Dubrovački izvještaj od 3. travnja 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: “ha preso quello di … Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je … Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Mostar je u to vrijeme bio bitna strateška točka čiju jezgru je predstavljao lančani most preko Neretve na mjestu gdje je rijeku bilo najlakše premostiti, te jake kule uz taj most, s malenim naseljem oko te jezgre.
Mostar je po jednim autorima dobio ime po mostarima, čuvarima mostova na obalama Neretve, a po drugima po dvjema kulama koje su se u narodu zvale mostare. Radoslav Dodig u svom “Kulturno-povijesnom vodiču kroz Hercegovinu i Bosnu” navodi da postoji mišljenje da se u nazivu Mostar krije slavenska preoblika ilirskog naziva Martar. Po nekim izvorima, Mostar se u rimsko doba zvao Martar. Ali ostaje kao činjenica da se Mostar u pisanim dokumentima spominje 1452. godine. Dubrovčani ga u svojim spisima zovu malim naseljem s dvjema kulama oko drvenog mosta, učvršćenog lancima.
U Mostaru je osnovan franjevački samostan nakon što je gospodar Huma, herceg Stjepan Vukčić Kosača, polovicom 15. stoljeća zamolio napuljskoga kralja Alfonza I. Aragonskoga da mu pošalje nekoliko franjevaca iz svojega kraljevstva, ‘koji bi narod u njegovoj zemlji utvrdili u pravovjerju’. Alfonz je udovoljio hercegovoj molbi te je poslao franjevce. Franjevci su došli i stopili se sa zatečenim kršćanima. Padom Bosne 1463. i smaknućem posljednjeg njezina kralja, Hrvata-katolika Stjepana Tomaševića, maćeha mu Katarina, kćer hercega Stjepana Kosače, izbjegne u Rim i ostavi papi Kraljevinu Bosnu na upravljanje. Herceg Stjepan se odupirao turskim navalama do kraja života. Uspio je zadržati Hercegovinu. 16 godina nakon što je Kosača umro, Turci su osvojili Herceg Novi i uskoro cijelu Hercegovinu. Turski su vladari kršćanski puk ubijali, porobljavali, a islam se ovim krajevima znatno proširio, ognjem i mačem. Turci grade džamije i medrese, a ruše katoličke samostane, među ostalim i onaj u Mostaru. Skoro katoličke crkve na području Mostara koje su zatekli osmanski osvajači, oskvrnavili su, ali nisu sve spaljene i srušene, nego s dio preinačili u džamije. Protjerani mostarski fratri mijenjali su lokacije sve dok se nisu skrasili u Živogošću.
Ime Mostar prvi se put pojavljuje u turskome popisu stanovništva iz 1468.-1469., a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke Republike 1474 godine.
A kako Mostar nema Dan Grada, u javnosti se svake godine sve češće može čuti prijedlog da 3. travnja, prvi pisani spomen Grada Mostara, bude i Dan Grada.
No, I dalje nema suglasja o tom datumu, iako je Mostar konačno dobio novu gradsku vlast te se ova tema već našla na dnevnom redu sjednice Gradskog vijeća Grada Mostara.
Naime, potpredsjednik Gradskog vijeća Mostara Ivan Zelenika (HDZ BiH) prošle godine je pokrenuo inicijativu i predložio da prvi spomen grada Mostara u Dubrovačkom arhivu bude i službeno Dan Grada Mostara.
Ovaj prijedlog nije naišao na širu podršku vijećnika bošnjačkih stranaka te je ova tema ostavljena za neku drugu sjednicu.
Dnevnik.ba