Piše: Edin Subašić/Al Jazeera Balkans
Vrlo često je u analizama transfera mudžahedina u središnju Bosnu postavljano pitanje – ako je već početkom 1993. godine zbog tenzija između ARBiH i HVO-a bilo skoro nemoguće provući i humanitarne konvoje, kako su prošli mudžahedini?! Odgovor na ovo je ključ svega.
I nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba, dakle od ožujka 1993. godine pa nadalje, mudžahedini su stizali iz Splita preko Kupreškog polja sve do Travnika bez problema (!?) Autobusima i kamionima, čak i s naoružanjem i pod pratnjom pripadnika BRITBAT-a, vrlo često uz prisustvo britanskih SAS-ovaca. Jedini logičan odgovor jest – da je sve bilo planirano na višem, globalnom nivou svjetskih moćnika te da su pri tome Hrvatska i njezine snage, a iz vlastitih interesa i ciljeva jednostavno propuštali te neprijateljske vojnike do područja pod kontrolom ARBiH.
Dakle, na terenu je ključna bila uloga BRITBAT-a. Štoviše, dio mudžahedina koji su tako stizali, kako je kasnije utvrđeno, bili su državljani Velike Britanije, a tijekom boravka na bh. ratištu više puta su putovali u London i natrag u BiH preko zagrebačkog aerodroma. Podatak o tome pribavljen je prisluškivanjem veza El mudžahida.
Shodno svemu tome, evidentno je u svemu prepoznatljiv rukopis britanske politike, ali ne i jedine na ovom projektu. O tome je detaljno i upečatljivo pisao britanski autor Brendan Simms u svojoj knjizi Najsramniji trenutak, Britanija i uništavanje Bosne. Referirajući se na to ovdje je bitno ukratko podsjetiti na povijesnu, ali i aktualnu ,metodu britanske (neo)kolonijalne strategije.
Britanska osvajanja arapskih prostora usko su povezana s manipuliranjem vjerskim, plemenskim i političkim frakcijama u muslimanskih društvima istoka čiji su teritoriji i resursi bili meta britanskih interesa i osvajanja. Bosanski muslimani, koji su suniti, u vrijeme komunističke vladavine, boreći se s režimom za bilo kakav prostor i oblik vjerskog djelovanja u ateističkoj državi, ustvari nisu imali među sobom razmirica na vjerskoj osnovi te tako i nije bilo materijala za stvaranje razdora. Taj osnov morala se stvoriti izvana. A selefizam i vehabizam u povijesti već su bili zabilježeni kao ideološki pravac, ali i kao metod razaranja društava i kohezije religijske zajednice. Dakle, vehabizam su promovirali i širenje potaknuli Britanci u nastojanju da razbiju koheziju brojnijih arapskih muslimana, koje bi zatim uspijevali porobiti malim snagama, ekonomijom i politikom. Vehabije su kao skupina (uvezeni ili proizvedeni) kreirani da djeluju kao unutarnji neprijatelj koji destabilizira domaću muslimansku zajednicu i omogućava osvajaču da porobi razjedinjeno domicilno stanovništvo, a njihove elite upregne u vlastitu politiku i interese.
U slučaju BiH, ovaj princip prepoznajemo u podvaljivanju mudžahedina u ratu, a zatim u čitavom nizu procesa kojima se u miru stvaralo pogodno tlo za selefijsku ekspanziju i potiskivanje tradicionalnog islama i sustava vrijednosti. Dakle, štete od tih procesa po bosansko društvo vidljive su na svakom koraku, a vjerojatno su najozbiljnije one na političko-sigurnosnom planu.
Hipoteka zločina i džihada
Od neprijatelja BiH, odnosno agresora pa i od propagandne mašinerije nekih zapadnih medija, fabriciran je stereotip o karakteru rata kao sukobu kršćanstva i agresivnog islama. Na terenu ponašanje agresora jest bilo usmjereno na muslimansko stanovništvo i bogomolje, ali je pojava mudžahedina, njihov izgled i eksplicitna vjerska motivacija za rat (džihad) bila idealna argumentacija o sukobu islama i kršćanstva. Time je u međunarodnoj javnosti načeta definicija o agresiji Srbije i Crne Gore na BiH što je bila suština sukoba. Također, veze ratnih i aktualnih vlasti a vehabizmom/selefizmom i danas su argumenti separatista u BiH za destrukciju države.
Tijeom rata, povod za takvo karakteriziranje sukoba bio je i nikad objašnjeni proces islamizacije ARBiH, koji je intenzivnije započeo 1993. godine. Pretvaranje ARBiH u vojsku s izrazitom muslimanskom većinom u zapovjednom kadru i vojničkom sastavu tako je postao osnov za propagandu o bosanskoj vojsci kao „ratnicima džihada“ što je otupljivalo uvriježeno mišljenje u međunarodnoj javnosti da se radi o agresiji SRJ na BiH. Teorije o džihadu i „građanskom ratu“ dobivale su sve više prostora. U tom procesu, posebno u jedinicama izvan Sarajeva, odnosno tamo gdje su mudžahedini djelovali, upravo su oni bili glavni vinovnici stvaranja međunacionalnog zazora među borcima jedinica mješovitog sastava. Tijekom 1993. godine vrlo često su izazivali incidente tako što su dolazili u jedinice ARBiH s popisima tražeći po imenu borce hrvatske ili srpske nacionalnosti „da ih kolju kao nevjernike“. Suborci su ih uspijevali zaštiti, ali je to proizvelo iznimnu frustraciju tih boraca, mahom dobrovoljaca od prvog dana rata, koji su zatim u velikom broju tražili demobilizaciju i napuštali vojsku. Tako su brojne jedinice oslabljene za desetke dobrih boraca, a međunacionalni odnosi u mješovitim sredinama su bili narušeni. Komande su izvještavale o tome nadređene instance. Služba vojne sigurnosti i SDB BiH su informirali državni vrh, ali nikad nisu poduzete konkretne mjere da se ova vrsta samovolje mudžahedina zaustavi. Tako da je logično zaključiti da je ovaj proces prešutno podržavan. Štoviše, praćen čitavim nizom aktivnosti u vojsci kojima je jačao vjerski uticaj.
Najozbiljnija posljedica prisustva i djelovanja mudžahedina je pravne prirode – zločini koje su oni počinili dali su argumente propagandi kojom se odgovornost Srbije za agresiju amortizirala razvijanjem teorija da su „zločine činile vojske na svim stranama“. Odmah se zatim relativizirala i krivnja agresora čije se osvajanje teritorija zasnivalo na zločinima, etničkom čišćenju i genocidu. Snimke ritualnih klanja zarobljenika su, naravno, dospjele u svjetske medije i pravosudne institucije te je to postalo osnov za izjednačavanje strana u zločinu, iako su činjenice ukazivale da zločini snaga obrane jesu činjeni, ali nisu bili dio planirane strategije kao u slučaju agresora. Također, ubojstva uglednih građana nemuslimana, kao npr. likvidacija dr. Veljka Sladojevića u Zenici, odnosno, Dragoljuba Popovića u Travniku uništavali su i ono krhko međunacionalno povjerenje koje je održavano profesionalnim ponašanjem pripadnika ARBiH i civilnih vlasti u gradskim sredinama. Akcijama mudžahedina šteta je nepopravljivo pričinjena.
Kada je došlo vrijeme za procesuiranje, počinitelji zločina već odavno nisu bili u BiH niti dostupni sudovima. Naime, vrlo brzo nakon rata islamski borci su većinom sami ili uz „nagovor“ vlasti u Sarajevu, koje su bile pod pritiskom SAD, napustili zemlju već tijekom 1996. godine. Za njihove zločine u narednim godinama suđeni su bošnjački oficiri – Enver Hadžihasanović, Rasim Delić, Amir Kubura, a proces još nije okončan Sakibu Mahmuljinu. I to ne za direktno sudjelovanje, naređivanje ili zataškavanje, nego prema institutu - zapovjedne odgovornosti. Pred Tribunalom u Hagu bilo je nemoguće dokazati nepostojanje efektivne komande i kontrole nad jedinicom El mudžahid, a što je bilo notorna činjenica. Kako je već rečeno, kontrolu nad njima eventualno je mogao imati Alija Izetbegović i još poneko iz njegovog najužeg kruga, ali s te strane nikad nije poduzeta efikasna akcija vojničkog pretpočinjavanja El mudžahida Generalnm stožeru ARBiH ili komandama korpusa. Sud se naime rukovodio dokumentima koji su potvrđivali da je odred El mudžahid naredbom Rasima Delića, tada načelnika Generalnog stožera ARBiH, a po odluci Predsjedništva Republike BiH, od 13.8.1993. godine i formalno bio u sastavu ARBiH / 3.korpusa (Zenica). Nadalje, niz dokumenata dokazivalo je da je odred bio naslonjen na logistiku bh. vojske i da je ipak postojala komunikacija komandi ARBiH s Odredom čime je zapovjedna odgovornost dokazana, a oficiri presuđeni.
Na vezi sa centrima izvan BiH
Stanje na terenu tj. djelovanje El mudžahida na samostalnim pravcima i ciljevima i notorno nepoštivanje nadređenosti Generalnog stožera ARBiH ostalo je pravno irelevantno. Također, izvan pravnih rasprava ostali su i dokumenti koji su ukazivali na stalne komunikacije El mudžahida s neidentificiranim centrima u SAD, Italiji, Velikoj Britaniji itd. Transkripti prisluškivanih razgovora, a u koje je autor imao uvid, ukazuju da su mudžahedini o stanju na ratištu redovno izvještavali svoje stvarne autoritete izvan BiH i od njih primali uputstva. Njihovo djelovanje po tim uputstvima redovito je bilo štetno za stanje u ARBiH i političku poziciju BiH u svijetu.
Upravo ti posebni motivi ove grupacije i političkih snaga koje su ih tolerirale izvor su aktualnih problema sigurnosne i političke prirode u BiH. Ukratko, djelovanje vehabija stvorilo je podvojenost unutar nekad stabilne sunitske muslimanske populacije u BiH, pa čak i u redovima Islamske zajednice BiH. Problem paradžemata samo je zataškan i tinja, ni izbliza nije riješen pozivom Rijaseta IVZ da se paradžemati potčine službenoj vjerskoj instituciji.
Odlazak oko 180 mladića i stupanje u redove ISIL-a, a sada njihov povratak u BiH ima sigurnosne rizike, ali je politička šteta veća. Tih 180 ljudi, od kojih je trećina poginula, ponovno su postali materijal za „teorije“ o opasnosti od islamskog terorizma iz BiH. Ovakve kampanje zaista stižu iz režimskih medija susjednih zemalja, ali i iz onih domaćih u službi nositelja separatističke politike. Međutim, povoda i materijala za to daju im predstavnici bošnjačkih vlasti, pogotovo dijelovi tzv. bošnjačke političke elite. Počevši od samog sudjelovanja u dovođenju mudžahedina (iako nisu to mogli spriječiti i da su htjeli), zatim preko davanja državljanstava bivšim borcima „afro-azijskog porijekla“ („AA“, kako su označavani u sigurnosnim dokumentima) koji su ostali u BiH nakon rata te kasnijeg toleriranja njihovog ilegalnog političkog i obavještajnog djelovanja pod krinkom „humanitarnih organizacija“. Svako njihovo raskrinkavanje u proteklih 24 godine nakon rata predstavljalo je jednu aferu, poput kampa Pogorelica i sl. koja je istovremeno bila i međunarodna kompromitacija države BiH.
Detaljan pregled svega što su mudžahedini radili u BiH od dolaska do danas vjerojatno bi nam dao dodatne argumente za zaključak da je njihov način djelovanja proizveo višestruko više političke štete, nego eventualne vojne koristi. S druge strane, iako je čitav projekt bio praćen izuzetnim financiranjem mudžahedinske misije izvana, eventualne financijske koristi očigledno ne uživa država BiH, tako da ni to ne opravdava toleriranje te skupine. S druge strane, analiziranje prirode djelovanja stranih plaćenika u redovima VRS, HVO-a i HV-a doseglo je do zaključaka o tome da su to bili klasični „psi rata“ i ne mnogo bitna izvaninstitucionalna vojna pomoć zemalja koje su dopuštale njihov dolazak u BiH. Politički, vojni i drugi benefiti ili štete njihovog boravka zanemarivi su u odnosu na tragove mudžahedina. To je možda razlog da još zadugo neće biti dostupni dokumenti i krucijalni dokazi o tome kakav projekt buduće BiH su mudžahidini donijeli sobom te tko su sve glavni akteri tog projekta koji, kako je nedavno govorio akademik Esad Duraković, „...iz temelja mijenja karakter i fizionomiju bosanskog društva.“
Dnevnik.ba