Article_Top_970x250

Nebojša Lujanović za Dnevnik.ba: Andrić je već demoniziran lik, a paradoksalno je da pisati o kanoniziranom piscu i Nobelovcu djeluje subverzivno

AUTOR KNJIGE "U ROVOVIMA INTERPRETACIJA"

Nebojša Lujanović za Dnevnik.ba: Andrić je već demoniziran lik, a paradoksalno je da pisati o kanoniziranom piscu i Nobelovcu djeluje subverzivno

lis 19, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

slobodnadalmacija.hr

U sve tri kulture odvijao se taj proces rekonceptualizacije identiteta na tradicionalne postavke. Pa su nas srpske vođe podsjećale na stoljećima zaboravljene bitke kao argumente. A bošnjačke sada isto tako kroz reinterpretaciju povijesti s elementima osmanofilije gdje pokušavaju kolonijalno carstvo prikazati kao prosvjetiteljsku silu, izjavio je Nebojša Lujanović, pisac i književni teoretičar, autor znanstvene studije "U rovovima interpretacija" koja tematizira hajku na Ivu Andrića i nelegitimno čitanje njegovih djela.

“U rovovima interpretacija“, nova je knjiga dr. Nebojše Lujanovića, pisca i književnog teoretičara, koja podrobno i kritički analizira tehnike kojima bošnjački intelektualci dokazuju kako je Ivo Andrić mrzio muslimane. Lujanović je iste, nelegitimne tehnike, primijenio na Andrićev opus i “dokazao“ kako je jedini književni nobelovac naših prostora mrzio i kršćane. 

Znanstvena je to parodija u kojoj je Lujanović iskoristio znanja i vještine romanopisca, politologa, sociologa i prije svega – književnog teoretičara (doktorirao je upravo na Andriću), te uvjerljivo pokazao kako se iskrivljenim čitanjem i učitavanjem mogu dokazati najveće budalaštine koje postaju mitovi i u nekim se krugovima “prime“ kao činjenice. Tim povodom, Lujanović u intervju za Dnevnik.ba govori o novoj knjizi, kako je i zašto nastala, otkriva zašto u našim društvima dominira žanr hajke i kako je došlo do toga da se najvećeg pisca Bosne optuži da je mrzio Bosnu i muslimane. 

Upravo je objavljena vaša nova knjiga – znanstvena parodija/studija “U rovovima interpretacija“ koja se bavi fantomskom Andrićevom mržnjom prema pripadnicima svih konfesija u BiH. Što vam je bio povod da se upustite u takvo što?

Kratko, izravno i iskreno – naljutilo me. Što to rade piscu koji je, kako kaže Lovrenović, možda jedini od svih bosanskohercegovačkih pisaca opisao tu nesretnu zemlju u svim njenim slojevima, u svim pripadnostima, u svim identitetskim različitostima; zahvatio je sve. Zatim što to rade piscu koji me je formirao i preko kojeg sam osjetio što je književnost, a ne što je mržnja prema nekom narodu ili kulturi. I na kraju, što su to radili bez ikakvog interesa za književnost ili nove znanstvene spoznaje, nego zbog politikantstva. 

Knjiga tematizira hajku protiv Andrića ali i inače hajku. Zašto u našim postjugoslavenskim društvima i danas dominira žanr hajke? 

Premalo je prostora da ovdje skiciram postmoderno doba, ali kada mi se iz svega analiziranog o recepciji Andrića (pa onda, da potvrdim tezu, i u vezi drugih autora kao što su Jergović, Basara, Nikolaidis itd.) iskristalizirao taj novi žanr, shvatio sam da se on potpuno uklapa u sve ono što su teoretičari kulture napisali u našem dobu. Površnost, brzi tempo izmjena, sinkronija nad dijakronijom, površnost, hipertekstualnost, interaktivnost, novi mediji, društvo spektakla… Hajka je sve to. U njoj nema dubine, ona ne teži nekom shvaćanju ili analizi, ona je trenutačna poput požara, umnaža se i širi Internet sferom, kao tekst koji nema kraja niti izvornog autora itd. Ona je negativan sindrom našeg doba, ali se, kao i sve negativnosti, eto najviše primila na našim prostorima. Tako što je upregnuta u etnonacionalne narative.

 

(Naslovnica knjige, Ljevak.hr)

Tko su hajkači danas protiv Andrića i kako je u javnosti došlo do pseudostava da je Andrić, najveći pisac Bosne, mrzio Bosnu i osobito muslimane?

Pored formiranja modela nelegitimnog čitanja na temelju bošnjačkog čitanja Andrića, pa onda i ostalih čitanja drugih autora, pa parodijske teze da se tako Andrić može čitati i kao mrzitelj kršćana, pa onda teze da taj model, kada se upregne u praksu, rezultira novim žanrom hajke – tu je još jedna teza, ona koja rekonstruira kontekst u kojem se odvijaju hajke. A taj kontekst je rekonceptualizacija identiteta na tradicionalnim, pa usudio bih se reći i retrogradnim, osnovama. Ne građanskim, nego onim plemenskim.

U kojima je onda religijski set vrijednosti (ali ono iskrivljeno religijsko, ne istinsko duhovno) istisnuo ili uzeo prostor drugima, možda modernijima. U tom kontekstu, hajka je javlja kao oblik narativa onih koji poziva na resetiranje rasprave na fundamentalne postavke, svojevrsne aksiome; hajkači su borci za pravu vjeru, jedinu istinu, sveti cilj, višu pravdu itd. U svemu tome, dakle, unutar puno složenijih i opširnijih društvenih i kulturnih procesa, Andrić je jednostavno poslužio kao zgodan materijal. On je u tome kolateralna žrtva. 

Andrićem su srpski nacionalisti u ratu manipulirali, baš kao što danas manipuliraju, bošnjački znanstvenici?

Nastavno na gornje pitanje, da, jer se u sve tri kulture odvijao taj proces rekonceptualizacije identiteta na tradicionalne postavke. Pa su nas srpske vođe podsjećale na stoljećima zaboravljene bitke kao argumente. A bošnjačke sada isto tako kroz reinterpretaciju povijesti s elementima osmanofilije gdje pokušavaju kolonijalno carstvo prikazati kao prosvjetiteljsku silu, kao što je o tome pisao Kazaz.

Naravno da je taj narativ, kao i onaj osmanofobni, grubo pojednostavljivanje složenih povijesnih procesa. Opet, ponavljam, znanstveno i argumentirano propitkivanje ne samo književnih, nego eto i povijesnih, paradigmi uopće nije cilj svih tih znanstvenika. Oni svjesno u tome krše sve temeljne postavke znanosti, što pokazujem detaljno u knjizi. Oni imaju sasvim druge, 'važnije i više', ciljeve.

U kojoj se mjeri današnja konstantna hajka iz dijela Federacije BiH protiv Andrića može promatrati u kontekstu političkih odnosa i paternalističkog odnosa Turske prema BiH, odnosno SDA?

Može se promatrati kao dio jednostavnog lančanog procesa. Raspad jednog društvenog i političkog okvira zahtijevao je neku vrstu rekonceptualizacije identiteta, on je skrenuo jednim tokom koji sam opisao, crpio je elemente za svoj narativ iz tradicionalnih postavki i religije, preko toga je došao do reinterpretacije povijesnih okolnosti (kolonijalne sile), koja je onda utjecala i na današnju vanjsku politiku (odnos prema Turskoj i obrnuto), a na taj narativ se prikačila politička stranka ili opcija u čiji se program sve to uklapa i koja je procijenila da će u datim okolnostima time najviše profitirati kod birača.

I na kraju, na sve su se to priključili sporni 'znanstvenici' čiji je doprinos svemu tome rezultirao vrlo profitabilnim pozicijama, funkcijama i titulama. Da njih osigurava dominantna politika i stranka preko državnih institucija i proračuna, ne treba ni spominjati. Stvari su vrlo jednostavne. 

Navodite i metodu iskrivljenog čitanja i učitavanja. Kojim su to metodama i kako “znanstvenici“ i književni teoretičari“ utvrdili da Andrić mrzi islam?

U složenom Andrićevom književnom imaginariju, tom konstruiranom svijetu (koji nije povijesna rekonstrukcija, suvišno je, a opet nužno, bezbroj puta ponoviti) čiji je cilj estetske i simboličke naravi, otvaraju se, nažalost, mogućnosti da izdvajanjem jednog dijela tog složenog univerzuma izvučete različite zaključke. U razradi modela nelegitimnog čitanja, naveo sam desetak komponenti koji ga sačinjavaju (a koji su onda dalje temelj za hajke općenito, pa i ovu na Andrića).

Neke od tih komponenti su grubo poistovjećivanje instancija autor/pripovjedač/lik, selektivno čitanje, zanemarivanje autonomije i cjelovitosti teksta, zanemarivanje poetičkih odrednica teksta i njegove metaforičke razine itd.

U praksi to izgleda tako da birate po tekstu što vam se sviđa, ne čitate tekst kao cjelinu, zanemarujete činjenicu prvo da se radi o književnosti, a zatim i vrsti književnosti koja je sasvim suprotna epskom modusu u kojem je čitate, iskaze likova pripisujete samom autoru itd. Ali, da su takve taktike grubo kršenje temeljnih postavki znanosti o književnosti zna stvarno svaki malo bolji student Filozofskog fakulteta.

 
 
 
 
Ivan Lovenović: Paradoks o šutnji
"Kad pred 'unutarnjim okom' rastvorimo Andrićev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogućnošću simultanoga uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas", napisao je Ivan Lovrenović u eseju "Paradoks o šutnji" za koji je 2008. nagrađen nagradom "Midhat Begić". 

Kako je Andrić zaista prikazivao katoličke i pravoslavne, a kako islamske junake? Kakve im je osobine i karaktere davao? Koji su to najreprezentativniji likovi? 

U pitanju je prevladavajuća poetika groteske (više u prvom, manje u drugom cijelu opusa) koja se u kontekstu novopovijesnog romana više usredotočuje na prelamanje povijesti preko pojedinca, nego zahvaćanje totaliteta. Zato Andrićevi likovi djeluju razočaravajuće za one koji su odrasli na epskim pjesmama i legendama, usmenim pričama, kao što su dotični interpretatori, jer kod Andrića nema te epske uzvišenosti i sigurnosti jednog epski uređenog svijeta.

Možete unutar toga izdvojiti, kao što Rizvić i Mahmutćehajić rade, raju u jednoj sceni, neimenovane likove na početku Travničke kronike, i to još ženske, kako pljuju na cestu pred konzulom, ostati pri uvjerenju da poštene muslimanke to ne rade, i izvesti zaključak iz toga da Andrić mrzi muslimane.

Možete, da, ako zanemarite Aniku, kršćanku koja nije jedna scena i neimenovani lik, nego razrađen lik kojem je posvećena još veća pažnja (pa time i veća mržnja?), uistinu demonski lik koji onda ruši početnu tezu. Ili pak nudi temelje za novu, o mržnji katolika, ako ćemo primijeniti isti način čitanja? Naravno, čitanje cjelokupnog Andrića jasno ostavlja dojam da njegov cilj nisu ni katolički ni muslimanski narodi, kolektiviteti ili slično, nego dublje univerzalne ljudske karakteristike.  

Zašto do sada nije bilo tvrdnji da je mrzio i katolike? Koliko mi je poznato, vi ste, ironično naravno, i to zaključili kao kontraargument...

Isti model sam primijenio za tobožnji dokaz da je Andrić mrzio i katolike, samo da pokažem do kuda to ludilo može ići. Etnonacionalni narativi s 'hrvatske' strane jednostavno u tome nisu vidjeli zgodno sredstvo, to je to. Možda su se mjestimično, sa 'srpskom' stranom, poslužili tobože zloglasnom pričom 'Pismo iz 1920.' Jer, 'srpska' strana se već snašla sa zloupotrebom romana 'Na Drini ćuprija'. Svatko je s bogate trpeze birao što mu odgovara i prekrajao.

Kakav je generalno bio njegov odnos prema vjeri, bosanskim franjevcima?

Iako praktično nije previše držao do vjere, pa sama vjera nije bila njegov životni oslonac, svakako je bila oslonac njegovom pisanju. U prikupljanju građe i proučavanju Bosne devetnaestog stoljeća, od velike koristi su mu bili franjevački zapisi. Da bi, preko građe, onda odlučio da i stilski inkorporira karakteristike tih kronika u svoje pisanje (iako mu samom strukturom tekstovi nisu ni blizu kronikama, čak i kada se tako zovu).

Ali, da se vratim na model nelegitimnog čitanja, ako ćemo da primijeniti u suprotnom smjeru, kao u mojoj knjizi, onda ćemo doći do iskrivljenog zaključka da je Andrić imao jako loše mišljenje o katoličkoj vjeri. Kada izdvojite većinu likova, pobogu, pa to su sami pijanice, nasrtljivci, slabići, u njima vladaju nagoni za seksom i drugim neumjerenostima… Sasvim dovoljno elemenata da razljute neku tankoćutnu katoličku dušu.

Andrić ni danas u rodnom gradu kojim još od rata vlada SDA nema ulicu i umjesto da bude kulturni brend grada, ispada da je tamo persona non grata...o Sarajevu da se i ne priča.

Kada iz određenih centara moći (akademskih, prvo, pa onda političkih) krene hajka, i kada, zbog opisanog konteksta, naiđe na plodno tlo, to je požar koji je teško zaustaviti. Ova knjiga je, uz još neke znanstvenike koje spominjem (Kazaz, Lovrenović, Pobrić, Veličković i drugi) usamljeni glas; Andrić je već demonizirani lik. Dolazimo do paradoksalne situacije; da je pisati o kanoniziranom piscu i dobitniku Nobelove nagrade – subverzivno. 

Kako hajke funkcioniraju danas, kako uopće počinju i kako se dolazi do tih potpuno namjerno pogrešnih interpretacija? Najaktivnija književna hajka danas je ona protiv Miljenka Jergovića i čini se da neće stati. Što to hajkače toliko motivira? 

Teorijski sam na pitanje već odgovorio. Osim dodatka da od tog žanra ne stradavaju samo mrtvi, nego i živi pisci. Samo u procesu dovršavanja ove knjige, odvile su se dvije na Miljenka Jergovića. One su različite u smislu elemenata koje koriste i na koje tekstove se referiraju, ali su univerzalne u jednome. To je napad onih koji bi resetiranje na fundamentalne postavke protiv pisca koji sve te postavke sustavno dekonstruira u svom književnom, ali i izvanknjiževnom, djelovanju. Oni bi svoj život složili u jednoobrazne, jednostrane i jednoznačne društvene, kulturne i moralne postavke. A pojedince koji se u njih ne uklapaju – u torove. 

Na kraju knjige je i komentar kako očekujete da će i protiv vas biti povedena hajka i da će knjiga izazvati svu silu reakcija i komentara.. Biti 'persona non grata' za pisca i autora koji se bavi ozbiljnim temama i  ne multiplicira mitove idealna je pozicija, ali i teška?

Mali parodijski zaključak na kraju knjige jest taj: ako ova knjiga ne izazove hajku, demantirala je sama sebe. Da se uozbiljimo, reakcija će biti, ali ne smatram sebe toliko važnim. Hajke se hrane veličinom skalpa koji trebaju skinuti; kao što je Andrićev, Basarin, Jergovićev ili Nikolaidisov. Taj skalp nije samo književni; riječ je o intelektualcima s naglašenim javnim djelovanjem preko aktivizma i novinarskih tekstova. Njihov skalp vrijedi trostruko. I to je, nažalost, jedina vrijednost pozicije iz Vašeg pitanja.   

Dnevnik.ba