Aung Sana kojeg se smatra ocem moderne mjanmarske vojske, a koji je 1947. pregovarao s Britancima o osamostaljenju Mjanmara. Iste godine ubijen je u atentatu, u dobi od 32 godine. Pedeset godina kasnije, nakon godina političkog zatočeništva, njegova je kći postala nacionalna ikona otpora protiv vojne hunte. Tijekom sastanka Obami je na tečnom engleskom rekla: "Oduvijek sam bila političarka."
Nešto kasnije, dok su se vozili cestom i gledali ljude koji duž ceste drže plakate s njezinim likom, Obama je komentirao: "Bio sam i ja lice na plakatima, no slika uvijek izblijedi."
Kada je Aung San Suu Kyi bila u pitanju, to se činilo nemogućim. Imala je ugled poput Vaclava Havela, Lecha Walese i Nelsona Mandele. Njezina hrabrost, elokventnost i upornost 1991. godine donijeli su joj Nobelovu nagradu za mir. "Jedini pravi zatvor je strah, a jedini prava sloboda je sloboda od straha", njezin je poznati citat.
No, Obama je bio dalekovidan. Kada je u travnju 2016. Suu Kyi postala premijerkom ukinula je građanske slobode, slobodu tiska i učinila ono što Ujedinjeni narodi nazivaju klasičnim primjerom etničkog čišćenja. Drugi to zovu genocidom. Više od 700 tisuća Rohindža, kojima je u Mjanmaru bilo uskraćeno državljanstvo, u strahu od pokolja pobjeglo je u Bangladeš.
Smješteni su u prenapučene izbjegličke kampove pune bolesti. Više od 400 tisuća izbjeglica bila su djeca pa su kampovi bili prepuni pothranjene djece koja nemaju pristup obrazovanju.
Mjanmar, nekadašnja Burma, komplicirana je država s kompliciranom poviješću.
Godine 1948., nakon više od stoljeća britanske vladavine koju su pratile godine brutalne japanske okupacije, zemlja je postigla neovisnost. Uslijedio je niz građanskih ratova.
U Mjanmaru živi gotovo 50 milijuna ljudi. Dominiraju etnički Burmanci koji čine oko 65 posto stanovništva, a preostalo stanovništvo čini 100 drugih nacionalnosti. Zemljom je od 1962. godine uvijek vladala vojska, izravno ili neizravno. No, 2011. usvojen je zakon koji je doveo do preokreta: svi su politički zatvorenici pušteni na slobodu, održani su relativno slobodni izbori, a vlada je građanima dopustila korištenje interneta.
Posebna je problem uvijek bio status manjinskog naroda Rohindža koji žive na granici s Bangladešom. Mnogo stanovnika Mjanmara ne priznaje ih kao zasebnu etničku skupinu, već ih nazivaju ilegalnim imigrantima iz Bangladeša. U zakonu iz 1982. godine čak je pisalo da se svima koji su ušli u Mjanmar tijekom britanske vladavine ne priznaje državljanstvo. Taj je zakon vojna hunta iskoristila kako bi uskratila državljanstvo Rohindžama.
Mnogo stanovnika Mjanmara ne voli ljude podrijetlom iz južne Azije, dijelom i zbog toga što je u vrijeme britanske vladavine Mjanmar (tada Burma) bio dio Indije. I mnogi burmanski budisti strahuju od sudbine država kao što su Afganistan i Indonezija, u koje je saudijska Arabija naselila velik broj Muslimana s ciljem da istisne budizam. Rohindže imaju sva ta tri "krimena": i etnička su manjina i Muslimani su i došli su s indijskog potkontinenta.
Wai Wai Nu, njihov borac za ljudska prava, tvrdi da je u pozadini takvog odnosa prema Rohindžama "očuvanje burmanske budističke moći."
Nekoliko mjeseci prije no što se Suu Kyi u svom domu sastala s Obamom i Hillary Clinton jedan je Musliman u tom dijelu Burme navodno silovao budističku ženu. Kao odgovor na to budisti su napali Rohindže i spalili im sela. U konačnici više od 100.000 Rohindža bilo je raseljeno u kampove.
U kolovozu 2017. militanti iz redova Rohindži napali su policijsku stanicu noževima i malim bombama, što je na kraju bio povod za etničko čišćenje 700.000 pripadnika muslimanske manjine koji su protjerani u Bangladeš, dok je najmanje njih 10.000 ubijeno. Najgori se zločin dogodio u selu Min Gyi u kojem je u kratko vrijeme ubijeno najmanje 750 ljudi. Satelitske snimke pokazale su da je najmanje 400 sela doslovce izbrisano s lica zemlje.
Suu Kyi čitavo je to vrijeme šutjela i nije poduzela ništa da zaustavi zločine. Ljudi su se počeli pitati kako osoba koja je tolike godine bila zagovornica ljudskih prava može stajati po strani dok njezina vlada protjeruje ljude? Zapadni političari i mediji žestoko su osudili takvo ponašanje, a neke su joj organizacije, poput Amnesty Internationala, oduzele nagrade. No, Suu Kyi se nije predomislila.
"Ona voli da joj se dive i voli nagrade, ali na kraju misli da je ona u pravu, a da su svi drugi u krivu", rekao je bivši diplomat Ben Rhodesu, bivšem Obaminom savjetniku koji je za magazin The Atlantic napisao članak o Suu Kyi.
Među ostalim je napisao kako je ona uvijek znala uvjeriti ljude da vjeruju u nju, kao i u sve što ona kaže. Njezin idealizam bio je zarazan, svi su mislili da je njezina borba i njihova.
U politiku je ušla sasvim slučajno. Kada je ubijen njezin otac Aung San pohađala je školu u Indiji, a zatim je studirala na Oxfordu, gdje je upoznala svog supruga, Michaela Arisa, s kojim je imala troje djece. U proljeće 1988. godine vratila se u Yangon kako bi bila s majkom koja je pretrpjela moždani udar.
U isto vrijeme burmanski su studenti organizirali javne prosvjede. Vojna hunta odgovorila je silom, zatvorila je sveučilišta i pucala na studente. Ranjeni studenti dovedeni su u bolnicu u kojoj je ležala njezina majka. Nakon što su saznali da se kći burmanskog nacionalnog heroja vratila u domovinu, studenti su je htjeli uza sebe.
Suu Kyi je pristala govoriti na skupu u Zlatnoj Pagodi, kompleksu budističkih hramova. Organizatori nisu mogli ni pretpostaviti da će se na skupu pojaviti čak pola milijuna ljudi. Dok je stajala ispred portreta svog oca Suu Kyi je rekla:
"Kao tatina kćer ne mogu ostati ravnodušna na sve što se događa. Ova se nacionalna kriza može nazvati drugom borbom za nacionalnu neovisnost."
Ta joj je izjava donijela status heroja.
Uoči izbora 1990. održala je tisuće govora diljem zemlje. Njezina je stranka pobijedila na izborima, ali hunta je ignorirala rezultate. Iduća gotovo dva desetljeća provela je u kućnom pritvoru. Vojska je organizirala kampanju protiv nje, pričali su o njoj da je prostitutka.
U Mjanmaru, gdje je čak i izgovaranje njezinog imena dugo vremena bio zločin, zvali su je „"The Lady". Odbila je ponudu vojske da se vrati u Englesku. Godine 1999. njezin je muž umro od raka. Hunta je odbila njegovu želju da je posjeti, a ona odbila napustiti zemlju kako bi bila s njim.
Izgubila je obitelj i slobodu, a imala je i puno razloga bojati se vojske koju je osnovao njezin otac. No i dalje je bila jaka. Jednom je prilikom rekla da je snagu crpila od oca. Opisala je kako bi noću uzela njegovu fotografiju i hodala s njom po kući. U tim bi trenucima osjetila veliku bliskost s ocem, a onda bi mu rekla: "Tata, ovdje smo, ti i ja protiv njih."
U studenom 2010., nakon što je vojna hunta napravila prve korake ka poboljšanju odnosa s SAD-om i Zapadom, Suu Kyi je puštena iz kućnog pritvora. Tada ju je posjetio australski ministar vanjskih poslova Kevin Rudd, a ona mu je rekla da se neće natjecati za mjesto u parlamentu dok joj burmanska vlada pismeno ne zajamči sigurnost, što su na kraju i učinili. Bojala se da će je ubiti, ali se na kraju ipak natjecala i pobijedila.
Hunta je odlučila otvoriti zemlju prema novim trendovima i zapadu, a za sve je bila zaslužna Suu Kyi. Tadašnji predsjednik Thein Sein liberalizirao je zemlju brže nego što je to vojska očekivala. Do početka 2012. godine većina mjanmarskih političkih zatvorenika bila je puštena na slobodu, a prognanici su pozvani natrag kući. Vlada je počela poštivati slobodu govora i pravo na javna okupljanja te osnivanje sindikata.
Događali su se mirni procesi s više od desetak različitih etničkih skupina, a SAD i druge zemlje za uzvrat su počeli ukidati sankcije. Suu Kyi je bila ljuta na Thein Seina jer se nadala da će ona biti ta koja će provoditi reforme i dovesti do približavanja Mjanmara zapadu.
Jedino što Thein Sein nije uspio promijeniti bilo je postupanje prema Rohindžima. Vlada je na kraju odlučila Rohindžima dati državljanstvo, ali samo onima koji su se pristali odreći svoje etničke pripadnosti. Amerika je bila zabrinuta. Suu Kyi je obećala da će to promijeniti, no prvo, rekla je, treba promijeniti ustav.
Godine 2015., samo nekoliko mjeseci prije izbora, Suu Kyi je bila sigurna da će ljudi glasati za nju i to nije skrivala. Jedino ju je brinulo hoće li Amerika izbore proglasiti "slobodnim i poštenim". Strah je bio opravdan. Amerika izbore nije proglasila ni slobodnim ni poštenim, najviše zbog statusa Rohindža koji i dalje nisu imali pravo glasa.
Na dan izbora, čak i prije no što su stigli rezultati, ljudi su slavili na ulicama. Njezina stranka NLD osvojila je više od 80 posto glasova, što je bilo dovoljno za izravnu većinu u parlamentu, ali, s obzirom na zakonom propisanih 25 posto zastupnika vojske, ustav nisu uspjeli promijeniti.
Zbog zakonske odredbe prema kojoj osobe čija djeca nisu rođena u Burmi ne mogu doći na čelo države, Suu Kyi nije mogla postati predsjednicom Mjanmara pa su za nju izmislili funkciju državnog savjetnika. De facto je postala premijerkom, no dobila je ograničenu moć budući da je ustavom bilo propisano da vojska drži tri ministarstva: obrane, granica i unutarnjih poslova.
Kad je postala savjetnicom države Obamina administracija ju je pozvala da napravi viziju razvoja zemlje. Umjesto toga, ona se povukla u izolaciju u današnji glavni grad Naypyidaw. Pokrenula je mirovni proces po uzoru na svog oca kako bi ujedinila sve etničke skupine i napravila federalni sustav u kojem bi svaka etnička skupina imala neku dozu autonomije, no svi bi još uvijek bili dio nacionalne zajednice.
Započela je reformu disfunkcionalnog gospodarstva koje je prije u potpunosti kontrolirala vojska. Za rješavanje statusa Rohindža osnovana je komisija na čelu s bivšim glavnim tajnikom UN-a Kofi Annanom.
U rujnu 2016. Suu Kyi je posjetila Washington. Dok je doručkovala s potpredsjednikom Bidenom reklamu je da Mjanmar može biti samostalan. Kada ju je Biden upozorio na problem trgovine djecom hladnim mu je tonom odgovorila: "Sami ćemo se pobrinuti za svoju djecu, senatore".
Htjela je podršku zapada, ali je također bila oštra u odluci da zadrži nacionalni suverenitet.
Izvještaj UN-ovog istraživačkog tima sadržavao je detaljan opis ubojstava i ostalih zločina. Izdan je i set preporuka koje su uključivale ukidanje svih restrikcija nad Rohindžima i vraćanje državljanstva. Dva dana nakon što je preporuka objavljena, Arsa je napala više od 30 policijskih postaja, ubila još 12 policajaca na granici; a sveukupno je ubijena 71 osoba. Sve je završilo masovnom odmazdom pripadnika Rohindža.
Moguće je da je vojska htjela poniziti Suu Kyi koja nije imala formalnu moć da zaustavi te napade. No, ona isto tako nije pokazala nikakvu empatiju prema Rohindžima i nije ništa poduzela da im pomogne, iako je ranije obećavala da će kada dođe na vlast riješiti njihov status.
Ljudi bliski Suu Kyi nagađaju da ona potajice dogovara ustavne promjene s bivšim predsjednikom. Smatraju da će biti u boljoj poziciji nakon izbora u Burmi 2020. te da samo kupuje vrijeme.
No zamjeraju joj da se ponaša kao kraljica, za razliku od Nelsona Mandele koji je bio heroj i političar.
Nakon što je međunarodna zajednica osudila etničko čišćenje, Suu Kyi je u domovini neznatno pala popularnost u gradovima, dok je u selima je još uvijek jako popularna.
Kriza s Rohindžima pokazala se dobrom prilikom za Kinu pa se Mjanmar počeo sve više oslanjati na Kinu, koja osim investicija nudi i autokratski model za rješavanje pitanja muslimanske manjine.
Godine 2014. u Mjanmaru je provedena telekomunikacijska reforma koja je korištenje Interneta povećala na gotovo 90 posto. Ljudi uglavnom nemaju računala, tako da internetu gotovo u cijelosti pristupaju putem Facebook aplikacije na mobitelima što je dovelo do eksplozije govora mržnje.
Gledajući unatrag, postavlja se pitanje je li Obamina administracija mogla učiniti više kako bi spriječila eskalaciju koja se dogodila u toj državi.
Nacionalizam, širenje autoritarizma, strah od terorizma, društvo uništenih društvenih medija, sve je to danas realnost u Mjanmaru. Suu Kyi se nije potrudila izdići iznad toga. Nema sumnje da ona želi biti predsjednica Mjanmara. Ali zašto? Jedan od odgovora je da ona samo želi vlast nad budističkom Burmom, a da je demokracija samo sredstvo za ostvarivanje njezinih osobnih ambicija.
Drugi je odgovor da stvarno želi transformirati zemlju u demokratsku, da želi pomiriti etničke skupine i izgraditi zemlju u kojoj će stanovnici bolje živjeti, a etničko čišćenje biti nezamislivo, a to zahtijeva strpljenje i kompromise. Oba odgovora su točna.
Ona je žena koja je pričala o imperativu nacionalnog pomirenja, koja je inzistirala na nenasilju i dijalogu, koja je inzistirala da nije ikona već samo političar, ali je bila i žena koja je voljela biti u centru pažnje, žena koja se lako odrekla bivših liberalnih saveznika koji su bili uz nju dok je bila u zatvoru.
Mnogi danas misle da su zapad i Amerika pred nju stavili prevelike zahtjeve. Ne mogu se svi problemi jedne države staviti na leđa jedne osobe, koliko god ona iza sebe imala zanimljivu priču, piše Express.
Dnevnik.ba