Ovako bi išao pozitivan izvještaj iz Neuma u špici sezone. I sve od navedenog bila bi istina. Ali svaka istina ima i pozadinu, a ona izgleda ovako.
Nedjeljno jutro u Neumu obilježile su nepregledne kolone automobila i autobusa prepunih putnika koji iz zaleđa dolaze po svoju dozu morskog osvježenja u Neum. Lijepo zar ne? Da, lijepo. Za sobom turisti ostavljaju nepregledne kolone različitih vrsta otpada, najviše plastičnih ambalaža, papira, dijelova hrane, pa i izmeta. Da, izmeta. Mjestimično pritisnutog papirom i kamenom. Da se ne vidi.
To u ovim skrovitim dijelovima.
Na jednom mjestu u moru plutaju dvije čašice jogurta i jedna plastična boca mineralne. Valovi ih vraćaju stijenama na kojima ih čeka sada neotvorena čašica jogurta. Zove ih u hladovinu čempresa gdje odmaraju papirnati omoti bureka, drugih boca, higijenskih uložaka, papuča i slično.
Kupači okolo ne obraćaju pažnju. Ni na potez mlade djevojke koja nakon kupanja s dečkom nonšalantno odbacuje praznu dvolitarku u čempres. Sad drugi, ne onaj od maloprije.
Nosimo u ruci one čaše jogurta i plastične boce do obližnje kante. Sjajni i namazani kupači gledaju nas u bunilu. Nastavljaju ćakulu pod suncobranima svog koncesionara.
Večer, deset sati, šetnja najprometnijom šetnicom Neuma. Terase restorana i kafića pune. Mjestimično deru jale i koreliji. Ni sami sebe ne razumiju što pjevaju. Ne razumiju ih ni slušatelji, ali oduševljeno pjevuše. Ono što čuju, je li.
Na drugim terasama, drugih kafića, živa glazba, odlično zvuči. Sve fensi i urbano. Svi lijepo obučeni, koža preplanula, zubi bijeli.
Koji metar dalje, pune kante za smeće. Piramide na vrhu ne primaju više niti jedan komad. Vrećice se nižu okolo. Uz tri kante, papige. Možeš se slikat sa njima. Oko 10 maraka jedna slika. Ne znam uhvate li se i smeće u pozadini fotografije.
Dalje šetnicom uz obalu blagi ljetni povjetarac raznosi papirne i plastične ambalaže kao snopove sijena u kaubojskim filmovima. Prazni kontejneri, pa opet prepune kante. Vulkan kontejnera. Čeka jutro.
Nitko se ne osvrće, a svi u sebi romendžaju.
Neum ovo sebi ne smije dopustiti.
Nedjelja večer. Automobili i autobusi lagano napuštaju grad. Iskupali se turisti. Komunalci po 17.i put izlaze na teren, bore se sa onim nezgrapnim kamionom da dođu do svakog kontejnera u svakoj ulici.
Parking je sa obje strane. Trotoar više ne postoji, šetači su već krenuli u večernji obilazak, neki se tek vraćaju s plaže. Nitko se ne miče sa ceste, nema gdje. U susret ide dostavni kombi. Nitko ne može nazad. Već se stvara kolona. Retrovizori u strahu za život. Svi psuju. I svi bi da više nikad ne moraju u istu ulicu. Komunalci će morati. Već ujutro. Opet će ih čekati ista scena. Ne može se pokupiti koliko se može proizvesti.
„Uredit ćemo da bude prepoznatljivo i lijepo“ – neki dan prođe jedna izjava sa vrha. Hoćete. A, kako, molim lijepo?
Dnevnik.ba