Article_Top_970x250

Muharem Bazdulj za Dnevnik.ba: Andrić je "Travničkom hronikom" upisao naš grad u antologiju i muzej svjetske kulture

INTERVJU

Muharem Bazdulj za Dnevnik.ba: Andrić je "Travničkom hronikom" upisao naš grad u antologiju i muzej svjetske kulture

lis 15, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Na nadgrobnim pločama i u nekrolozima ljudi obično stoje godine rođenja i smrti, odnosno mjesta rođenja i smrti. U tom kontekstu, ima smisla da Travnik i Beograd ne zaboravljaju Andrića. To što drugi gradovi važni za njega i njegov opus ne osjećaju potrebu da ga se sjete, više govori o tim gradovima danas, nego o Andriću, rekao je književnik Muharem Bazdulj u razgovoru za Dnevnik.ba.

Muharem Bazdulj, književnik, prevoditelj i novinar, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o Ivi Andriću, njegovom književnom naslijeđu,  prijeporima koje naš jedini književni nobelovac i danas izaziva, te otkriva zašto misli da će Andrićeva književnost vječno “stajati čvrsto kao na Drini ćuprija”.

Kada ste se i kako prvi puta susreli s Andrićevom literaturom? Kakve uspomene i osjećaje nosite?

A tamo negdje kao dječak koji je rano naučio da čita, sa šest ili sedam godina, a već sa sviješću da je to važan i veliki pisac, vidio sam da se jedna od knjiga iz onog plavog kompleta “Sabranih djela” zove “Deca”. I onda sam pokušavao da čitam priče iz te knjige: od one po kojoj je knjiga dobila ime preko priče “Prozor” do one po imenu “U zavadi sa svetom”. I dobro pamtim do dana današnjeg koliko me je ta priča pogodila. Malo je pisaca kao Andrić koji su jako dobro i jasno upamtili način na koji kao dijete pokušavaš da percipiraš svijet odraslih.

Andrić je našem  rodnom gradu, Travniku, podario neke od najljepših stranica, ne samo kroz Travničku hroniku, nego i Ex – ponto.  Kako ste vi, kao Travničanin, ali i književnik doživjeli taj roman, a kako Ex-ponto, tu veliku knjigu još veće tjeskobe i samoće?

Pa da, lijepo ste to primijetili. Iz “Ex Ponta” se sjećam pominjanja Ovčareva i kako sam se pitao je li to ono isto Ovčarevo koji vidim svaki put kad se preko Turbeta vozimo kao Donjem Vakufu i dalje prema moru.  A “Travnička hronika” je od one slike sa rastvorenim stranicama knjige pa do samog svog kraja nešto što upisuje naš grad u antologiju i muzej svjetske kulture. Malo je možda i infantilno, ali Andrić je uvijek činio da sam ponosan na taj naš Travnik, naročito u trenucima tjeskobe i samoće.

Na Godišnjoj skupštini Društva književnika Hrvatske, čini mi se, 1948., držao predavanje mladim piscima. Poručio im je da se drže stvarnosti, “velike naše današnje stvarnosti, oslonite se u pitanju jezika, kao u svemu ostalom, na narod, ostanite uz njega, osluhnite kako se izražava, podiže i razrađuje njegov izraz i nećete nikad zalutati”. Kako vi danas gledate na te navode?

Pa to je citat tipično andrićevski, naročito u kontekstu u kome je izrečen. On zaista formuliše svoju poetiku, ali je takođe formuliše u skladu sa modom trenutka. Mnogi koji ne voli Andrića vole da ga nazivaju oportunistom. Nemam ja ništa protiv da ga se proglasi oportunistom u životu (mada to nipošto nije toliko jednostavno), ali u književnosti on nikada nije bio oportunista.

U Beogradu je svečano obilježena 127. godišnjica Andrićevog rođenja. U Travniku su danas počeli Andrićevi dani. U Zagrebu, Mostaru, Sarajevu – kao da se taj datum i taj književnik ne tiču tih gradova i njihovih akademskih, književnih i drugih elita. Kako to komentirate?

A znate kako je, na nadgrobnim pločama i u nekrolozima ljudi obično stoje godine rođenja i smrti, odnosno mjesta rođenja i smrti. U tom kontekstu, ima smisla da Travnik i Beograd ne zaboravljaju Andrića. To što drugi gradovi važni za njega i njegov opus ne osjećaju potrebu da ga se sjete, više govori o tim gradovima danas, nego o Andriću.

Kada biste morali izabrati jedno omiljeno Andrićevo djelo, koje bi to bilo i zašto?

To se mijenja iz dana u dan, rekao bih. Ali evo, u trenutku kad razgovoram s vama, imam nekako posebnu slabost prema “Omer-paši Latasu”. Čini mi se da ta knjiga zbog specifičnosti svoje geneze nije nikad pošteno pročitana, a da je u njoj zreli Andrić još jedanput pokazao šta sve zna i umije. Takođe, na nekom političkom nivou, ne u smislu dnevne politike, ova knjiga je danas neobično aktuelna.

Ove se godine navršava 65. obljetnica od objavljivanja Proklete avlije. Zauzima li “Prokleta avlija” u cjelokupnom Andrićevom opusu jedno, osobito, da ne kažem mitološko mjesto?

Da. Ona je u mnogo čemu summa cijelog opusa njegovog. U njoj se finalizuje franjevački ciklus, ali takođe ona Andrićevu intimnu geografiju najubjedljivije iz Bosne seli na cijeli Levant.

Andrićeva Bosna, Travnik i franjevci. Kakav je to odnos bio? Posjećivao je samostane u Gučoj Gori, Kraljevoj Sutjesci. Kakav je bio njegov odnos s fra Ljubom Hrgićem? Je li Bosna fatum, usud, “zemlja mržnje”, ona iz koje možeš pobjeći, ali uvijek, gotovo zlokobno, sustigne?

A o tome je mnogo pisano. Veliki dio Andrićeve proze, neki od njenih samih vrhunaca su ukorijenjeni u franjevački doživljaj svijeta. Što se tiče Bosne kao “zemlje mržnje”, to je naravno doživljaj jednog Andrićevog lika. Uostalom, u Andrićevoj prozi su i drugi opisi Bosne, poput onog gdje se o njoj govori kao o zemlji “mrke lepote”. Bosna jeste komplikovana zemlja, ali suštinski upravo Andrić pokazuje da je Bosnu moguće umjetnički univerzalizovati.

Posve je normalno da u zemljama gdje se jako malo čita traju najžešće rasprave o tomu kojem je narodu Andrić pripadao?

A to su te “navijačke” strasti, iz literarne perspektive potpuno besmislene. Andrić je rođen u Bosni dok je ova formalno još bila dio Otomanskog carstva, a samo okupirana od Austro-Ugarske. Roditelji su mu bili rimokatolici-Hrvati. On je od sticanja političke samosvijesti bio uvjereni Jugosloven i to je ostao do smrti. Najveći dio života je proveo u Beogradu, najveći dio opusa je napisao na srpskoj ekavici i najdublje se ukorijenio unutar srpske kulture. Suštinski, Andrić pripada svim svojim čitaocima, naročito onima koji ga čitaju u originalu, bez prevoda.

Koliko je vama, kao autoru, Andrić važan? Što ste naučili iz njegove literature, jezika, forme?

Andrić je apsolutno najvažniji pisac koji je pisao na srpskohrvatskom jeziku, odnosno jeziku koji se danas naziva i srpskim i hrvatskim i bosanskim i crnogorskim. Ako bih htio kratko da odgovorim na vaše pitanje, skoro da bih mogao reći: sve. Ali, eto, ako treba nešto da se izdvoji: Andrić me je naučio da se najveći umjetnički efekti postižu naoko posve običnim i svakodnevnim jezikom te hroničarskim tonom, a ne takozvanim stilskim vatrometima.

Kako doživljavate objede dijela bošnjačke javnosti o Andriću kao genocidnom autoru koji je prezirao bosanske muslimane i islam, generalno? Andrić nije štedio ni katolike, pravoslavce, odnosno, kršćane? Ako se to uopće tako može promatrati…

A to je sve jedna tužna priča koju je, rekao bih, prošle godine adaktirao londonski profesor Zoran Milutinović svojom sjajnom knjigom “Bitka za prošlost” Koga zanima ta tematika, sada može u jednoj knjizi pročitati i pregled i sumiranje cijelog tog kompleksa i duhovit obračnun s njim.

Koliko Andrića postoji? Hoće li ikada biti prihvaćeno u nekakvom mainstreamu da je Andrić jedan, a njegovih književnih, pa i svih drugih identiteta više, nego što bi nam uopće moglo pasti na pamet i da svi imaju zajednički nazivnik – pisac?

A znate, u nekom suštinskom smislu, naravno da je Andrić jedan, ali isto tako bi se mogla braniti teza da ima onoliko Andrića koliko ima njegovih čitalaca. Važno je da se Andrić čita, a ostalo je manje bitno. I takođe, nešto što se ne tiče samo Andrića nego i drugih pisaca, mi koji smo strastveni čitaoci, podanici “književne republike” da tako kažem, ne bismo se uopšte trebali pretjerano baviti tim svađama i raspravama neukih i onih nezainteresovanih za književnost, kao što se ni stručnjaci za fiziku, recimo, ne bave baljezganjima onih budala koji tvrde da je planeta Zemlja ravna ploča.

Kada biste morali izabrati samo jednu njegovu rečenicu/ulomak iz nekog djela, koja bi to bila?

Ja mnogo volim ono kad doktor Kolonja kaže: “Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu. Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži? Ne, nije. I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je povezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha.”

Hoće li Andrićeva književnost, unatoč svemu, “stajati čvrsto kao na Drini ćuprija”?

Hoće, dok god ima ovog jezika i njegovih govornika i dok god ima makar i sjećanja na ovu kulturu.

 

Muharem Bazdulj, književnik, prevoditelj i novinar. Pripadnik je mlađe generacije bh. književnika. Rođen 1977. godine u Travniku, a živi u Beogradu.  Objavio je petnaest knjiga, od kojih su brojne prevedene na strane jezike. Kolumne piše za sarajevsko Oslobođenje, srbijanski tjednik Vremene i beogradsku Politiku.

Dnevnik.ba 

 

 

Article_Bottom_970x250