Article_Top_970x250

Nebojša Lujanović za Dnevnik.ba: BiH kao jedna država postoji samo u književnosti

INTERVJU

Nebojša Lujanović za Dnevnik.ba: BiH kao jedna država postoji samo u književnosti

lip 08, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Miranda Cikotic/PIXSELL

Ako nemate institucije države koje materijaliziraju tu imaginaciju (koliko pratim, BiH još nema formiranu vlast), i još gore, ako nemate jasan zajednički osjećaj i zamišljaj koji dijele, recimo, stanovnik Sarajeva i Novog Travnika, pitanje je onda imate li državu uopće? Možda još jedino kada različiti ljudi uzmu u ruke Jergovićeve knjige imaju osjećaj da pripadaju, ili su pripadali, istom prostoru, rekao je književnik Nebojša Lujanović u razgovoru za Dnevnik.ba.

Nebojša Lujanović, pisac i književni znanstvenik, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o novom romanu "Južina"  objavljenom u nakladi zaprešićke Frakture, duhovnom zavičaju - Bosni i njenom velikom trojcu - Lovrenović - Jergović - Mlakić, te potrazi za vlastitim prostorom...

"Južina”  je roman o Splitu, Mediteranu, redikulima, onima koji pružaju otpor. Je li  “Južina”, pisanje tog romana, bio i vaš čin otpora i pobune prema društvu u kojem živite? 

Jedan dio motivacije za roman, da, proizlazi iz te iluzije da pisanjem mogu iskazati jednu vrstu pobune. Ta iluzija nije toliko jaka da mislim da će se preliti na zajednicu i da će knjiga potaknuti neke promjene. Daleko od toga. To je individualni čin, nužan da bih ja imao osjećaj kako sam rekao i napravio što sam mogao. I da ne bih poludio. Barem ne više od onoga koliko već jesam. Jer, to mi se danas čini najveća bitka od svih. Sačuvati ovo malo prisebnosti i razuma u svom minijaturnom getu.

 

Redikuli, marginalci, pobunjenici…nisu svojstveni samo Splitu? Može li to biti cijeli jedan planet neobičnih likova, njihovih sudbina, onih koji se, jednostavno, nisu znali “snaći”? 

Južina je splitski roman samo na prvoj razini. Uz činjenicu koja će biti važna čitateljima ovog portala: glavni junak koji započinje i onaj sporedni koji dovršava priču su iz BiH. Ali, pored te posvete mojim duhovnim zavičajima, Bosni i Splitu, to je roman općenito o okrutnom sustavu i onima na njegovoj margini. Njihov položaj kombinacija nesretne sudbine i mehanizma koji ih je sažvakao. Kada govorimo o redikulima, nije me zanimao površinski komični efekt koji oni nose; kako prolaznicima na cesti, tako i čitateljima. Zanimala me dijakronijska perspektiva – što ih je dovelo u taj položaj. Imate na početku romana 'gotove' redikule, te glavnog junaka koji će to tek postati negdje pred kraj. Kojeg će okrutni mehanizam moći u to pretvoriti. U još jednu budalu koji se usudio pomisliti da može nešto mijenjati. 

 

Dugo se godina književno-teorijski bavite Andrićem i pitanjima identiteta. Kako vi definirate identitete? Kako i gdje smjestiti  one s viškom ili manjkom identiteta inače? Kako se odnosimo prema manjinskim identitetima? Je li za pisca jedini moguć i odgovarajući identitet onaj – pisca? 

Sve je identitet, u smislu da je to skup odgovora na pitanje tko smo i pratećih vrijednosti. Pojam je postao izlizan jer se ustvari uvijek, čega god se dohvatili, bavite identitetom. Potrebno je konkretizirati: bavio sam se rascjepom između tradicionalnog identiteta građenog na retorici krvi i tla, kao i na projekcijama homogenosti, te suvremenog identiteta koji se gradi na iskustvu, navikama, popularnoj kulturi i slično, uvažavajući svoju heterogenost i nestabilnost. Identiteti ovih prostora našli su se u procesu rekonceptualizacije raspadom prethodnih kulturnih i društvenih okvira, odabravši tradicionalnu verziju. Ona se pokazala kao prikladnija za mobiliziranje mase i njeno uvlačenje u sukobe. Ukratko, trebalo je ponovno osmisliti tko smo, pa smo to koncipirali tako da smo mi čisti ovakvi i onakvi, od pamtivijeka isti, i za velike stvari predodređeni, što naravno nisu oni s kojima graničimo (oni su nečisti, podređeni, poniženi). U takvim konceptima, koji počivaju na iluzijama ekskluzivnosti, odabranosti, trajnosti i predodređenosti, svako imalo misleće biće odabrat će poziciju sa strane. Marginalca. Ne samo pisac. 

 

“Prostor za otpadnike:Od ideologije i identiteta do književnog polja", naziv je vaše knjige koja tematizira autore s višestrukim identitetima. Smatrate li se, i sami, svojevrsnim otpadnikom? Što čini vaš književni, društveni, pa i ideološki prostor? Postoji li uopće taj prostor? 

Da ne ulazim u znanstvene teze, kada bih trebao prenijeti širem krugu čitatelja o čemu se ta knjiga radi, onda je to borba za vlastiti prostor. U javnoj sferi pred vas se, naročito u kriznim vremenima, postavljaju identitetski  imperativi. Dužni ste preuzeti obrasce koji će vam dati dogovor na pitanje tko ste i što ste. Odgovore su, jasno, za vas kreirali centri moći. I što se događa s onima koji odbiju servirane narative? Završavaju prognani u prostor za otpadnike. Konkretno, sasvim su jasne definicije što je uzoran i ispravan Hrvat, Srbin ili Bošnjak. Kao i od kuda dolaze te definicije. Kao i što će vam se dogoditi kada sve to dovedete u pitanje. Kada netko probije zid i otvori prostor između tih narativa, kao što je Andrić, pa onda za njih Jergović i Mlakić, onda se povećava njegova vidljivost, a time i napučenost. 

 

Nedavno ste napisali kako Bosna postoji još samo u romanima Miljenka Jergovića, Josipa Mlakića i Ivana Lovrenovića. Jesu li to autori koji su na neki način utjecali i na vaš književni tekst i sveukupno stvaranje? 

Naveli ste imena trojice pisaca koje iznimno cijenim, ali i uživam čitati. I na čijim knjigama sam, pored ostalih, 'odrastao'. Međutim, sve i da nema te subjektivne komponente, ostaje jedna činjenica. Kada bi se neko strašno zlo, nedajbože, dogodilo među nama, i kada bi prekinuli svaku komunikaciju, vjerujem da bi sva četvorica i dalje slično razmišljali i pisali. Prvi razlog je taj što, među brojnim kulturnim kodovima koji nas prožimaju, jedan nam je sigurno zajednički. Drugo, dijelimo sličnu poziciju nestabilnosti i izopćenosti. Kao što je rekao još jedan nama/meni blizak autor, Mirko Kovač u jednom od svojih eseja: u doba ovakvih domoljuba, naša je moralna dužnost biti izdajicama.

 

Kako doživljavate Bosnu (i Hercegovinu) danas? Jesu li  to duboko podijeljena društva? Zemlja nezavršenog rata, kako kaže Lovrenović? Je li stanje permanentnog sukoba onog što će uvijek određivati Bosnu i njena tri naroda?

Tužno i tragično. Do neke točke. Opet, čini se da ljude ne treba žaliti. To je zemlja nezavršenog rata, kako kaže Lovrenović, ali, dodao bih, zemlja u kojoj nikome ne odgovara da se taj rat dovrši. S jedne strane su oni koji profitiraju od kaosa, s druge su oni blesavi i naivni koji na njihovu priču nasjedaju. Pogledajte tu političku scenu: tko bi uopće od njih funkcionirao u uređenom sustavu u kojem plaće dužnosnika nisu visoke, ne postoji mogućnost zarade sa strane, uvjet je pravovaljana diploma, a položaj osiguran projektima koje dotični provodi za javno dobro? Njima kaos i nedovršeni rat odgovaraju. I oni su u većini. U takvom sustavu, sva tri naroda su jednako žrtve svojih osiromašenih getoiziranih prostora u kojima im, osim ponosa etničke pripadnosti, neće ništa ni ostati. Ni radna mjesta ni infrastruktura. Mladima više ne mogu prodati tu priču, oni su već na putu za Njemačku i Irsku.  

 

Često se govori o “pripovjedačkoj Bosni”. Bosna kao (ne)moguća i slučajna država egzistira samo u imaginaciji, umjetničkoj fikciji? 
'Piripovjedačka Bosna' je pojednostavljen naziv za pripovjedne strategije koje je u određenom korpusu književnosti uočio cijenjeni profesor Zdenko Lešić. Sada, referirajući se na prvi dio petog pitanja, čekajući pravo vrijeme, ovdje možemo primijetiti kako bi se taj pojam mogao i drugačije koristiti. Da Bosna i Hercegovina, kao jedna država, postoji još samo u književnosti. Nacionalni identitet i inače je imaginacija, koliko god to bogohulno zvučalo. Ne postoji uporište u biologiji kojim bi je branili. Jednostavno, dvoje ljudi na različitim dijelovima nekog prostora imaju jasnu imaginaciju istog zamišljenog prostora, te snažne osjećaje koji to prate. I to je to. Znam, teško je prihvatljivo jer je to jako nestabilna kategorija, kao što i jest. Naročito u našem kontekstu. Ako nemate institucije države koje materijaliziraju tu imaginaciju (koliko pratim, BiH još nema formiranu vlast), i još gore, ako nemate jasan zajednički osjećaj i zamišljaj koji dijele, recimo, stanovnik Sarajeva i Novog Travnika, pitanje je onda imate li državu uopće? Možda još jedino kada različiti ljudi uzmu u ruke Jergovićeve knjige imaju osjećaj da pripadaju, ili su pripadali, istom prostoru.

 

U dijelu bh. javnosti traje svojevrsni rat protiv Ive Andrića, Meše Selimovića, Petra Njegoša…Zašto Andrić smeta bošnjačkim nacionalistima u BiH, a zašto njime manipuliraju srpski nacionalnosti? Gdje i kakav  je odnos hrvatskih javnosti, kako one iz RH, tako iz BiH, u svemu tom?

Andrić ih svojom pojavom sve jednako iritira jer je u suprotnosti s opisanim narativima. A kanonski je pisac na kojem se formiraju generacije učenika, pa iz nemoći jer ne znaju kako da se s njime nose, pokušavaju ga diskvalificirati ili prisvojiti tako da jedan dio njegovog identiteta ignoriraju. Jedni bi ga poništili skroz, drugi samo neke njegove dijelove, i tu je sva razlika. Da, smatrao se Hrvatom na početku, kao i Srbinom na kraju karijere, iako se cijelo vrijeme pisao i mislio na Bosnu i Hercegovinu, bez čije orijentalne sastavnice on ne bi bio pisac kakav jest. Ne bi bio Andrić. Mada bi se tako izjašnjavao samo kada ga prisile, ustvari je bio kozmopolit koji se zanimao za sudbinu i nesreću čovjeka općenito. Meni osobno niti jedna od tih komponenata njegove osobnosti ne smeta. Niti me ometa u uživanju u njegovim tekstovima.

 

Čini se kako se uvijek identificirate i senzibilizirate s onim manjinskim,  odbačenim, potlačeni, progonjenim. Je li to nekakav usud, sudbina, u odnosu na podrijetlo i doseljenički život? 

Stvar je vrlo jednostavna. Pisci čitaju druge pisce koji su im po tematici i položaju slični, te piše o onim i onakvim likovima u čiju kožu najlakše ulaze. Zato manjine, progonjeni i potlačeni. Bilo da je riječ o romanu ili znanstvenoj knjizi. Čudna je to pozicija – u istom trenutku, nemate ništa, a imate sve.

Dnevnik.ba 
 

Article_Bottom_970x250