Otprilike 15 km jugozapadno od Busovače uzdiže se Busovačka planina, na njoj je izletište Busovačke staje, koje su 15. lipnja 1993. godine bile stratište za hrvatske civile.
Jedna skupina izbjeglica i drugih putnika došla je do Busovače s namjerom da otputuje u tuzlansko područje. Kada im je 14. lipnja bilo jasno da od puta nema ništa, odlučili su se vratiti u Hrvatsku i pridružili su se konvoju koji je toga dana krenuo za Sebešić po hranu za busovačke građane.
U tome konvoju bilo je 15 hrvatskih civila iz Brčkog, sedam iz Tuzle i oko 70 iz Busovače. Oni su stigli na Busovačku planinu, gdje su se trebali odmoriti.
Dok su se odmarali, opkolili su ih pripadnici tzv. Armije RBiH.
Ne znajući da su opkoljeni, krenuli su naprijed oko šest sati ujutro. Samo dvije minute kasnije počela je pucnjava sa svih strana...
Pucnjava nije prestajala, nego se sve više i više pojačavala. Pripadnici tzv. Armije RBiH počeli su ih gađati i tromblonima iz minobacača i to konstantno, cijela tri sata.
Tog dana na Busovačkim stajama ubijeno je 18 Hrvata.
Njihova imena su:
Ivica Smoljo, Marko Lukin, Anto Lukin, Jure Ivanović, Žarko Milinović, Ivo Ljubos, Marko Popović, Ivo Laštro, Mato Čota, Slavko Grgić, Predrag Milić, Nenad Šantić, Željko Bilić, Jure Glavaš, Mirko Anušić, Anđelko Petrović, Šimun Popović i Milenko Brnjić.
I.Cr./Dnevnik.ba