Article_Top_970x250

Mudrost bosanskohercegovačkih komunista protiv politika plemena

unitarizam pod plaštom

Mudrost bosanskohercegovačkih komunista protiv politika plemena

ožu 08, 2021

Piše: Sanja Vlaisavljević

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Slavo Kukić (Arhiva)

Analitičari svega i svačega u Republici Sarajevo ovih dana nam nude i model „bosanskohercegovačkih komunista“. Naime, Slavo Kukić otkriva „opasne namjere“ Dragana Čovića koji se zalaže za jednakopravnost Hrvata, suprotstavljajući tim destruktivnim namjerama uzoritost komunističkog režima.

U namjeri da što više denuncira Čovića nudi nekoliko tvrdnji.

  • Čović vlastiti izborni neuspjeh pravda zakonskim rješenjima kojima se, tobože, u potpuno diskriminirajuću poziciju gura čitav jedan narod.

Govoriti o „vlastitom neuspjehu“ Dragana Čovića može samo onaj tko miješa Čovićev politički lik s privatnom osobom Dragana Čovića. Imajući u vidu Kukićev udžbenik logike, ako ga uopće i možemo nazvati Kukićevim, i ne čudi što ovaj autor teško razlikuje interferirajuće pojmove. Naime, Čović koji se u javnosti pojavljuje kao osoba koja je glasovima Bošnjaka preglasana, nije tek osoba koja bilježi vlastiti neuspjeh u privatnom izdanju. Na posljednjim izborima kao kandidat koalicije okupljene oko HDZ-a, Čović dobiva onoliko glasova koliko je otprilike i Hrvata u BiH. Komšić do svoje pozicije dolazi na isti način na koji je trebalo da prevagne jezičak na vagi za izbor gradonačelnika u Mostaru. Združenim glasovima onih koji su nacionalno svrstani protiv HDZ-a. Propušta Kukić navesti i logički održivu vezu između „vlastitog neuspjeha“ i „diskriminirajuće pozicije čitavog naroda“. Neizbor Čovića i nije ništa drugo do neuspjeh hrvatskog naroda koji je preglasan i čija je politička volja zanemarena. Stoga pojam „vlastito“ kako ga tumači Kukić ni na koji način ne može stajati u korelaciji sa ostatkom tvrdnje, jer Čovića nisu izdali glasovi Hrvata nego čisto i nedvojbeno preglasavanje iza kojeg stoji glasačka volja većinskog naroda.

  • Ne objašnjava Čović zašto izborna rješenja nisu bila diskriminirajuća u izbornim ciklusima kad su na poziciji državnog člana Predsjedništva bili ljudi iz HDZ-a.

Kukić previđa činjenicu, mada je razumljivo zašto činjenica nema, da su u tri navrata hrvatski članovi Predsjedništva, kako i priliči, birani voljom hrvatskog naroda. Onog trenutka kada su bošnjački lideri ostali bez prethodne koalicije sa SDS-om i kada se kao kandidat za srpskog člana Predsjedništva pojavio Milorad Dodik, pribjegli su planu B. Mobilizirati sve snage da dobiju svog drugog člana Predsjedništva. Idealan, dokazano, za tu poziciju je zlatni ljiljan, Komšić, kojega starice od Bihaća do Sarajeva od milja zovu svojim Bošnjakom. Stoga, tobožnja dilema pred koju čitatelja stavlja Kukić nije ništa drugo nego nevješt pokušaj da se skroji nekakva neprincipijelnost HDZ-ovog lidera koji eto koristi narod za osobnu promidžbu.

  • Čović ne objašnjava u čiji koš su se slili glasovi birača iz Drvara, Grahova, Glamoča, Bosanskog Petrovca, glasovi mostarskih Srba, itd.

Što bi trebalo da znači ovaj argument? Čoviću smeta kada Bošnjaci glasuju za Komšića, a ne smeta kada Srbi glasuju za njega? Nije problem samo kada većina odlučuje i nameće volju drugima, nego kada to čini i manjina koja se jedva čuje? Hoće li to Kukić da kaže da treba napokon principijelno postaviti pitanje legitimnosti izbora, a ne ismijavati takve zahtjeve? Ukazuje li on time na nelojalnost manjinskih Srba u Federaciji? Ma otkud li ona dolazi? Pogotovu kada se zna da većinski narod bogato nagrađuje lojalne i podobne, dobre patriote, pa tako i udruge kojima je Komšić blizak. Recimo, „Hrvatsko narodno vijeće“ koje je za svoje zalaganje za jednakopravnost Hrvata dobilo brojna priznanja kao što su:

2017.

Plaketa Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca povodom 25. obljetnice VKBI.

2018.

Povelja "Zlatna Ahdnama 2018" za Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine i predsjednika HNV BiH emeritusa prof. dr. sc. Marinka Pejića povodom 555. godišnjice od uručivanja Ahdname sultana Fatiha II Mehmeda bosanskim katolicima, kojom su im garantirana prava vjerskog djelovanja i sigurnost.

2018.

Javno priznanje: Plaketa Kantona Sarajevo emeritusu prof. dr. sc. Marinku Pejiću (tadašnjem predsjedniku HNV BiH) za izuzetan doprinos razvoju Kantona Sarajevo u oblastima nauke, društvenih djelatnosti i umjetnosti.

2018.

Javno priznanje: Zahvalnica Općine Novo Sarajevo za 2018. godinu emeritusu prof. dr. sc. Marinku Pejiću (tadašnjem predsjedniku HNV BiH) za doprinos razvoju općine Novo Sarajevo.

Ove nagrade nesumnjivo pokazuju punu opredijeljenost nagrađenih za rješavanje hrvatskog pitanja u BiH. Da malo suzimo pojmove: u Republici Sarajevo, asimilirani, dobri, poslušni borci za „jedinstvenu BiH“ su reprezentativni i legitimni ako su u stanju da pomire, onako čisto komunistički, kolektivno i građansko.

  • Jedini istinski tumač (ironizira Kukić) interesa Hrvata može biti jedino onaj koji je izraz volje HDZ-a, ili što je još vjerojatnije, čovjeka koji je zajahao i sam HDZ.

Opet, ako izuzmemo lascivne konotacije na račun Čovića, Kukić pokušava povezati dvije nepovezive činjenice. Čović nije izraz tek puke političke volje HDZ-a koji je, samo da napomenemo, najmnogoljudnija stranka s hrvatskim predznakom u BiH, a niti svih 13 političkih stranaka okupljenih oko Hrvatskog narodnog sabora, nego najvećeg broja Hrvata koji su glasovali na posljednjim izborima. Da se našalimo, to je onoliko stranaka koliko otprilike ima članova sarajevsko hrvatsko narodno vijeće. Stoga je već sama legitimnost Čovićeve kandidature nedvojbena. Nije ikebana Republike Sarajevo nego legitimni predstavnik hrvatskog naroda. Ne mogu se sjetiti postoji li još neki lider u BiH iza kojega stoji trinaest političkih stranaka.

  • Moramo se vratiti mudrosti koju su prakticirali bosanskohercegovački komunisti, dakle na kombinaciju građanskog i nacionalnog koja je izvedena na način da nije izvor sukoba nego, naprotiv, homogeniziranja i države i društva. (…) Za to što su činili, komunisti nisu imali svaki zakon zatrpan rješenjima o nacionalnoj ravnopravnosti, nego samo politiku Partije…

I konačno, najvažniji aspekt Kukićeve „britke“ analize Čovića dolazi na kraju. Komunistička partija je na najbolji, i za sva vremena uzorit, način usklađivala odnos građanskog i kolektivnog. Kako nije! Jedna stranka-jedan glas naroda. Stranka je određivala koncept građanskog tako što je birala „Hamdiju-Branka-Milanka“, ali kao subjekte koji jednako misle te dobro vode računa da ne skrenu s partijske linije.  Ničeg ”individualnog” ili ”građanskog” tu nije smjelo biti. Uostalom, o građanskom individualizmu se gajio najveći prezir i bilo ga je veoma opasno očitovati. A jedino „kolektivno“ što je u pravno-političkom smislu postojalo bila je ”radnička klasa i radni narod”, jedan jedini kolektivni politički subjekt. Ustavno priznanje više od jednog naroda i pluralnih nacionalnih interesa uslijedilo je tek nakon propasti jednopartijske diktature. Prosto je nevjerojatno da se danas netko tko se predstavlja kao ozbiljan neovisni intelektualac odvažio da ospori ”princip supremacija kolektivnog nad pojedinačnim” tako što se poziva na jučerašnju supremaciju komunističke partije u uređivanju međunacionalnih odnosa, vršenu putem famoznih ”nacionalnih ključeva” pravljenih na komitetskim sastancima daleko od javnosti.

Nisu li takvu tradiciju na vjeran način preuzeli današnji formalni i neformalni centri moći u Sarajevu koji iza kulisa biraju podobne i nepodobne Hrvate i Srbe? Dok oni nepoželjni naprosto preko noći nestaju s javne scene, oni podobni su postavljeni u izloge političkog i kulturnog života, doduše malo ih je, ali su zato medijski neprekidno izloženi i obasuti svakojakim priznanjima. Obvezni su nipošto ne prekršiti zadate ideološke smjernice i uporno dokazivati svoju lojalnost. Žestoki su kritičari svega što stoji na putu bošnjačkim nacionalnim interesima i upravo savršeno obnavljaju staru partijsku strategiju da nacionalizam Hrvata treba ”naš Hrvat” da odradi, a nacionalizam Srba ”naš Srbin”. Tako da nikakvog bošnjačkog nacionalizma tu ne treba da bude. I smiješno i tužno je vidjeti ove watchdogs kako istrčavaju i bez zvižduka svojih ideoloških gospodara napadaju sve one koji se drznu da pređu dozvoljene granice. I tako, dok se istovremeno predstavljaju kao slobodni mislioci ili nepristrani novinari, oni se nijednog, ama baš nijednog trenutka neće odvažiti da ijednu ozbiljnu kritičku opasku upute onima kojima služe.

Dnevnik.ba