Na današnji dan 1915. godine, rođen je bosanskohercegovački književnik, pripovjedač, pjesnik, romansijer, i dramski pisac Branko Ćopić. Prvi rad pod naslovom Braco objavio je u omladinskom časopisu Venac (1928). Neka od njegovih najpoznatijih djela su: Priče ispod zmajevih krila, Doživljaji mačka Toše, Orlovi rano lete, Ježeva kućica, Bašta sljezove boje, itd.
Za književni rad Branko Ćopić dobio je Njegoševu nagradu i nagradu AVNOJA-a 1970. godine, nagradu Akademije sedam umetnosti 1938., Rakićevu nagradu 1939. godine, i niz drugih. Odlikovan je ordenom zasluga za narod I i II reda, Ordenom bratstva i jedinstva I reda. Bio je redovan član SANU i član Akademije nauka u umjetnosti Bosne i Hercegovine. Umro je u Beogradu 1984. godine.
U nastavku priča Branka Ćopića:
Izokrenuta priča
(Ova je priča pretrpjela zemljotres, pa je u njoj sve ispreturano. Pokušajte vi da svaku riječ vratite na njeno pravo mjesto.)
Tek je brdo izišlo iza sunca, a krevet skoči iz prostranog čiče, navuče noge na opanke, stavi glavu na kapu i otvori kuću na vratima.
– Gle, noćas je zemlja dobro pokvasila kišu! – začuđeno progunđa brk sučući čiču, pa brzim dvorištem požuri niz korake, istjera štalu iz krave i reče:
– Rogata livado, idi pasi u zelenoj kravi, a ja ću noge pod put, pa ću poći u drva da donesem šume.
Čiča stavi rame na sjekiru i namignu babom na svoje oko.
– Bako, skuvaj u jajetu četiri lonca dok se posao vrati s čiče. Danas će ručak slatko pojesti starca.
Put raspali niz čiču dižući svojom širokom prašinom oblake opanaka. Od toga se uplašiše neka kola, pa u trku izvrnuše konje, a uzda ispusti kočijaša i bubnu ledinom o leđa.
Događaj se uplaši od ovoga neobičnog čiče i opruži polje preko nogu jureći brže nego brdo preko zeca. Najzad, kad je bacio sebe ispred pogleda, od zuba mu zacvokota strah i glava mu se diže na kosi: iz obližnjeg vuka virila je krvoločna šuma!
– Au, sad je bostan obrao čiču! Obuzet ludim starcem, naš ti strah preskoči preko čakšira i podera trn, pa brže od polja potrča preko zasijane zvijezde.
Pred kućnom babom dočeka ga vjerni prag.
– Tako mi svetog vuka, eno nedjelje u šumi! – viknu glasina hrapavim čičom.
Kuća se prepade, uskoči u babu i zabravi ključ vratima, a siroto drvo pope se na čiču i gore se uhvati granom za ruke očekujući dvorište da dojuri u vuka.
Dnevnik.ba