Dubrovčani gledaju u poluprazne British airwayse kao u manu s neba, Dalmatinci se nadaju da će ih zapadnoeuropski nautičari makar donekle izvući, dok Istrijani tradicionalno bilježe najbolji rast, no opet daleko od onog iz prethodnih godina. Za to vrijeme, općina od tri do pet tisuća stanovnika, smještena u sendviču između BiH i Hrvatske, ni na nebu ni na zemlji, privodi kraju jedan od brojčano najintenzivnijih srpanja u svojoj novijoj povijesti. Neum.
What‘s the point?
U čemu je tajna ovog primorskog mjesta, nekadašnjeg utočišta jugoslavenske političke i obavještajne elite, a kasnije raznoraznih tajkuna i gospodarstvenika iz vremena tax free zone? Je li tajna u korona free zoni kako to mediji revno predstavljaju ili u nečemu drugom? Na primjer, činjenici da se Neum u svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti zapravo nikada nije do kraja odredio niti uzeo zalet za smjer u kojem želi pogurat svoj turizam?
U vremenu bivše države, tamo sredinom osamdesetih, Neum je uz Opatiju čak brojao najveći postotak noćenja, no tadašnji turisti su isključivo tražili sunce i more, šarene bikinije, guste brkove i dlakava prsa, trajne i polutrajne i živu muziku.
Trideset i koju godinu kasnije, situacija se nije u bitnom promijenila. Istina je da je Neum 2020.-u dočekao u nikad boljem izdanju glede kvalitete smještajnih kapaciteta i gastronomske ponude pa danas čak možete jesti neka malo više fancy jela u ugodnoj atmosferi. No, neke zajedničke, planirane, održive i dugoročne vizije, plana i ponude, u Neumu još nema. Usprkos nevjerojatnom zaleđu, turbulentnoj povijesti, arheološkim nalazištima koji se umjesto sa turistima i zaljubljenicima u povijest druže sa crnokruzima i dračom; geomorfološkom baštinom koje se ne bi postidjela ni neka nationalgeographic odredišta, ogromnim potencijalom ruralnog turizma, avanturističkog, sportskog, kamperskog, glamperskog i svakog drugog…
Čudesna isprepletenost hranidbenog lanca
Gastronomija sirotinje sa krša, pomiješana sa povijesnim utjecajima turske, talijanske, pa i kontinentalne austrijske kuhinje, stvorila je u ovom prostoru međugalaktičke gastronomske sudare. Od pan di spagna ili padišpanja kojeg su u ove krajeve donijeli dubrovački pomorci sa svojih morskih avantura po španjolskoj obali, preko brudeta od žaba i ribe otetog odšolovskog (dalmatinskog), odnosno talijanskog utjecaja, do proste popare i cicvare za koju je više i teško utvrditi podrijetlo, ili klasično planinskog, možda i vlaškog prijesnaca ili tipično turske sarme. Sve u jednom, a sve začinjenom nekom posebno šarmantnom kamenjarsko - morskom posebnošću. I istina je da, da su se u mnogim graničnim područjima sudarali ovakvi svjetovi, no teško se oteti dojmu da ih jedino Neum ne zna valorizirati.
Korona je sve ovo samo osvjetlala. Osvjetlala je kako se Neum odrekao sebe i svog identiteta puno prije nego li ga je prihvatio. Jer, uvijek je lakše ići linijom manjeg otpora.
Samo nek‘ je puno
Masovnost koju danas ima, a od koje, realno gledano neće imati neku veću materijalnu korist, pogotovo ne korist na razini lokalne zajednice učiniti će dio zime koja je pred nama nešto podnošljivijom, no dugoročno gledano, sliku turističkog Neuma neće popraviti nego će je zadržati na statusu quo njegovanom od osamdesetih godina po principu - Samo nek‘ je puno!
Prekapacitiranost smještaja unutar arhitektonsko upitnih građevina, a na uskoj i maloj obali koja fizički ne može isfiltrirati tisuće i tisuće ljudskih tjelesa i tjelesnih izlučevina, „pite, paradajza i jogurta“ u velikim količinama slika je današnjeg turizma.
Danas se u ime profi patriotizma, neki mediji još i hvale time, nastojeći tako udariti kontru do jučer, turistički renesansnoj Hrvatskoj. Kao da će na temelju ova dva mjeseca Neum uzet turistički primat jednom Dubrovniku čiji hotelijeri, ugostitelji i iznajmljivači mogu sasvim pristojno živjeti i bez par turističkih mjeseci bačenih u vjetar. Neumski naprimjer to ne bi mogli, i osvjedočili smo se u to početkom ljeta kada je i ovaj grad očekivao apsolutno promašenu sezonu.
Ono što Neumu kronično nedostaje je konačno pozicioniranje na turističkom nebu, a u tome ne može uspjeti dok ponovo ne dobije jednu logičnu upravljačku strukturu u vidu turističke zajednice ili kako bi se već mogla zvati skupina pametnih ljudi koji znaju svoj posao u turizmu.
Vrijeme je da se prestanemo prodavati blizinom emitivnih tržišta, ili još gore, korona free zonom ili, nedajBože, nekakvim centrom niskih cijena, jer to sve skupa već postaje smiješna, i realno ponižavajuća priča za potencijal kojega se sustavno zanemaruje.
Kada se jednom takvo što dogodi, onda ćemo moći pregrmit i koji loš mjesec. Smeće, kolanja, cajke, smrad urina na šetalištima, dampinške cijene smještaja i sl. biti će stvar prošlosti, a sigurnost, zdravlje i dobrobit vlastitog pučanstva deviza kojom će se lokalna vlast i turistički djelatnici voditi i u odnosu prema turistima, jer turizam se naposljetku i događa zbog ljudi, ne isključivo novca, i zbog kruga koji se zatvara vraćanjem zadovoljnog turista njegovom domu. (Po mogućnosti modernom cestom, ne kozjom stazom)
To je priča koja ostaje, sve ostalo je trenutno i passe.
Dnevnik.ba