Ta postrojba po mnogočemu nije bila obična ratna postrojba, ne samo zato što su se u njoj nalazili islamski fanatici koji su pozivali na džihad, već i zato što su imali posebne rituale i načine ratovanja.
Piše: Marko Lucović / Bild.ba
Odrubljivanje glava, vađenje organa, rezanje dijelova tijela… bio je modus operandi i samo dio metoda kojim su se služili kako bi oduševili “vrhovnog komadanta” i zapovjednika Aliju Izetbegovića.
Kao što je bilo tada tako je i danas, skoro trideset godina nakon, njihovi stravični zločini i dalje “oduševljavaju”.
I ne bi čak bilo toliko čudno da oduševljenici nisu ministri i visokopozicionirani političari koji obnašaju najznačajnije funkcije u različitim ministarstvima.
Pogađate, jedna od njih je Bisera Turković – ministrica vanjskih poslova BiH.
Napadajući i odbacujući presudu Sakibu Mahmuljinu, nekadašnjem zapovjedniku Trećeg korpusa Armije RBiH u čijem je sastavu bila i zloglasna postrojba “El mudžahid”, Turković je opetovano stala u obranu džihadističkog terorizma koji se devedesetih uvozio s istoka.
Da bi stvar bila gora, taj isti džihadistički terorizam, čije je sjeme posijano na tlu Bosne i Hercegovine, kasnije se dalje distribuirao na “zapad” u njegovim različitim varijacijama.
Pa je tako i više nego poznato (zna to i ugledna ministrica) da je “El mudžahid” iznjedrio bh. radikalnu islamsku organizaciju “Aktivnu islamsku omladinu” čiji je rad zabranjen zbog dokazane povezanosti s terorističkim napadom 11. rujna u SAD-u.
Nakon svega ovoga postavlja se razumno i legitmno pitanje – tko je tu lud?
BiH za ministricu vanjskih poslova ima osobu koja svjesno i bez srama veliča džihadističke zločine koji se danas manifestiraju kroz radikalni islamski terorizam.
Dok svijet traži rješenje kako se usprotiviti islamističkom fundametalizmu u jednoj maloj državici u srcu Europe postoji ministrica koja taj isti fundamentalizam – javno zagovara.
Uz to još zagovara i europski put BiH, jer joj je navodno netko rekao da jedno bez drugog ne ide.
Ako to nije paradoks epskih razmjera onda ne znam što jest.
Međutim, ono što možda u cijeloj ovoj situaciji više zabrinjava od samog postupka Bisere Turković je kolektivna šutnja na njezine skandalozne izjave.
Izgleda da nema tog logopeda koji bi izvukao riječ osude od onih nad čijim su narodom vršeni najzvjerskiji zločini ovih postrojbi.
Takvi danas predstavljaju taj narod. I šute.
Umjesto da pozivaju i prozivaju, traže ostavke, obavještavaju strane države, izdaju priopćenja – oni jednostavno šute.
Nisam sasvim siguran jesu li svjesni da je takva politika, politika šutnje, pogubna i da će biti još pogubnija.
Kada neki skupe dovoljno hrabrosti i odluče raditi posao za koji su plaćeni, pa se usude i progovoriti, bojim se da će tada već sve biti kazano.
Dnevnik.ba