Počelo je jednog dana u šetnji pariškim parkom Jardin des Tuileries, s pogledom na ljude u redu pred nekakvim staklenikom. Ispostavit će se da je to Musée de l’Orangerie, konstrukcija iz 19. stoljeća koja je služila kao staklenik, a poslije je pretvorena u muzej impresionizma i postimpresionizma. Vjeran Tomić bio je tada tek tinejdžer i bježeći od roditeljskog doma ispunjenog stalnim svađama kratio je dan lunjajući ulicama Pariza, prenosi Jutarnji.hr. Mjesto ga je zaintrigiralo te je ušao.
Najpoznatiji radovi u muzeju bili su Monetovi, no Tomića su najviše privukle Renoirove scene sretnog djetinjstva. Bio je to, napisat će poslije u jednom od dvadesetak pisama što ih je razmijenio s Jakeom Halpernom, autorom New Yorkera i dobitnikom Pullitzera, “paralelni svemir”, čarobna verzija grubog pariškog života koji je poznavao.
“Renoir je život promatrao iz čarobnog svijeta. Biti u blizini takvih djela ispunjavalo me oduševljenjem”, zapisao je Tomić. Nije ni čudo što se godinama poslije, nakon što je postao vješt lopov te završio na suđenju za najveću pljačku umjetnina u stotinu godina, svidio francuskim medijima i javnosti. Zbog korištenja penjačke opreme, novinari su ga prozvali Spider-Manom, a negativnoga konteksta bilo je minimalno.
“Francuzi vole priče o pljačkašima ako nema krvi. Za nas je Tomić bio savršen lopov. Nije bio naoružan, nikog nije ozlijedio, nije pljačkao pojedince, nego muzeje s lošim osiguranjem. Prevario je čuvare bez poteškoća, a djela koja je ukrao pokazuju da ima ukusa”, objasnio je New Yorkeru Stéphane Durand-Souffland, novinar koji je priču o Tomićevu suđenju pratio za Le Figaro. Tomić je još bio i vrlo pristojan prema sucu. Djetinjstvo toga kradljivca porijeklom iz Hercegovine nije bilo sretno. Rodio se u Parizu, no zbog majčine bolesti, kao malog dječaka poslali su ga u Mostar djedu i baki. Tamo je dočekao deseti rođendan, muvajući se oko Neretve, penjući se i skačući u hladnu rijeku te čineći nepodopštine. Tamo je prvi put ukrao. Provalio je u knjižnicu i pobjegao s dvije knjige stare nekoliko stotina godina.
“Bio je to intuitivan čin. Nitko me nije učio. Kao da me nešto povuklo da to napravim”, prisjećat će se poslije. Velika nepravda Povratak u Pariz s 11 godina doživio je kao veliku nepravdu. Roditelje je doživljavao kao neznance. Poslije će taj trenutak u životu okriviti za lopovsku karijeru. “Da me nisu iščupali iz Bosne, vodio bih miran, drukčiji život”, tvrdio je. Možda. I u Parizu se smucao s drugim klipanima, skakao po krovovima, općenito, volio se penjati. Uskoro je počeo provaljivati po stanovima. Radio je sam, obijao brave i na najneobičnije načine upadao u tuđe domove.
Cilj mu je bio nakit jer ga je bilo lako prodati. Polako se prebacio u luksuznije četvrti, uvijek pažljivo istražujući teren prije akcije. Za New Yorker je ustvrdio da je opljačkao nekoliko poznatih Parižana, među ostalim francusko-karipskog pjevača Henrija Salvadora i egipatsku kraljevsku obitelj. Tvrdi da je od Egipćana ukrao zlatne manšete i medalje Lawrencea od Arabije. Često se po nekoliko puta vraćao u stanove dok ne bi utvrdio što će uzeti ili pronašao sef. “Bio je gospodin provalnik.
Radio je u stilu glasovitoga kolege iz francuske fikcije Arsènea Lupina”, ispričao je jednom prilikom dizajner Philippe Starck, kojeg je Tomić posjetio 2004. odnijevši obiteljski nakit. Priče o njegovoj snalažljivosti su legendarne. Sam je Tomić opisao anegdotu kada se bježeći od policije sakrio u jedan stan u koji se postariji vlasnik vratio s mladom, seksi djevojkom. On se, prisjeća se, sakrio u ormar dok “par nije završio”. Kada su napokon zaspali, izišao je iz stana. Njegov policijski dosje pokazuje da je ipak romantiziranje smatrati ga “gospodinom”.
Tomić je naime osuđen za desetine kriminalnih djela, među kojima su nimalo “gospodska” prodaja droge, pljačka s otegotnim okolnostima, nasilna krađa, prijetnja smrću i ilegalno posjedovanje oružja. Međutim, nešto ga je razlikovalo od običnih kriminalaca. Bio je pomalo čudan i brutalan, kaže jedna prijateljica, ali i veliki estet, ljubitelj prirode, klasične glazbe, životnija, gastronomije. Bio je velik poznavatelj sireva i vina. No, iznad svega bio je veliki zaljubljenik u umjetnost.
Matissea je Tomić cijenio zbog “vesele, zaigrane palete boja”, Klimta zbog “senzualnosti”, a Renoira zbog “slatkoće koja izvire iz njegovih portreta djece”. Sam je kao dijete poželio biti slikar, ali s tim se nije složio njegov otac ustrajući na tome da je slikanje hobi, a ne posao. S umjetninama kao potencijalnim plijenom njegov se sin počeo susretati obijajući fine pariške stanove.
Divio se vrhunskim slikama, no nikada ih nije skinuo sa zida jer je znao da se ta roba teško prodaje. Ipak, povremeno bi ga ljubav prema umjetnosti nadvladala i Tomić je, tvrdi, počeo odnositi i slike. Poslije će svoje krađe početi opisivati kao trenutke imaginacije, slažući se s komentarima da su njegove krađe bile poput umjetničkih djela.
Njegovi prvi “radovi” nastali su 2000. godine. Francuski mediji pisali su o korištenju užadi, samostrijela i kuka za ulazak u stan u kojem je - dok su ukućani mirno spavali - ukrao dva Renoira, jednog Deraina, Utrilla, Braquea i još nekoliko djela - ulov vrijedan pola milijuna eura.
Dnevnik.ba