Podaci su uistinu porazni, broj otočana se gotovo prepolovio, a mladi ljudi, zbog izrazito loše politike prema ovim biserima Jadranskoga mora, kontinuirano odlaze "trbuhom za kruhom" na kopno i u druge države. Ništa čudno, jer vrlo teško dobivaju stalno zaposlenje, a na otoku se istodobno, osobito ljeti, zapošljava na tisuće stranaca, samo da bi novopečenim kapitalistima izvukli sezonu i osigurali bezbrižan život, piše Slobodna Dalmacija.
Ipak, i na ovim izoliranim područjima postoje hrabri i odvažni mladi ljudi, koji se ne (pre)daju. Ostaju tu na svojoj didovini i spremni su dati sve od sebe da opstanu zajedno sa svojim obiteljima.
Zečevi
Jedan od njih je svakako i Starograjanin Prosper Vlahović, dr. vet. med., koji se nakon studija vratio na škoj i zaposlio u struci. Danas je to već obiteljski čovjek koji, zajedno sa suprugom Majom, svojim kćerimaTari i Lori, nastoji osigurati bolju budućnost. Osim posla u privatnoj veterinarskoj ambulanti, osnovali su obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo "Prosper Vlahović" i rješenjem Ministarstva poljoprivrede postali prvi registrirani mali proizvođač jaja na otoku Hvaru, također prvi u kategoriji slobodnog uzgoja koka nesilica (free range).
– Ljubav prema životinjama je kod mene konstanta, pa sam tako sve donedavno bio vlasnik privatne tvrtke za kavezni uzgoj divljega zeca. Budući da je područje uzgoja trebalo barem dva do tri puta godišnje čistiti od korova, i to ručno, radi mira u kavezima, tamo smo bili naselili desetak koka, da bi one to biološki odradile. Međutim, pokazalo se da je tu posla i za njih bilo previše, pa smo s vremenom došli do 50-60 kljunova, što nesilica, što zagorskih pura. Naravno, jaja je bilo napretek pa smo ih prodavali na kućnom pragu, no onda smo rasprodali farmu zečeva, da bismo mogli adekvatno opremiti novootvorenu ambulantu, ali smo ostatak životinja nastavili uzgajati – kaže mladi veterinar.
"Domaća jaja" su općenito trend, pa su – osim pojedinih obitelji – za njih sve veći interes pokazivali i vlasnici ugostiteljskih objekata, a da bi se njima jaja mogla prodavati, uz odgovarajuće račune, valjalo je pribaviti svu potrebnu dokumentaciju o farmi, tj. jatu i jajima. A onda su, sasvim logično, odlučili to podići na jednu višu razinu, za što im je trebalo otprilike pola godine.
Povećali su površinu objekta, prilagodili ga svim normama u pogledu dobrobiti životinja, tj. broja gnijezda, količine prečki... Koke tako 24 sata dnevno mogu ulaziti i izlaziti iz objekta, vani im je dostupno 3800 četvornih metara prostora sa stablima koja čine hlad, a svakodnevno ih, uz odgovarajući nadzor, puštaju i na pašnjak izvan ograde, koji je prostorne veličine čak 4000 četvornih metara.
Žumanjak
– Trenutačno imamo oko 240 nesilica, koje su nabavljene sa svom propisanom dokumentacijom, iako prema rješenju nadležnog ministarstva možemo držati 348 koka. Za sada je tu nekoliko pasmina, osnova su nam Isa Brown i Lohmann Brown, a u nešto manjem broju imamo crnog australorpa, Leghorna, New Hampshirea, srebrnih i jarebičastih talijanki, dok nam koke čuva i do 20 pijetlova, također različitih pasmina. Dakle, nismo odmah krenuli s punim kapacitetom, dok se sve to malo ne uhoda. S druge strane, jatu je dostupna puno veća kvadratura vanjskog prostora od one koja je propisana postojećim pravilnicima, veća količina hranilica i pojilica... – govori Prosper.
Prema tome, briga za koke je potpuna, one su, po nacionalnom programu suzbijanja i iskorjenjivanja salmoneloze, pod redovitim kontrolama. A to je dodatna sigurnost da su njihova jaja iz slobodnog uzgoja, što su se do sada "uvozila" s kopna i prodavala u relativno malom broju dućana, potpuno zdravstveno ispravna. Važno je to i za mališane iz Dječjeg vrtića "Sardelice", s kojim su već potpisali ugovor o isporuci svježih jaja, upravo zato što je djeci neophodno osigurati zdravu hranu. Posao se, dakle, širi, pa bi doskora moglo doći i do povećanja jata na Prosperovoj farmi, a to znači da će biti još posla, i to ne samo za njega, suprugu i malene kćeri, nego i njegove roditelje Meri i Tonija te punca Vladu Titlića.
– Golemi dio posla odrađuje i naš njemački ptičar Lui, redovito ide sa mnom u lov, a po naredbi nam svakodnevno vraća koke s ispaše. Sve u svemu, pretvorili smo, ajmo reći, jedan hobi u dodatni obiteljski posao i svatko tu ima svoju ulogu. Naš slogan je, kako i stoji na etiketi, "Stoj di jes i nes", a u ovaj projekt smo, pravo rečeno, krenuli iz nekog mog dišpeta, želim svima pokazati i dokazati da se ne moramo iseljavati sa škoja da bismo tu ostali i opstali. Može se i doma puno toga stvoriti, samo treba krenuti odvažno, odgovorno i polako, ne megalomanski, baviti se nečim što zaista voliš – poručuje ovaj uporni otočanin, koji doista može poslužiti kao dobar primjer mnogima u njegovoj životnoj sredini.
Vrlo teško do ekološkog uzgoja
– Koke za sada prehranjujemo mješavinom različitih žitarica koje kupujemo na kopnu, što je ustvari i jedini razlog da nismo ušli u kategoriju eko-jaja. Moram reći da su nama žitarice s eko-certifikatom gotovo nedostupne, a ako ih slučajno i nađemo, problem je transporta na otok, to višestruko poskupljuje proizvodnju. Uz žitarice i ono što koke same pronađu čeprkajući na zemlji, u sezoni im je dostupna i svježe pokošena trava, a povremeno im dajemo još i razno povrće koje sami uzgajamo ili kad nam netko ponudi svoje viškove – pojašnjava Vlahović.
Dnevnik.ba