Prije nešto više od dva mjeseca, hrvatske su i srpske javnosti u BiH, tvrdile kako je Bakir Izetbegović zaobilaženjem institucije Predsjedništva BiH u aferi zvanoj „revizija presude protiv Srbije za agresiju i genocid“, učinio prvi korak ka stvaranju bošnjačke države. Stanovit angažman u aferi „revizija presude“ imao je i imam džamije kralja Fahda u Sarajevu, Nezim Halilović koji je Izetbegoviću prijetio fetvom ukoliko ne podnese zahtjev za revizijom.
Međutim, stvaranje bošnjačko – muslimanske države od BiH, kao zajednice triju, ravnopravnih, konstitutivnih naroda, mnogo je starije, od ovog Izetbegovićevog, neslavnog poteza u karijeri kao prvog kod Bošnjaka.
Kroz sve ove godine, sasvim je jasno kako se politički život Bošnjaka odvija na sećijama u prostorijama Islamske zajednice BiH i da su vjerski dužnosnici IZ-a često (i) politički lideri. Najbolje to dokazuju i nedavne izjave reisa Huseina ef. Kavazovića koji je na predstavljanju portala genocid.ba, pod visokim Izetbegovićevim pokroviteljstvom, rekao kako je „pripremni test za stradanje Bošnjaka bio Sarajevski proces 1983.“ i dodao kako je sve počelo s pričom o cvjetanju fundamentalizma. Kavazović je (ne)izravno kazao i što misli o Hrvatima i Srbima (op.a., ranije kazao kako Bošnjaci ne smiju dopustiti da Vlah vlada Srebrenicom) rekavši kako se ubitačne kombinacije ciklično pojavljuju kao utvare iz prošlosti – od Cvetkovića do Mačeka, Tuđmana i Miloševića, (…), pa sve do onih danas.
Dakle, Izetbegovićeva SDA, kao i on osobno, ne samo da se nikada nisu ogradili od Islamske deklaracije Alije Izetbegovića koja je zagovarala državni ustroj na principima islama i pravni poredak utemeljen u šerijatu, nego su praktično, mnogo puta do sada, pokazali kako taj dokument ne smatraju spornim ni po kojoj osnovi, a da apsurd bude potpun redovito su svih ovih godina naglašavali kako su Bošnjaci oduvijek bili borci protiv antifašizma i obilježavali raznorazne datume iz „partizanske povijesti“. Izetbegović je tako, prije nekoliko dana, u intervjuu za Stav, govoreći o „europskim vrijednostima Hrvata u BiH“, rekao kako bi ta priča mogla otvoriti pitanja Hrvata i njihovog djelovanja tijekom 1941. – 1945. Zaboravljajući pritom kakvih je mladomuslimanskih organizacija njegov otac bio član, i na koncu, zbog čega je robijao u Titovoj Jugoslaviji.
Upravo te Izetbegovićeve „povijesne natuknice enciklopedijskog značaja“ koje vrlo često iznosi u medijskim nastupima, dokaz su, prijetvorne politike koja vodi u samo jedno – stvaranje bošnjačko – muslimanske države BiH, u kojoj bi Hrvati i Srbi bili svedeni na „statističke greške“.
„Princip jedan čovjek – jedan glas“ je sredstvo, a ne cilj
Baš kako je Alija Izetbegović ratnih devedesetih nudio „multietničku BiH“ i istu takvu tzv. Armiju BiH, tako i Izetbegović i sve bošnjačko/ bosanske stranke to danas Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima „daju“, a argument je 51 posto Bošnjaka u BiH prema Popisu stanovištva 2013. godine kojeg RS ne priznaje dok hrvatska zajednica u BiH, ni o ovome, kao o većini stvari, nema jasan i konkretan stav.
Od tog principa „jedan čovjek – jedan glas“ prema kojem bi Bošnjaci uvijek imali zagarantiranu, najmanje, dvotrećinsku većinu u parlamentarnim tijelima i izvršnoj vlasti, bošnjačka elita nikada nije odustala niti će sve dokle to i ne ostvari. I baš kao i devedesetih, isto je i danas, kada se Hrvati i Srbi, suprotstavljaju centralizmu i unitarizmu, bošnjački zastupnici redom izglasavaju „Rezoluciju o osudi rezolucije“ što su neki hrvatski intelektualci, poput Josipa Mlakića, nazvali zveckanjem oružja prema Hrvatima. A za svo to vrijeme, sve su bošnjačke stranke mahom govore kako „europski put nema alternativu“. I nema, osim onda kada se na tom putu pojavi putokaz koji vodi u „izbornu jedinicu s hrvatskom većinom“.
„Jaka SDA – jaka BiH“
Izetbegović je u tom istom intervjuu za Stav, rekao i kako je jaka SDA - jaka država BiH što po njegovim mjerilima i vrijednosnom sustavu i jest tako. Ratni su kadrovi SDA, za svoja zlodjela, nagrađeni visokim pozicijama u institucijama BiH, što potvrđuje Izetbegovićeve navode kako su „zločini slavne i časne Armije BiH tek sporadični incidenti“. Od Osmana Mehmedgića, direktora Obavještajno – sigurnosne agencije BiH, nekadašnjeg Alijinog čuvara, Selme Cikotića, Šefika Džaferovića, sad već bivšeg člana SDA, Bakira Alispahića, Halida Genjca i mnogi drugih. Sve su to dokazi kako AID zapravo nikada nije prestao s radom, nego je promijenio mjesta, načine i metode djelovanja. Nekolicina tužitelja Tužiteljstva BiH, sudci Suda BiH te oni u županijskim sudovima Federacije BiH, postali su još jedan od poligona velikobošnjačkih ciljeva gdje se po stranačkim nalozima sudi pripadnicima HVO-a i VRS-u „za sve i svašta“, a pripadnike tzv. Armije BiH uglavnom amnestira bilo kakve zapovjedne odgovornosti.
Odnos SDA prema pravosuđu najbolje ilustrira slučaj Emira Dervišbegovića koji se podnio zahtjev za učlanjenjem u SDA Rama koji su ga odbili jer je u jednom sudskom postupku protiv pripadnika HVO-a svjedočio afirmativno što je, kako je u dopisu navedeno, „u suprotnosti s ciljevima i načelima Stranke“.
Grobnice hrvatskih i srpskih civila, mnogobrojna dokumentacija, kaznene prijave protiv časnika tzv. Armije BiH, ipak, nisu dovoljno dobar materijal kako bi se, barem, provela istraga, a kamoli počeo sudski postupak.
Da nema kraja privatizaciji i uzurpaciji institucija BiH, dokazuje i Izetbegovićeva izjava kako su „Oružane snage pravni i moralni nasljednici Armije BiH“ te kako „BiH ne bi opstalo da nije bilo Alije i 200 tisuća boraca koji su mu vjerovali“.
Među tih 200 tisuća boraca, nakon završetka sukoba u BiH, najviše su se proslavili Sefer Halilović i Atif Dudaković. Medijske zvijezde, patirotski i nadahnuto, pozivaju Bošnjake na samoorganiziranje, mobilizaciju, kupovinu vojne opreme i koješta, a i Generalski zbor tzv. Armije BiH nedavno je „izrazio zabrinutost zbog napada na suverenitet BiH“. Sa slavnog postrojavanja 105. brigade tzv. Armije BiH nedavno je poručeno kako su „Bošnjaci branili BiH, a napali je ustaše i četnici“. Rijetko se u bosanskohercegovačkim javnostima mogu čuti slični proglasi pripadnika HVO-a ili VRS-a iz jednostavnog razloga – mnogi od njih su pod sudskim postupcima i istragama. Dok se pripadnike HVO-a i VRS-a pravosudno progoni, za to vrijeme konzul BiH u Njemačkoj, piše žalbu tamošnjem Sudu na presudu o doživotnoj kazni protiv Hanefije Prijića u Gornjem Vakufu/ Uskoplju zbog ubojstava talijanskih državljana u toj općini 1993. godine.
„Bosna će biti onakva kakvom si je ti Alija zamislio“
I dok se sve i jedna izjava bilo kojeg dužnosnika iz Hrvatske ili Srbije dočeka na nož i u njoj vidi „podjela hiljadugodišnje Bosne“, izjave turskih lidera su, naprotiv, dobrodošle i prijeko potrebne. Turski je predsjednik Erdogan, tako izjavio, kako mu je Alija Izetbegović ostavio „Bosnu u amanet“, a premijer Davutoglu na otvorenju banjalučke džamije Ferhadije kazao kako će „Bosna biti onakva kakvom si je ti Alija zamislio“. Dakle, Izetbegović u maniri vezira i neosmanskom duhu, s „prijateljem Bosne“, Erdoganom stvara svemuslimansko bratstvo i jedinstvo, o čemu svjedoče brojne grupe prijateljstava zastupnika u PS BiH, otvaranje kabineta turskog jezika u školama koje rade po bosanskom planu i programu, bosanski jezik u turskim školama, štovanje kralja Fahda, ali istovremeno i borba za državnost „hiljadugodišnje Bosne još od srednjeg vijeka“ sve do obilježavanja bitke na Galipolju u Sanskom mostu prije nekoliko dana.
Osim velike saveznice BiH, Republike Turske, u „bremenitoj borbi za opstojnost“, tu su i druge, ništa manje prijateljske zemlje. Zapamćen je ostao Izetbegovićev posjet Iranu i obiteljima poginulih mudžahedina koji su se borili za BiH na čemu im se bošnjački član Predsjedništva BiH srdačno zahvalio. Baš kako je to Rasim Delić na „oproštajnom druženju“ u Zenici krajm 1995. i naglasio:
„Vi ste ovdje u BiH, kao i drugdje u svijetu došli da branite muslimanski narod i njegovu vjeru islam. Došli ste, kao i u nizu drugih zemalja, da na Alahovom putu pružite pomoć muslimanima BiH. Pružili ste im pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima... Zbog toga je vaša pomoć i pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva i dalje neophodna i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu. Zato u svoje ime i u ime muslimana BiH kažem privremeno hvala, jer nas na Alahovom putu čekaju mnogi, brojni zadaci“, rekao je Delić tada mudžahedinima.
I njihova je pomoć vrlo brzo uslijedila. Nekoliko godina kasnije, došli su ponovo, kao turisti, investitori, ulagačai i nastavili proces „islamizacije BiH“, na što su, doduše, cinično upozoravali i neki bošnjački akademici i intelektualci.
Muslimanija je izvjesnija nego ikada, a njeno stvaranje je u punom zamahu. To se potvrdilo kroz izgradnju nelegalnih džamija u Jajcu, financiranih iz Saudijske Arabije, sportskog centra na Rostovu ( u blizini nekadašnjeg mudžahedinskog kampa) i niza drugih. A da je na pomolu islamizacija područja u BiH koja nisu do kraja u ratu osvojena, govori i jedan, nezanemariv detalj, o Izetbegovićevom uvjetu održavanju izbora u Mostaru – kontrola odjela za građevinu i urbanizam pri Gradskoj upravi.
„Kome,ba, mi da se prilagođavamo?“
State Department nedavno je objavio kako je BiH mjesto velikog broja islamskih fundamentalista, a Sarajevo grad visokog rizika dok se već godinama o BiH, u stranim medijima, piše kao „kolijevci suvremenog džihadizma“.
Takve procjene nisu bile „uvod u podjelu BiH“, kao što su recimo izjave predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović o broju bh. državljana koji su se u Siriji borili na strani ISIL-a. Upravo je odlazak Bošnjaka u Siriju, Izetbegović, opravdavao u intervju za zagrebački Globus, a domaće, odnosno izvozne ISIL-ovce, nazvao „borcima protiv Assadovog režima“.
Jasno je kako SDA, od prvog dana osnutka kao političke stranke, pa čak i pokreta među Bošnjacima – muslimanima koji su joj skloni, gaji stanovite, najblaže rečeno, simpatije prema selefijama u BiH. Izvjestan broj njihovih birača bio je u jedinicama mudžahedina kojima je zapovijedao Glavni stožer tzv. Armije RBiH, a ugledni SDA-ov zastupnik Šemsudin Mehmedović kumovao je brakovima mudžahedina i Bošnjakinja – muslimankih u BiH.
O odnosu SDA i bošnjačke društvene i vjerske elite prema selefijskom pokretu najbolje govori izjava, sada već antologija, nekadašnjeg, poglavara IZ-a BiH, Mustafe ef. Cerića, „Kome,ba, mi da se prilagođavamo?“. Cerićeva rečenica uslijedila je nakon zahtjeva međunarodne zajednice da se mudžahedine deportira iz BiH što je SDA, naravno, shvatila ozbiljno, pa tako nikada do dandanas, nisu otkriveni svi počinitelji niza ubojstava i napada - od kampanje ubojstava na povratnike u Travniku, Kaknju, Zenici, Konjicu, Bugojnu, napadi na policijske stanice u Bugojnu i Mostaru, Leutarovo ubojstvo…
Sve to dovoljno govori kako je Deklaracija o osudi terorizma uzaludna i hinjena, baš kao i „obračun s paradžematima“ kada onaj koji je najavljuje, reis Kavazović, nekoliko dana kasnije, u svom uredu dočekuje Abu Hamzu kojeg su recimo, Hrvati Središnje Bosne, naravno, upamtili po „hrabroj obrani Bosne“
„Mi se nećemo umoriti“
Baš kako je Alija Izetbegović, otac nacije, i rekao da se „mi nećemo umoriti“, tako i dvadesetak godina poslije, bošnjačke elite, svim dopuštenim, i manje dopuštenim sredstvima, „čuvaju Bosnu“ od svih oblika agresija.
Nebrojeno mnogo puta doveli su u pitanje BiH, i to negirajući (ne)izravno njen Ustav, uzurpirali i zloupotrebljavali institucije. Ono što nije uspjelo u ratu, odbijanjem svih mirovnih rješenja i pregovora za BiH, a sve s nadom da će se ostvariti nacionalna država, SDA danas pokušava kroz (para)sustave. Kada se prešuti napad na prvog čovjeka Oružanih snaga, izveden u režiji SDA-ovog podmladka, nadležno tužiteljstvo, teroristički napad na generala Antu Jeleča prekvalifcira kao „ometanje javnog reda i mira“, ili recimo, fizički napadne predstavnike Općinskog izbornog povjerenstva u Stocu, obavljanje džuma- namaz na biračkom mjestu na dan lokalnih izbora u Kiseljaku… Sve je to, valjda, dokaz, kako se „oni neće umoriti“.
I dok naporno radi i od Federacije BiH stvara „najbrže rastuću ekonomsku silu u regiji“, Izetbegović, poluprijetećim tonom upućuje poruku kako većina Hrvata u BiH, živi zajedno s Bošnjacima u Federaciji BiH, pa bi valjda, trebali smanjiti s problematiziranjem položaja Hrvata u BiH.
Nemoguće je pobrojati koliko je puta izgovorio kako su Hrvatska i Srbija izvršile agresiju na BiH te kako Srbi i Hrvati imaju rezervne domovine, a Bošnjaci- muslimani, samo jednu, pa bi valjda, preostala dva, konstitutivna naroda, trebala imati malo više razumijevanja i empatije za bošnjačke želje, ali i manje zahtjeve.
Naposljetku, u maniri istinskog europskog lidera, koji je u sjedište institucija EU, za vrijeme mandata, bio tek dva puta, od čega je važan njegov drugi posjet Bruxellesu, dan prije usvajanja Rezolucije Europskog parlamenta o napretku BiH. Izetbegović je tako, pohodio, Bruxelles, ne bi li s bošnjačkim lobistima uspio maknuti amandmane o načelima decentralizma i federalizma, odnosno legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda u BiH.
Dakle, sasvim je jasno kako Izetbegović i bošnjačka politička elita Hrvate ne vide kao politički narod, nego ga, s drugim rigidnim desničarskim strankama poput SDP-a, pokušavaju dekonstituirati o prvog dana stvaranja zajedničke Federacije BiH.
Dok Milorad Dodik i SNSD s pozicije RS-a traže vraćanje izvornom Daytonu, Dragan Čović s HNS-om pokušava stvoriti europsku BiH, jedino je Izetbegovićeva bošnjačko – muslimanska vizija BiH, za sad, sasvim izvjesna i realna.
Dnevnik.ba