Hrvati i Bošnjaci 1992. godine masovnim su izlaskom na referendum izglasali neovisnost BiH i izlazak iz krnje Jugoslavije, te tako i jedni i drugi, kao i BiH, postali žrtve velikosrpske politike Slobodana Miloševića.
Jednogodišnji sukob HVO-a i Armije RBiH, dojučerašnjih saveznika, bio je obostrana strateška greške iz koje političke elite ni jednih ni drugih nisu ništa osobito naučile.
Savezništvo i potpisivanje Washingtonskog sporazuma kojim je nastala Federacija BiH, zajednički hrvatsko-bošnjački entitet, te na koncu i došao mir u BiH temeljem
Daytonskom sporazuma, zajedničke vojne oslobodilačke akcije, generiralo je stanje postdaytonske Federacije BiH u kojoj se Hrvati danas, kao i ’96., osjećaju građanima drugog reda, a Bošnjake vide kao stvarne i istinske vlasnike zajedničkih institucija.
Kroz gotovo pa tridesetogodišnju povijest HDZ-a i SDA, kao i ostalih bošnjačkih stranaka koje same sebe vole nazivati “lijevim”, traje politički sukob oko uređenja BiH.
Hrvati u BiH su kroz godine sustavno majorizirani i njihovu se političku ideju federalizirane BiH pokušavalo uništiti i disciplinirati mahom iz međunarodnih centara moći.
Najviše dužnosnike hrvatske politike u BiH, montiranim kaznenim postupcima se eliminiralo iz političkog života, zapovjedna struktura vojske bh. Hrvata – HVO-a, gotovo u cijelosti je osuđena pred Haškim tribunalom, gospodarstvo tog naroda, također, je uništeno, a mali broj institucija koje su Hrvati sami stvorili, tek je danas sačuvano uslijed invazije međunarodnih utjerivača pravde na Hrvate u BiH.
Sve i jedna politička akcija, ali i proces, vođen protiv hrvatske politike, išao je izravno u korist bošnjačkoj,a koja se zahvaljujući tom pristupu međunarodne zajednice, s godinama “osilila” da je danas toliko agresivna, i ne samo prema Hrvatima, nego i prema državi BiH i njenim institucijama.
Uređenje BiH – središnja točka sukoba
U političkom sukobu HDZ-a BiH, odnosno, Hrvatskog narodnog sabora BiH, krovne institucije bh. Hrvata, i SDA, najveće bošnjačke stranke i svih drugih parlamentarnih stranaka (SDP-a i DF-a), središnji problem predstavlja uređenje BiH, odnosno, njenog društva. HNS BiH zalaže se za višenacionalnu, samoodrživu BiH u kojoj će Hrvatima biti omogućeno legitimno predstavljanje, te vrijediti principi konsocijacijske demokracije. Bošnjačke stranke zalažu se za građansku državu s principima demografske većine koju od Popisa stanovništva iz 2013. godine čine Bošnjaci, kako u FBiH, tako i u cijeloj državi.
Na koncu, i zbog uređenja BiH, vođen je rat u ovoj državi oko čijeg se karaktera danas nijedna od zaraćenih strana ne može dogovoriti, te svaka nudi svoju interpretaciju kao jedinu istinitu, točnu i valjanu. Poseban “obol” tom ratu, dao je i Haški tribunal koji je služio kao druga najvažnija poluga discipliniranja politike HDZ-a BiH, a to je potvrđeno i kroz kvalifikaciju “udruženog zločinačkog pothvata” HVO-a u BiH, te činjenice da je službeni Zagreb presuđen agresorom na BiH, dok je Miloševićev Beograd oslobođen takvih kvalifikacija.
Iako je Alija Izetbegović, otac moderne bošnjačke nacije, i ratni lider Bošnjaka, donio povijesnu odluku o odcjepljenju i nezavisnosti BiH od krnje Jugoslavije, a u stvari, velike Srbije Slobodana Miloševića, balkanskog mesara, unatoč brojnim protivljenjima među Bošnjacima, koji to ime nose od Prvog bošnjačkog sabora, 1993. godine, referendumsko pitanje kojim su Hrvati i Bošnjaci, uz nagovor Franje Tuđmana i Katoličke crkve, izglasali neovisnost, bilo je prvi dokaz razdora, ali i svojevrsni politički uvod u ‘rat’ koji i danas traje.
Srbi u BiH osnovali su’91. Srpsku republiku u BiH koja je kasnije prerasla u Republiku Srpsku, međunarodno priznat entitet u granicama daytonske BiH, a Hrvati te iste godine HZHB koja je u jeku sukoba s Armijom BiH ’93. postala HRHB, a koju je Ustavni sud BiH Republike BiH, teritorija pod kontrolom Armije RBiH, već tada proglasio “neustavnom tvorevinom”.
HDZ BiH isprva je tražio da u sadržaju referendumskog pitanja budu i “nacionalna područja/kantoni”, od čega su odustali, pa je na koncu pobijedila “suverena i nezavisna BiH, država ravnopravnih građana i naroda”. Nakon tog referenduma održanog 1. ožujka ‘92. BiH, ali i Hrvati i Bošnjaci, postali su nakon Hrvatske, druga država- žrtva velikosrpske politike,a koju su od invazije jugosoldateske zajedničkim snagama branili.
Ratko Mladić pomažući HVO u Središnjoj Bosni uništio tzv. SAO Krajinu
No, međunarodna zajednica, Velika Britanija i SAD prvenstveno, za BiH su imali, očigledno, sasvim druge planove. Prije sukoba Hrvata i Bošnjaka, u Središnju Bosnu su preko teritorija Republike Hrvatske došli i islamski ratnici – mudžahedini koji su kasnije postali prva postrojba za progon i zločine nad Hrvatima u tom dijelu BiH, a paralelno s time, prilivom bošnjačkih izbjeglica u te krajeve, žrtava srpske agresije, “etnička slika” se u bitnom promijenila. I upravo, tamo, gdje su Hrvati bili malobrojni, ali i najslabije naoružani, u Središnjoj Bosni, počeo je sukob HVO-a i Armije RBiH koji se kasnije proširio i na dolinu Neretve.
Lutajuća politika i Hrvatske, ali i “službenih Gruda” koje u bošnjačkim mainstream medijima, danas predstavljaju “hrvatsku verziju” Pala, srpskog mjesta odakle je Radovan Karadžić, predsjednik RS-a, uništavao BiH, ali i agresivna politika Bošnjaka, dovele su do rata između HVO- a i Armije RBiH kojom je najviše profitirala srpska politika.
Rat Hrvata i Bošnjaka – obostrana strateška pogreška
Rat HVO-a i Armije RBiH bio je obostrana strateška pogreška, a kojem su “kumovali” i predstavnici međunarodne zajednice, i to preko slavnog Vance-Owenovog plana kojim se previđao ustroj BiH prema nacionalnim pokrajinama, a poprišta političkog sukoba bili su Središnja Bosna i dolina Neretve, kao i samog rata.
Hrvatska strana tvrdila je kako će u roku nekoliko sati zauzeti sve područja sjeverno od Mostara što se nikad nije dogodilo, a bošnjačka da će potopiti enklave HVO- a u Središnjoj, što se, također, nikada nije dogodilo. Da apsurd bude potpun: opstanak Bošnjaka u Hercegovini i Hrvata u Središnjoj Bosni pomogla je VRS.
Ciljevi bošnjačkog i srpskog vodstva su se u Hercegovini poklopili – i jedni i drugi su htjeli izlazak na more, međutim, Ratko Mladić je pomažući Hrvatima u Središnjoj Bosni, ustvari, blokirao svaku mogućnost izlaska u Neum, jer je, na koncu, Središnja Bosna sačuvana, potpisano primirje između HVO- a i Armije RBiH, oslobođena BiH, a samim time i Republika Hrvatska kroz VRO Oluju. Obostrana strateška greška, rat HVO-a i Armije RBiH, osim tisuća protjeranih i raseljenih Hrvata i Bošnjaka, niza svirepih zločina koje su činili i jedni i drugi, logora, uništavanja crkava, džamija, te drugih objekata, u skoro pa “trajno naslijeđe”, ostavio je Hrvatima i Bošnjacima, politički sukob i nemogućnost konstruktivnog dijaloga.
Dayton – početna točka pacifikacije Hrvata u BiH
Iako je Daytonskim sporazumom 1995. godine, zaustavljen rat, oni politički, nastavili su se voditi drugim sredstvima sve do danas. Hrvati su, iako ratni pobjednici, u Daytonu postali politički gubitnici, a sve zahvaljujući činjenici da s Bošnjacima tvore jednu izbornu jedinicu, te da se njihovi predstavnici biraju s teritorija Federacije BiH.
Takva “izborna arhitektura” koju je osmislio OESS-u, a kojem su mandat za to dali hrvatski pregovarači, već samim Daytonom previdjela je realnu mogućnost da malobrojnim Hrvatima, dva puta brojniji Bošnjaci nametnu predstavnike u vlasti, što je središnji problem u odnosima ova dva naroda.
Osim toga, Hrvati su izgubili i teritorij – stratešku točku Vitorog koja spaja Jajce s Hercegovinom, dali su za deblokadu Sarajeva, a u RS-u, unitarnom entitetu nisu tražili ni općinu s hrvatskom većinom. Dayton je, naime, kada se analiziraju raniji mirovni sporazumi za BiH, od svih “ponuđenih” i dalje “najgori” po položaj Hrvata u BiH.
Daytonskim sporazumom, danas, nijedna strana nije u potpunosti zadovoljna. Srbima u BiH su, u međuvremenu, “otete” brojne nadležnosti (vojska, carina), a Bošnjaci nisu zadovoljni zbog samog postojanja entiteta koji se zove “Republika Srpska”.
Sam Bakir Izetbegović, aktualni predsjednik SDA, nekoliko je puta najavljivao apelaciju Ustavnom sudu BiH o ustavnosti naziva entiteta – RS. Ipak, bošnjačka politika s godinama je postajala sve agresivnija prema Hrvatima u FBiH, te od zajedničkog entiteta, zahvaljujući intervencionizmu međunarodne zajednice, stvorila dominantno bošnjački koji sve više podsjeća na “bošnjačku verziju” Republike Srpske koja je unitarni entitet s građanskom, srpskom većinom.
Prve daytonske godine u BiH, uglavnom, su obilježene kakvom – takvom ravnotežom političke moći među Hrvatima i Bošnjacima u FBiH – paritet, rotacija i konsenzus, bilo je načelo koje se, ipak, u odnosu na ovo danas, poštovalo. BiH je, od ‘96.do 2004. godine bila tvrdi međunarodni protektorat u kojem je međunarodna zajednica, diktirala, pravila političke igre, nagrađivala poslušne i kažnjavala otporaše.
Njihova vizija BiH bila je, također, “građanska država BiH”, te multietničko društvo u kojem neće vladati “plemena” kako su nazivali Hrvate, Srbe i Bošnjake, a tako je politička vizija o “Bosancima”, kojom se i sam Alija Izetbegović služio, postala crvena krpa za Hrvate u BiH.
Tvrdi protektorat
Nastojanja i pritisak međunarodne zajednica da, preko noći, od BiH, stvori zemlju njenih građana Bosanaca, kod Hrvata je, neprestano nailazio na politički otpor i konkretne akcije kojima su to pokušavali spriječiti. Stvarni gospodari političkog života u BiH tada su bili stani veleposlanici koji su pod svaku cijenu željeli eliminirati “nacionalističke politike koje sabotiraju provedbu Daytona”, te su u tu svrhu pomagali i osnivali političke stranke koje bi su provodile njihovu agendu. Na taj je način, zbog ratne hipoteke, eliminirano političkog vodstvo Srba u BiH, a u Predsjedništvo BiH, instaliran Živko Radišić. Aliju Izetbegovića maknuli su pod njegovim objašnjenjima o povlačenju zbog zdravstvenih razloga, iako su zločini mudžahedina bili stvarnim uzrokom, a naslijedio ga je Halid Genjac, predsjednik Glavnog odbora SDA.
Međunarodna zajednica, također, te 2000. godine, osnažila je i SDP i Zlatka Lagumdžiju, te osnovala Novu hrvatsku inicijativu (NHI) Krešimira Zubaka koja je trebala postati nova hrvatska snaga umjesto HDZ –a BiH čiji je predsjednik tada bio Ante Jelavić. SDP BiH već je 1998. godine kandidirao Gradimira Gojera za hrvatskog člana državnog vrha koji je tada, na prvim poslijeratnim izborima, osvojio 100 000 bošnjačkih glasova. Osim toga, predlagali mobilizaciju bošnjačkih glasova na izborima ’98. za Krešimira Zubaka koji je osvojio 40 tisuća glasova , a što nije prošlo jer je Jelavić osvojio gotovo 200 000 hrvatskih glasova, najviše u povijesti izbornih procesa, za hrvatskog člana državnog vrha.
OHR, OSCE, HAAG – najsnažniji instrumenti “discipliniranja” Hrvata
Izborni zakon BiH je bio poluga za “discipliniranje” politika koje nisu pristajale na diktat međunarodne zajednice, odnosno, nekakve nove Ahdname, kakav je Dayton na prijelazu tisućljeća, za Hrvate u BiH, postao.
Robert Berry, voditelj Misije OESS-a, 2000. godine, je svega nekoliko tjedana prije održavanja izbora, promijenio izborna pravila, prema kojima su svi izaslanici u županijskim skupštinama imali pravo predlagati sve izaslanike u klubovima naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH.
To je značilo da brojčano nadmoćniji Bošnjaci, osim što mogu Hrvatima nametnuti izaslanike tamo gdje ih je više, mogu i bošnjačkim glasovima izabrati “svoje Hrvate” iz županija gdje Hrvata uopće i nema. Jelavić je uputio apelaciju Ustavnom sudu BiH o ustavnosti Barryjevih amandmana, no Ustavni sud BiH, proglasio se “nenadležnim” i nije apelaciju ni razmatrao, i to preglasavanje hrvatskih i srpskih sudaca, većinom glasova bošnjačkih i stranih, odnosno (4:5).
A da apsurd bude potpun, taj isti Ustavni sud BiH, nekoliko godina kasnije donio je presudu u predmetu “Ljubić”, istovjetnu onoj Jelavićevoj o izboru izaslanika, kojim je pojedine odredbe Izbornog zakona BiH proglasio diskriminatornim, a već neko vrijeme su i “nevažeće”.
Legalizacija nametanja predstavnika Hrvatima
Bošnjačke političke stranke, ali i pojedine hrvatske, na tu su Barryjevu odluku gledale s odobravanjem, jer su smatrale da će tako HDZ BiH, odnosno, legitimno izabrani predstavnici, lakše biti eliminirani iz političkog života. Jelavićev odgovor bilo je osnivanje HNS-a BiH u Novom Travniku, 2000. godine, krovne institucije čija će tijela popunjavati legitimno izabrani hrvatski predstavnici na svim razinama vlasti. Tada je usvojena i slavna, prva Deklaracija HNS-a BiH, a u kojoj se o Hrvatima u BiH govori kao o “konstitutivnom narodu čiji je suverenitet neupitan i neotuđiv.”
Bošnjačka je strana to dočekala kao “podrivanje Daytona”, jednako kao i međunarodna zajednica, koja je smatrala da “HNS podriva temelje sporazuma”, a ne njihovi predstavnici jednostranim podrivanjem temelja BiH i njenog društva u cjelini.
U svrhu “provedbe mira”, kako se to tada govorilo, Alija Izetbegović, dobio je bitku pred Ustavnim sudom BiH i to u presudi kojom su “Hrvati, Srbi, Bošnjaci konstitutivni na cijelom teritoriju BiH”.
Provedba te presude, za koju su hrvatski i srpski sudci u Ustavnom sudu BiH, ponovno bili preglasani od stranih i bošnjačkih, Hrvate je koštala jednakopravnosti za koju se bore i dan-danas. Iako je SDA, znakovito, uz HDZ BiH, bila protiv tzv. Zubakovog sporazuma, kojim se presuda Izetbegović, provela, stranke potpisnice su bile SDP I NHI.
Tim sporazumom, ustvari, nastali su famozni Petritschevi amandmani na Ustav FBiH, odnosno, legalizirano je nametanje predstavnika Hrvatima u Domu narodu, a načela pariteta, konsenzusa, rotacije i konsocijacijskih principa su eliminirana. Zahvaljujući intervenciji međunarodne zajednice, tako je, formirana i Alijansa za promjene, odnosno, Vlada FBiH, čije su nositeljice bile SDP i NHI, koja je inače, imala potporu tek 5 % biračkog tijela Hrvata, za razliku od HDZ –a BiH koji je i tada odnio plebiscit.
Alijansa – protuhrvatska vlast u kojoj su sudjelovale i SDA i SDP
Grubim potiranjem izborne volje hrvatskog naroda, Alijansa je formirana i na federalnoj, ali i na državnoj razini u čemu je sudjelovala i SDA.
HDZ BiH nije tada išao u izbor izaslanika za federalni Dom naroda jer Alijansinoj vlasti nisu, sasvim ispravno, htjeli dati legitimitet na bilo koji način. Vijeće ministara BiH, tada je sastavljeno bez hrvatskih predstavnika, a na, ponovno,asistenciju Wolfganga Petritscha koji je na ručku s Halidom Genjcem i Živkom Radišićem “izdiktirao” ime mandatara. Jelavić je ranije predložio Martina Raguža koji nije prošao u Parlamentu BiH zbog svega nekoliko glasova, a potom je Radišić na sjednici Predsjedništva, predložio mandatara – Božidara Matića. Jelavić je tu sjednicu napustio kako ne bi bio preglasan, a svega nekoliko dana, famoznog Matića, zamijenio je Zlatko Lagumdžija.
Vlast takve protuhrvatske Alijanse dovela je do žestokog odgovora HNS-a BiH i proglašenja Hrvatske samouprava na 3. zasjedanju tog Sabora u Mostaru, kao privremenog oblika zaštite hrvatskog naroda u BiH.
Odmazdu međunarodne zajednice naspram hrvatskog vodstva koje nije ni pod koju cijenu htjelo prihvatiti uređenje BiH po mjeri brojčano dominantnijeg naroda, nije trebalo dugo čekati. Jelavić je smijenjen s mjesta hrvatskog člana Predsjedništva BiH uz doživotnu zabranu obavljanja javnih poslova u BiH, a smijenjeno je i skoro 300 hrvatskih dužnosnika. Umjesto Jelavića, bošnjačkim je glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nametnut SDP-ov Jozo Križanović kroz izbor u Parlamentu BiH.
Uhićenja i progoni hrvatskih dužnosnika
Montirani postupak protiv Jelavića, ustvari je, otkrio suštinu problema jer su mu se na teret stavljale političke odluke i akcije: osnivanje HNS-a BiH, proglašenje Samouprave, podrivanje vojne moći FBiH, a sporran je bio i njegov govor u Busovači, održan ’98. godine na skupu potpore Dariju Kordiću i Tihomiru Blaškiću, tadašnjim prvim zatvorenicima ćelija Haaškog tribunala.
Osim uhićenja i smjena najviših političkih dužnosnika, Hrvatima u BiH, tada je uništeno i gospodarstvo, Hercegovačka banka, vjerojatno jedina banka na svijetu na koju su tenkovi krenuli u 21. stoljeću u državi u kojoj nije rat, a sve, ustvari, zbog činjenice da je to tada bila vodeća banka u Federaciji BiH. Pozadina rušenja Hercegovačke banke, također, je političke naravi.
U toj borbi Izetbegovića i Jelavića o tomu tko će koga i kako prevariti, Jelavić je uspio osigurati vrijednosne papire, tzv. certifikate, za neisplaćene plaće u ratnom razdoblju za 196 000 bivših pripadnika HVO-a. Sami certifikati, vlasništvo pripadnika HVO-a, također, bili su instrument u procesu privatizacije vlasništva nakon rata i sigurno ne mogu biti vjerodostojno mjerilo o broju stvarnih pripadnika i HVO- a i Armije RBiH, no bošnjačka je strana u tomu bila daleko ispred HVO-a i otud dolazi ta brojka od 196 tisuća na hrvatskoj strani.
Velika većina certifikata kojim su raspolagali pripadnici HVO-a bila je u dva investicijska fonda u portfelju Hercegovačke banke, a koja je uništenjem i pod privremenom upravom međunarodne zajednice, odnosno, Tobby Robinson, prodana u bescjenje stranim institucijama.
Haag: HVO-a osuđen na 268 godina, a Armija BiH na 8,5 godina
Pored toga, zapovjedna struktura HVO-a je, zahvaljujući, međunarodnoj zajednici, ali i Alijansinim kadrovima, eliminirana i završila u Haagu 2004. godine. Bošnjačka strana nije ni u jednom trenutku svoje postdaytonske povijesti pretrpjela ovakve političke, gospodarske, financijske gubitke, a niti je, ikada, pogažena izborna volja tog naroda u BiH.
I sam Haški tribunal koji je, također, bio poluga u “discipliniranju” , prema Bošnjacima nije bio “strog” u onoj mjeri, prema kojoj je bio prema Hrvatima. Prvi kazneni postupci vođeni su već 1998. godine, protiv Hrvata iz Središnje Bosne, pa je pravomoćno osuđena cijela struktura HVO-a iz tog dijela BiH. Zlatko Aleksovski (7), Tihomir Blaškić (9), Miroslav Bralo (20), Anto Furundžija (10), Dario Kordić (25), Mario Čerkez (6), Drago Josipović (12), Vladimir Šantić (18) i Ivica Rajić (12), preciznije, ukupno 119 godina zatvorskih kaznih. Svi oni su odgovarali za zločine nad Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu kod Vareša, odnosno, za kampanju progona bosanskih Muslimana i etničko čišćenje bosanskih Muslimana sa šireg područja Središnje Bosne. Mladen Naletilić (20) i Vinko Martinović (18) odgovarali su za zločine nad tadašnjim Muslimanima u Hercegovini.
Zadnji postupak vodio se protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Brune Stojića, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Hercegbosanskoj šestorci potvrđene su zatvorske kazne s prvog stupnja, ukupno 111 godina. Hrvati iz BiH pravomoćno su osuđeni, u okviru svih predmeta, osuđeni na 268 godina zatvorskih kaznih. S druge strane, ICTY je pravomoćno osudio časnike Armije BiH, njih petoricu, odnosno, Rasima Delića (3), Envera Hadžihasanovića (3,5), Amira Kuburu (2), Hazim Delića (18) i Esada Landžu (15). Hazim Delić i Esad Landžo odgovarali su za zločine nad Srbima u Sarajevu,Ćelebićima i Konjicu, a Hadžihasanović i Kubura za zločine nad Hrvatima u Zenici i dijelu općine Travnik. Rasim Delić je kao načelnik Glavnog stožera Armije BiH odgovarao za zločine nad Hrvatima i Srbima. Za zločine HVO-a nad Bošnjacima dosuđeno je ukupno 268 godina zatvorskih kazni, a zločine Armije RBiH nad Hrvatima 8, 5 godina.
A za vrijeme Alijanse, uz potporu NHI-jevih kadrova, financirane su obrane bošnjačkih generala pred Haagom, odnosno, Mehmeda Alagića i Envera Hadžihasanovića, dok su Hrvati tada, imali svoje fondove za takve namjene.
I tada su, kao uostalom, i danas, bošnjački političari mahom tvrdili kako Armija RBiH nije činila ratne zločine, ubijala civile, rušila bogomolje itd.,a hrvatski da “Herceg-Bosna nije bila zločinačka iako su se na njenom teritoriju dogodili zločini”.
Prve postdaytonske godine obilježene su i terorističkim napadima, ubojstvima, a čije su žrtve, opet, bili Hrvati. Atentat na Jozu Leutara, HDZ-ovog doministra policije, eksplozija auto-bombe u Mostaru, te ubojstva povratnika i policajaca u Središnjoj Bosni, ne samo da nikad nisu dobila sudske epiloge, nego se za tu optuživalo “neslužbeno” HDZ BiH da sabotira povratak Hrvata u Središnjoj Bosnu, a Jelavića proglasilo nalogodavcem atentata na Leutara.
Slobodan pad hrvatske pozicije i lutanja HDZ-a BiH
Nakon te 2002. godine, hrvatska se politika bavila isključivo sama sobom i upuštala u različite avanture poput Travanjskog paketa, još jednog modela ustavnih reformi koji je ponudila međunarodna zajednica, te je, ponovno, bio model građanskog uređenja FBiH, kojim se HDZ BiH i danas u svojoj stranačkoj monografiji hvali.
Travanjski paket oboren je zahvaljujući Harisu Silajdžiću, predsjedniku Stranke za BiH, ali i lobiranju Katoličke crkve, te glasovima zastupnika HDZ-a 1990, stranke koja je osnovana 2006. godine, a čiji je prvi predsjednik bio Božo Ljubić, sadašnji predsjednik Glavnog vijeća HNS-a BiH.
Zadnjih 15 godina hrvatsko-bošnjačkih odnosa obilježene su Platformaškom vladom i trećim mandatom Željka Komšića u državnom vrhu. Platformašku vladu, uz potiranje
izborne volje hrvatskog naroda, ponovno je uz SDP, formirala i SDA, te proustaške stranke minornog izbornog rezultata među Hrvatima, te nelegalno i nelegitimno izabrana Vlada FBiH i imenovani predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH.
Platforma i tri Komšićeva mandata – posljedica 10 godina bez HNS-a BiH
HDZ BiH je, tada, od 2010. do 2014. godine, za razliku od Alijanse, za vrijeme Platforme, činio vlast na državnoj razini. Rad Hrvatskog narodnog sabora BiH, iz samo njima znanih razloga, obnovili su tek nakon 10 godina, i to na četvrtom zasjedanju 2012. u Mostaru. Apelaciju o ustavnosti odredbi koje se odnose na izbor izaslanika u federalni Dom naroda, također, tek nakon rekordnih 10 godina, uputio je Božo Ljubić Ustavnom sudu BiH.
Za to vrijeme dok se hrvatska politika, očigledno, bavila “sama sobom”, bošnjačka je preuzela kontrolu nad ključnim institucijama u BiH: Sudom BiH, Tužiteljstvom BiH, ali i preko njima lojalnih kadrova devastirala javna poduzeća, poput mostarskog Aluminija koji je platformašima bio “zlatna koka”.
U međuvremenu, hrvatska politika u BiH, “okrenula” se SNSD-u i Miloradu Dodiku i u njima traži “partnera” za “goli opstanak na sceni” što u bošnjačkoj javnosti izaziva nesnosnu histeriju. Sve to, dodatno se, pogoršalo u ovom virtualnom vremenu, kada Hrvati u BiH, iz dana u dan, među mainstream bošnjačkim medijima, ali i onim navodnim “zajedničkim”, Federalnoj televiziji, postaju najveći neprijatelji Bošnjaka i države BiH. Nerijetko se cijeli narod naziva “fašističkim”, “uzpovskim”, HVO je nakon pravomoćne presude hercegbosanskoj šestorci, postao agresorska vojska, a hrvatski narod – agresor na vlastitu zemlju.
Gotovo pa svakodnevno, dio bošnjačke javnosti, pokreće javne linčeve i hajke, a izjave bošnjačkih političara o “hrvatskoj manjini” i prijetnje novim ratovima i sukobima, a koje uglavnom dolaze od bošnjačkih, doprinose stalnom udaljavanju Hrvata i Bošnjaka.
Bošnjačka politika u RS-u za povratničku zajednicu traži legitimne predstavnika u Narodnoj skupštini, a u Federaciji BiH, ne samo da sudjeluje, nego inicira nametanje predstavnika Hrvatima.
BiH u interesu samo Hrvatima i Bošnjacima
Sigurno je kako se Bošnjaci i Hrvati ne mogu i teško će ikada dogovoriti oko prošlosti i karaktera rata u BiH, a takvom dogovoru ne treba ni težiti, nego jednom sveopćem društvenom konsenzusu da žrtve na svim stranama trebaju dobiti pravosudnu zadovoljštinu.
Međutim, ako i jedni i druge žele da BiH opstane, nužan je, prije svega, konstruktivan dijalog o svim problemima koji ih muče, a ne isprazne fraze o “hrvatskom fašizmu” i “podjeli Bosne”.
Jednako tako, hrvatska politika se nakon godina lutanja mora vratiti na tvorničke postavke – Hrvatski narodni sabor BiH te principi legitimnog predstavljanja i konsocijacijske demokracije, ne samo da moraju biti minimum minimuma, nego ono ispod čega neće ići, i pod cijenu da se vlast ne formira.
BiH, sačuvati od srpskog separatizma, mogu samo pomiriteljske politike Hrvata i Bošnjaka, jer na koncu, postojanje BiH u interesu i jest njima.
Dnevnik.ba