U 13. godini života započinje svoj umjetnički put isprepleten živopisnim pejzažima regije Toskane, plodnoga tla sveopće umjetnosti i talijanske visoke kulture. Bio je šegrt u ateljeu braće Ghirlandaio, gdje se kalio u zanatima kiparstva, slikarstva i drvorezbarstva.
Suvremenici Michelangela opisuju kao genija božanskoga nadahnuća i natprirodne moći oslikavanja detalja.
1496. godine je otišao u Rim gdje je stvorio najslavniju kiparsku kompoziciju - Oplakivanje (Pieta). To je djelo proslavilo autora van granica Italije i stvorilo umjetnički renome koji će ga pratiti tijekom cjelokupnoga umjetničkog stvaralaštva. Skulpturu je naručio tadašnji francuski kardinal za svoju grobnu kapelu u crkvi sv. Petra u Rimu. Giorgio Vasari, notorni biograf renesansnih slikara, navodio je pozamašno Michelangelovo djelo kao ‘‘najljepši mramor u Rimu koje ne može nadmašiti nijedan živući autor.‘‘
Vrativši se u Firencu, dao je isklesati i napraviti čuvenoga Davida 1501. godine. Kiparski je uradak mladoga Michelangela izgledao naturalistički, tjelesna je konstitucija Davida bila vitka i mišićava. Kompozicija Davida biva simbolom mladalačke snage i ljepote. Kip je otkriven javnosti 8. rujna 1504. godine.
U krugu je firentinske kulture, osobito na dvoru obitelji Medici, bila obnova platonske filozofije. U tom istom podneblju mladi Michelangelo upija teološko-filozofska poimanja neoplatonizma koja će se odraziti na njegovo slikarstvo. Upravo u to vrijeme platonska akademija u Firenci širi utjecaj van granica Italije, stvarajući plodno tlo revitaliziranja antičke misli. Sakralno slikarsko djelo Sveta obitelj počiva upravo na temelju platonizma.
Za grobnicu pape Julija II. Michelangelo kleše i radi statue Mojsija i Robova. Predaja kaže da je sam Michelangelo bio zaluđen stvarnošću kipa toliko da je u jednom trenutku udario Mojsija po koljenu i rekao mu: Govori!
Neka idejna arhitektonska rješenja Firence i talijanska arhitektonska baština najviše mogu zahvaliti upravo Michelangelu, čiji je doprinos arhitektonskoj svjetskoj baštini ogroman i nemjerljiv.
Svoje je posljednje epohalno djelo, freske u Sikstinskoj kapeli i tematiku Strašnoga suda, Michelangelo izvrsno interpretirao originalnošću scenskoga prikaza, shodno najboljoj današnjoj fotografiji.
Michelangelo Buonarotti umire 18. veljače 1564. godine u Rimu. Dan poslije, uz velike počasti, uz nazočnost tisuća ljudi, koji su došli uputiti posljednji pozdrav velikom umjetniku i geniju, sahranjen je u crkvi Santa Croce u Firenci. I dandanas Michelangelo spada u najorginalnije umjetnike svih vremena kojima nitko nikad ne može parirati, pa ni sada u velikom tisućljeću sveopćega napretka znanosti i tehnologije. Michelangelo ostaje nezamjenjiv, prkosan i vječan.
Dnevnik.ba