„Ti si brate kao biciklo, đe sam te prislonio, tu ću te i naći.“
Taktovi su ovo mostarske reggae grupe „Zoster“ koji fino opisuju povratak nogometa na hrvatske terene. Kad je prvim utakmicama okončana pauza uzrokovana koronavirusom, priče oko hrvatskog nogometa ostale su identične. Sudački repovi, fizički obračun igrača, mutna priča oko prodaje TV prava, pompa oko VAR-a i slične priče očekivano su zasjenile događaje vezane uz samu igru. Hajdukovi navijači su i dalje najglasniji, bio poraz ili pobjeda, oni su u medijskom prostoru uvijek najistaknutiji. Slično je bilo nakon neočekivanog poraza od Varaždina na Poljudu koji je bio samo kulminacija loših igara od povratka HNL-a. Kao i cjelokupni hrvatski nogomet, Tudorov Hajduk smo pronašli tamo gdje smo ga i ostavili prije nešto više od tri mjeseca.
Lutanje s formacijom
Kao bivši igrač Juventusa, u svojim formativnim igračkim godinama Tudor je igrao pod legendarnim talijanskim trenerima kao što su Marcello Lippi, Fabio Capello i Carlo Ancelotti. Stoga, normalno je da su oni, kao i naš Tomislav Ivić, imali najviše utjecaja na njegov taktički razvoj. Hajdučka navijačka javnost danas mu najviše zamjera taj „protalijanski“ pristup s 3 igrača u zadnjoj liniji. No, sama formacija kao takva nije problem. Prevladava mišljenje da se na takav način ne može igrati napadački i proaktivan nogomet. Atalanta je očarala Europu igrajući inačicu ovog sustava, u Bundesligi sve više postaje trend, dok je Sheffield United Chrisa Wildera hit sezone u Premier ligi. Stoga, formacija nije problem, problem je njena interpretacija. Prije svega, za implementaciju ovog sustava potrebni su polivalentni igrači, spremni igrati u oba smjera. Tudor u ekipi posjeduje takve igrače, ali za ono što on želi od njih potrebno je određeno vrijeme prilagodbe.
Prošlo je njegovih deset utakmica na klupi Hajduka i vrlo je malo toga za što se možemo „uhvatiti“. Pet pobjeda, jedan remi i četiri poraza. No, moj najveći problem s Tudorom je taj što još nije uspio pronaći barem okvirnih prvih 11. Tudor je za vrijeme svog novog mandata u deset utakmica koristio deset različitih postava u kojima su ukupno igrala 23 igrača. Praktički je bilo nemoguće predvidjeti prvu postavu, isto tako teško je bilo odrediti pozicije igrača kad u javnost izađe prvih 11. Tudorovo lutanje i manjak standardizacije početne postave najbolje se očituje kroz primjer s posljednje utakmice protiv Varaždina. Josip Juranović u ulozi stopera maksimalno je eksploatiran od strane Samira Toplaka. Kad je vidio da Juranović igra van pozicije, Toplak je svog napadača Obregona uvlačio više prema Juranovićevoj strani. Fizički moćan igrač kao Obregon bez većih muka je uspijevao igrati leđima i osvajati duele protiv inferiornog Juranovića.
Najveća pompa na Poljudu nije bila oko onih koji igraju, već onih koji to nisu, bar do utakmice s Varaždinom. Darko Nejašmić je nakon pola godine uvršten u prvu postavu, dok je David Čolina dobio prve minute pod Tudorom. Cijela javnost je mjesecima raspravljala o tome zbog čega ponajbolji defenzivni veznjak lige ne može dobiti ni minutu i zašto najpotentniji hrvatski mladi bek ne igra, iako u ovoj formaciji postoji savršena uloga za njega. Nejašmićev slučaj se u jednu ruku može opravdati taktikom. Tudor od svojih centralnih veznjaka želi da pokrivaju velik prostor, želi mobilne, energetski i trkački jake igrače. Jasno je da se Nejašmić ne uklapa idealno u tu sliku, no on nije toliko jednodimenzionalan igrač da ga se isključuje iz kombinacija. Može se tolerirati kada ispred njega dobiju šansu Jradi i Jurić, ali kada debitant Čuić ili Jakov Blagajić igraju tu poziciju ispred njega, onda je jasno da postoje neki problemi izvan travnjaka u koje nema smisla ulaziti. Gledajući Čolinine kvalitete, on je napadački orijentiran bek. Ova formacija mu omogućuje da igra praktički kao krilo, dok mu bočni stoper pokriva leđa. Svejedno, ispred njega u rotaciji su bili Tahiraj i Jakoliš. Prvi je krilni igrač koji se može uklopiti u tu poziciju, ali je premalo pozicijski odgovoran i ne može fizički iznijeti tu ulogu. Drugi je centralni napadač, jasno je da je taj eksperiment neslavno završio prije nego što je počeo.
Predsjednik Marin Brbić je na početku sezone izjavio da je razvijanje i prodaja mladih igrača jedan od glavnih načina na koji će se Hajduk financirati. Slučaj Nejašmića i Čoline može se usporediti s izložbom slika. Kada pravi izložbu, slikar želi da se njegove najbolje i najvrjednije slike nalaze na upadljivom mjestu kako bi što prije bile prepoznate i prodane. Predsjednik i trener Hajduka su u kontradikciji, dva najbolja eksponata čuvaju se u skladištu, kupe prašinu dok im vrijednost opada.
Vječno vruća klupa
Od početka sezone za Hajduk je nastupilo 36 igrača, 13 ih je debitiralo, dok 10 igrača više nije na Poljudu. Promijenila su se tri trenera, svaki s drugačijim pristupom i filozofijom nogometa. Kada uzmemo u obzir posljednjih pet godina, kroz Hajduk je prošlo čak sedam trenera, nakon Burićeve smjene onaj termin o dolasku novog trenera na „vruću“ klupu više je izgubio svoj smisao. Hajdukova klupa se zapravo nikada nije ni ohladila. Znao je to i Igor Tudor. Tudor je za prilike HNL-a veliko ime, klubovi koji su ga ranije angažirali govore za njega, dok je posljednji Hajdukov trofej na Poljud stigao pod njegovom palicom. Njegov drugi mandat u Splitu došao je nakon što su mu posljednja dva angažmana u inozemstvu završila neuspješno. Trenerska karijera krenula mu je silaznom putanjom, stoga je dolazak u Split pod ovim okolnostima u najmanju ruku bio hrabar potez. Tudor je dobro znao gdje dolazi, pod kojim uvjetima i u kakvoj atmosferi će morati raditi. Iako na prvu neusporedivo, Tudorov angažman u Hajduku možemo usporediti s Jurgenom Kloppom u Liverpoolu. Obojica su došla u klub s velikom i vjernom bazom navijača, oba kluba su na leđima nosila breme slavne povijesti i veliki pritisak koji im je stvarala javnost. Klopp je prvu sezonu na Anfieldu završio na osmom mjestu, naravno da je dio navijača već tada tražio smjenu, ali klub je prepoznao njegove kvalitete i pustio ga da radi u miru. Zato su danas tu gdje jesu.
Kako bi rekao Mladen iz TBF-a, Tudor mora pokušati „uteć od splitskog stanja uma“, obuzdati svoj karakter i tvrdoglavost, pokušati se prilagoditi igračima koje ima i ne ginuti za svoju ideju. Općenito, velika masa ljudi ne može biti dobar pokazatelj kvalitete nečijeg rada. Mase isključivo vrednuju trenutni rezultat, dok za valorizaciju procesa obično nemaju ni vremena ni znanja. U Splitu je isto tako, samo na kvadrat.
Hajduk posjeduje kvalitetu za to famozno drugo mjesto, ako ga i ne uspije dohvatiti, Tudor barem mora pokazati neke pomake u igri na osnovu kojih će provesti ljeto na Poljudu. U protivnom, vrlo je moguće da nas opet čeka poznati scenarij na Poljudu, dok se „duga cesta“ o kojoj pjevaju navijači polako pretvara u beskonačnu petlju.
Filip Bilić/Dnevnik.ba