Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Čitajući komentare pojedinih bošnjačkih intelektualaca i političara, pogotovo u zadnje vrijeme, dobiva se dojam da je zapadna politika kriva za sve nedaće svijeta. Ispada da je kriva za ekonomsku bijedu u islamskim državama, za nespremnost bogatih Arapa da podijele bogatstvo s onim siromašnim, za nedostatak demokracije u pojedinim islamskim državama, pa eto sada i za agresiju Izraela na Gazu.
Očima opasnih emocija
Čitam u medijima da je akademik Duraković održao vrlo emotivno predavanje na sesiji Kruga 99 u Sarajevu. Svaki čovjek koji ima imalo ljudskosti mora se složiti s akademikom da je užasno ono što radi izraelska vojska u Gazi, pri čemu stradavaju civili, žene i djeca. Ali tu su i druga razmišljanja akademika s kojima se objektivni promatrač ne može složiti. On žali također nedužne Izraelce koje su, kako kaže, poubijali „Hamasovi borci“. Bilo bi puno objektivnije da je rekao da su to učinili Hamasovi teroristi, ili islamski radikali, jer istinski borci za slobodu, bez obzira koliko mrzili neprijatelja, ne masakriraju nedužne civile, među kojima je također bilo puno žena i djece. Istina, to ne može ni na koji način opravdati ono što trenutno radi Izrael u Gazi. Nažalost, patološka mržnja između Palestinaca i Židova je toliko jaka da ni jedni ni drugi ne gledaju na eksplozivno stanje očima razuma, nego očima opasnih emocija koje ih guraju u sve dublje sukobe. Koliko je mržnja zahvatila i jedne i druge najbolje se vidi u izjavi jednog izraelskog ministra koji priziva uporabu atomskog oružja. U takvom stanju patološke mržnje puno pozornosti ne obraćaju, nažalost, ni Hamasovci ni Izraelci na savjete prijatelja. Utoliko se može reći da ima krivo gospodin Duraković kad za razaranja u Gazi krivi i poneke zapadne zemlje.
Da su se Palestinci oslanjali više na savjete umjerenih arapskih država, ne bi Hamas preuzeo vlast u Gazi, niti bi Izraelci, da su uzimali ozbiljno upozorenja zapadnih država, otimali zemlju Palestincima za svoje nove doseljenike, nego bi i jedni i drugi više poradili na pronalaženju pravednog rješenja za obje strane. Istina, zapadne države su ponekad i previše oprezne, moglo bi se reći čak i plašljive, u ophođenju s Izraelcima kako im se ne bi predbacio antisemitizam.
Ni iskreno ni racionalno
Iako je kritika akademika djelomično opravdana – jer bi se pojedine utjecajne zapadne države mogle oštrije postaviti prema nacionalističkoj izraelskoj politici – ona nije dovoljno iskrena i racionalna. Onaj tko kritizira zapadnu politiku u odnosu na probleme u Gazi, trebao bi progovoriti objektivno i o Hamasu, koji stoji pod velikim utjecajem Irana, države u kojoj vjerski poglavari na najbrutalniji način zlostavljaju vlastito stanovništvo, oduzimaju mu slobodu da živi kao civilizirani svijet, što na svojoj koži osjećaju najviše žene. Podrška Irana Hamasu proizlazi iz želje da se u Palestini stvori islamska država po uzoru na Iran, u kojoj bi bila dokinuta svaka ljudska sloboda. Da nije tako, ne bi njihovi poglavari hvalili suludi napad Hamasa na židovske civile i nazivali ga velikim herojskim činom. Očito je da za iranske vjerske fanatike ljudski život ne znači puno, pa niti život Palestinaca. U suprotnom ne bi veličali ono što je dovelo do izraelske osvete i patnje palestinskoga naroda.
Ali akademik ne piše o tome. Sav svoj gnjev usmjerio je na zapadne zemlje. Nažalost, ne mogu se sjetiti da sam bilo gdje i bilo kada pročitao akademikov tekst u kojem se obračunava s radikalnim islamom, s onim pogledom na islam koji najviše šteti vlastitom narodu, bacajući ga u ekonomsku bijedu i neslobodu.
Očito je da islam u ponekim državama nije naučio ništa iz onih kršćanskih povijesnih promašaja u kojima je visoki kler imao aspiracije vladati umjesto služiti. Svaka religija koja zlostavlja svoje vjernike, mora računati i s onim vremenima u kojima će joj biti ispostavljen račun. Upravo današnji politički islam ukazuje na to – kao što je pokazalo svojevremeno i vlašću obuzeto kršćanstvo – da su religije dobre samo kad služe, ali ne i kad imaju vlast.
Koketiranje s Muslimanskim bratstvom
Akademik Duraković se osvrće i na mlako reagiranje arapskih država. Već sam prije desetak dana u jednom tekstu napisao da će u mnogim arapskim državama biti dreke protiv Izraela, ali nikakve vojne reakcije. I to ne samo zbog toga što se boje Izraela, jer navodno ima atomsko oružje, nego jer imaju također strah od Muslimanskog bratstva kojemu pripada i Hamas. Jedina arapska zemlja koja podržava Muslimansko bratstvo, a time i Hamas, jest Katar.
Da je i Erdogan veliki pristalica Muslimanskog bratstva, vidi se po masovnim prosvjedima na kojima on sam drži gorljive govore protiv Izraela hvaleći na sva usta Hamas, nazivajući ih – poput akademika Durakovića – palestinskim borcima. Iako se u mnogim arapskim zemljama prakticira konzervativni islam, koji nije prošao fazu čišćenja od mitoloških nakupina, kao niti podvrgavanje povijesno-kritičkoj metodi istraživanja, na što upućuje tretiranje žena, pripadnika drugih religija, te napose onih koji drugačije misle i žive, nitko ne želi ono političko stanje koje priželjkuje Hamas sa svojim iranskim prijateljima.
Odjek u Europi
Akademik govori i o tome kako bi se Europa mogla suočiti s velikim problemima zbog nezadovoljstva muslimanskog stanovništva u njoj. Nažalost, to je već na djelu. Demonstracije podrške Palestincima nisu prošle nezapaženo.
U vezi s tim upozorava njemačka ministrica unutrašnjih poslova Nancy Faeser, ljevičarka, da su agresivni propalestinski i antieuropski prosvjedi, kao što je bio onaj u Essenu, prešli „crvenu crtu“ demokratske tolerancije. Bilo je kod tih prosvjeda širom europskih metropola puno ispada, neumjesnih parola, pa i zahtjeva za kalifatom u Europi. Upravo ti ispadi zabrinjavaju europsku javnost, što za rezultat ima okretanje desnim, pa i onim izrazito desnim kao što je AFD u Njemačkoj. Poslije ispada muslimanskih prosvjednika, jačat će broj pristalica takvih desnih stranaka u Europi. A to nije dobro za Europu niti za muslimane koji u njoj žive i uživaju ona prava o kojima pripadnici drugih religija u islamskom svijetu mogu samo sanjati.
Ne može se okriviti samo zapadnu politiku zbog njezina, ponekad, i neobjektivnog odnosa prema problemu Palestinaca i Izraela. Krivicu snose i oni među Palestincima koji su sve karte stavili na oružje, iako znaju da su nemoćni pred jačim neprijateljem. Uostalom ta još uvijek na papiru kršćanska Europa pomaže materijalno preživljavanje Palestinaca u Gazi, prihvaća muslimanske izbjeglice, ne provjeravajući njihove namjere. Poslije zadnjih događanja u europskim metropolama, razmislit će o tome i oni najdobronamjerniji.
Bilo bi lijepo da akademik i njemu slični napišu nekoliko kritičkih riječi protiv Erdoganove politike nemilosrdnog bombardiranja Kurda. I kod tih bombardiranja kurdskog muslimanskog stanovništva stradavaju nedužni civili, žene i djeca. Nije valjda i za to zlo kriva zapadna politika?
Na kraju što reći: više objektivnosti a manje pristranosti, pogotovo one vjerske, može doprinijeti uspostavljanja mira u svijetu. Podsjećam na mišljenje velikog filozofa Immanuela Kanta koji kaže da bi svaki pojedinac trebao tako djelovati da njegovo djelovanje bude prihvatljivo za sve. Nažalost, isključivosti ima u svim religijama i civilizacijama, a pogotovo u politici. Zadnji je trenutak da se poradi na miru u svijetu i Palestini, pristupajući problemima objektivno, a ne samo iz subjektivne perspektive.
Dnevnik.ba