Article_Top_970x250

Misa nevino ubijenim ili „čisti ustašluk“?

kolumna

Misa nevino ubijenim ili „čisti ustašluk“?

svibnja 12, 2020

Piše: Sanja Vlaisavljević

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

„Pozivamo Sarajlije za protest protiv revizije historije i veličanja ustaških zločina.“

Najavljeno služenje mise žrtvama bleiburške tragedije u sarajevskoj Katedrali izazvalo je brojne negativne reakcije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Trenutak u kojem se crkva pojavila kao uznemiravajući čimbenik u BiH je trenutak u kojem svaka priča o suživotu, razumijevanju i uvažavanju gubi svaki smisao.

U priopćenju ovim povodom, kardinal Puljić je izrazio nevjericu i razočarenje „zbog činjenice da je uobičajeno slavlje svete mise za nevine žrtve Bleiburga u javnosti prikazano kao njegovo lično pristajanje uz bilo kakav oblik totalitarizma, a samim time uz zločine totalitarnih režima, kao što su nacizam, fašizam i komunizam.“ Negirati činjenicu da je u Bleiburgu bilo i nevinih žrtava, a sa pozicije antifašizma je ništa drugo nego fašizam sam po sebi.

Nećemo ovdje špekulirati  o broju Bošnjaka koji su u doba Bleiburga stradali, ali hoćemo govoriti o ženama, djeci, starima, brojnim razoružanim vojnicima. O čemu je ovdje riječ? Sukobu fašizma i antifašizma? Fašisti su zločinci, a antifašisti dosljedni idejama humanosti, časti i pravičnosti.  Sarajevski antifašisti su veoma glasni, i veliki su, i danas, borci protiv krvoločnog neprijatelja. Na čelu SABNOR-a su: Ibrahim Čomić, Abdulah Nakaš, Sead Đulić, Šerif Biser, Ibrahim Durmo, Esad Čelik, Munevera Borovina, Mirsad Hajder, Refik Softić, Abdulah Koldžo, Selver Herić…

Malo je čudno da antifašističke vrijednosti u glavnom gradu BiH promoviraju i baštine mahom navedeni, a nigdje nijednog Srbina i Hrvata. Radi vjerodostojnosti bilo bi dobro došlo da se tu našao i poneko drugi, ali, eto, nema ga. Bilo je do sada još povoda da se duh antifašizma u glavnom gradu probudi, ali nije. Sjetimo se samo skidanja bisti ispred zgrada i institucija u gradu, preimenovanja naziva ulica ili obrazovnih institucija, ali nigdje nikoga. Tišina. Sjetimo se samo jame usred Sarajeva. Ne mogu se sjetiti da smo predstavnike SABNORA vidjeli kako polažu cvijeće u jamu podno Trebevića odajući počast nevino ubijenim Sarajlijama. Nismo ih vidjeli ni u Križančevom Selu. Niti u Bratuncu. Nigdje ih ne vidjesmo. Nismo ih čuli ni da osuđuju zločine u njihovom neposrednom okružju. Nismo vidjeli ni prosvjede zbog klanjanja dženaza onima koji su pobili svoje nevine sugrađane. Svirepo ih poubijali. Eno danas spomenika u parku, humke okružene živom ogradom i nitko za masakrirane mladiće niti pita niti zna. Ni imena da im se pomenu. Ali. Zašto bi to netko od antifašista uradio? Odoše sve privilegije antifašizma. No, dobro!

Hajde da malo pogledamo kako se ta ideja humanosti u zbilji realizira.Antifašizam ima istu koncepciju neprijatelja kao i fašizam: fašisti su ljudski ološ. To su nitkovi. To su zvjeri u ljudskom obliku. Treba ih smaknuti odmah i smjesta jer ne zaslužuju nikakvo suđenje. Humanisti-antifašisti, onog časa kad su oslobođeni gvozdenog zakona ljudskih prava i pravne države, pretvorit će se u krvoloke i što je najgore kasnije će živjeti potpuno mirne savjesti. Uradili su jedino što je trebalo: smaknuli krvoloke. O tome i danas govori prekaljeni sarajevski antifašista, liječnik po zvanju, govoreći da je logično što su ubijeni jer su pružali opor partizanima. Da, u zbjegu na putu nakon što je proglašen kraj rata. O da, okupatorskoj vojsci i njihovim suradnicima suđeno je i presuđeno u Nürnbergu, ali ovdje ne govorimo o njima. U Nürnbergu je nacističkim vođama sudio sud po zakonu, a u Bleiburgu masovnim likvidacijama na licu mjesta.

Ovdje govorimo o koloni koja je napuštala jednu državu zbog poraza armije čiji su poklonici bili. O ženama, njihovoj djeci, a starima, pa i o razoružanim bivšim vojnicima. Trebase prisjetiti činjenica: rat završio, u doba najgorih pokolja čak je proteklo i više od mjesec dana, razoružane vojske i zbjegovi naroda, zarobljenici, civili, djeca, žene, golobradi dječarci.Pokolji, strijeljanja, mučenja - iz dana u dan. Klanje na otvorenom ogromne mase naroda…

Pokazalo se da je JNA tradirala takvu vrstu antifašizma jer su Vukovar i Srebrenica kao masovna smaknuća zarobljenika nezamislivi bez takvog odnosa prema neprijateljima.

Činjenica da danas slušamo borbene pokliče protiv kardinala Vinka Puljića samo još jednom dokazuje da još ništa o krvoločnosti antifašizma ne znamo. Ali isto tako, a ne zna se što je gore, ništa o biti kršćanske vjere u multikulturnom Sarajevu danas ne znamo, osim da se bogomolje nalaze sto metara jedne od drugih. Zamislite da se sveta misa tumači kao javna manifestacija, kao nekakav miting, rehabilitacije i potpore zločincima iz Drugog svjetskog rata! Ali! Ne trebamo više zamišljati jer predsjednik SABNORA poručuje da je to „pučki rečeno, čisti ustašluk“. Dakle stigma je ucrtana. Kardinal je konačno pokazao svoje ustaško lice. A za njim, svi kao jedan, Hrvati i katolici, podjednako kao i svi oni koji nevino ubijene doživljavaju kao žrtve.

Javni miting protiv mise, pa to je neviđeno u svijetu! Možda je svemu tome razlog što je propuštena javna manifestacija protiv rehabilitacije ustaštva onda kada se ona uistinu trebala održati: u slučaju Busuladžić.

Ne zaboravmo da su poslijerata u Sarajevi brojni Srbi i Hrvati napustili taj grad u kojem im „ništa nije falilo“. Pozvali ih Krajišnik i Boban i oni iz te ljepote potrčali. Nasjeli medijima i politici, a ne svom iskustvu. Nazovimo ovo masovno napuštanje Sarajeva bijegom iz koncentracionog logora. Svi koji su proživjeli opsadu Sarajeva, proživjeli su je sa sviješću da žive, kako se to moglo čuti i u lokalnim u svjetskim medijima, "u najvećem koncentracionom logoru" nakon Drugog svjetskog rata. E sad, zamislimo po analogiji da su zatočenici Auschwitza i Dachaua onog časa kada su bili oslobođeni pohrlili da zajedno sa nacističkim zločincima pobjegnu u Argentinu ili neku drugu daleku zemlju.

Često čujemo da se antifašizmu neopravdano pripisuje atribut „krvoločnost“.

No ne zaboravimo da je trebalo je pola stoljeća i mnogo, mnogo otkopavanja skrivenih kostiju za taj atribut. Nipošto i ni na koji način antifašizmu kao ideji nisu dodijeljeni nikakvi atributi pa ni krvoločnost. Jedino što je učinjeno jeste navođenje jasnih uvjeta pod kojim je nehumanost antifašizma u određenom povijesnom trenutku moguća. Koji su to uvijeti, nažalost puno puta faktički potvrđeni: nepostojanje pravne države i izostanak bilo kakve obveze da se poštuju ljudska prava. U ratu to, između ostalog, znači:poštivanje Ženevske konvencije. Nedopustivo je ubijati zarobljenike, imati civile kao vojne mete, itd. itd.

Nijedna ideja nije krvoločna, krvoločni su ljudi opsjednuti idejama. Povijest je pokazala da su najopasnije takozvane plemenite ideje, kako nekad tako i danas: njima je popločan put do masovnog zločina. Ako je antifašizam po definiciji demokratski onda je staljinizam uzor demokracije. A ako je takav komunizam "kidnapovao antifašizam" onda bi bilo dobro vidjeti je li to učinio i titoizam ili možda amerkanizam. Uvjerena sam da je najopasnije razdvajati političke ideje od političke zbilje. Upravo su najveći zločini 20.stoljeća nadahnuti i legitimirani veliki idejama.

Možda bi bilo poučno znati u svim vrućim diskusijama o fašizmu i antifašizmu, koje nisu od jučer, ono što dugujemo velikom misliocu Rene Girardu: barbarizam i divljaštvo završavaju, a civilizacija započinje onog časa kada se zakonom i ljudskim pravima zaustavi pakleni krug krvne osvete. Drugim riječima, opravdati partizanske pokolje ne znači ništa drugo nego zalagati se za pravo na kolektivnu krvnu osvetu, oko za oko, zub za zub. Kao što je poznato u krvnoj osveti se ne pravi razlika između dužnih i nedužnih, krivih i nevinih, djece, staraca, civila, prisilno regrutirane vojske i notornih zločinaca i krvoloka. Ima tu još jedna vrlo zabrinjavajuća stvar upravo vezana za vladajući fenomen kolektivnog neznanja. u BiH gotovo nikada nije ni spomenuta lustracija tj. pravno-politički obračun, koji podrazumijeva moralni  sa posljedicama jednog totalitarnog režima. Razlog tomu treba svakako tražiti u polustoljetnom obrazovnom sustavu jedne isključive ideologije. Jedne totalitarističke ideologije koja se ukasila navišim vrijednostima humanizma i za koju je svaki neprijatelj po definiciji bio fašista. Jer ne možete biti protivnik partijskog i državnog humanizma a da ne budete nečovjek. A sa neljudima je unaprijed dopušteno svim sredstvima se obračunavati.

Dnevnik.ba