Dvije velike teme – o Bogu i velikom arhitektu svemira – vječne su i naravno, uvijek ostaju otvorene za produbljivanje, za terpretacije i reinterpretacije.
Piše: Dragan Kukavica / Večernji.hr.
Predmet su filozofskog, teološkog, filološkog i ni sam ne znam kojeg proučavanja i studiranja. Tim temama se bave instituti, sveučilišta, istraživački centri, različite religije, pa ovo što ću reći smatram sitnim prilogom glasnom razmišljanju o univerzalnim pitanjima gdje nema definitivnih odgovora i konačnih sudova.
Glavni prijepor između kršćanstva i slobodnog zidarstva upravo su te teme. One čine okosnicu nerazumijevanja u prošlosti i sada, i cijela vojska teoretičara, mislilaca i, grubo rečeno ideologa ne sagledava ta pitanja u povijesnom kontekstu, u kooperativnom promišljanju, gdje se ta polazišta i stavovi sudaraju, mimoilaze i/ili nadopunjavaju.
Konstitucija prijašnjih pravih zidarskih udruga počinjala je zazivom Trojstva i Krista, a u Andersenovoj redakciji temelja spekulativnog zidarstva nema ni spomena. U “Starim dužnostima slobodnog zidara” 1723. odnos spram Boga i vjere ovako je opisan: “Zidar je svojim znanjem veza da se pokorava ćudorednom zakonu, pa ako ispravno shvaća umjetnost, neće nikada biti niti tupavi bezbožnik, niti razuzdani bezvjerac.” U stara vremena zidari su bili obavezni držati se vjere – ma kakva ona bila – koja je vladala u zemlji ili narodu kojim su se bavili. Sada se smatra „probitačnijim“ da se obavezuju na držanje onih vrijednosti u kojoj se svi ljudi usuglašavaju, prepuštajući tako svakome njegovo posebno mišljenje, a to znači da budu dobri i iskreni ljudi, ljudi časna i poštena značaja, ma koliko se u ostalome razlikovali.
Time je slobodno zidarstvo postalo središtem druženja i sredstvom pomirljivog i vjernog prijateljstva među ljudima koji bi inače ostali udaljeni.
U literaturi se posebno mnogo raspravljalo o stilizaciji iz “Konstitucije” da mason neće nikada biti glupi ateist ni religiozni razuzdanik. Ova misao svodi sve na etiku kao naravni zakon koji se ne vezuje ni uz koju vjersku dogmu. Svrha je toga vjerskog indiferentizma da masonstvo postane središte ujedinjavanja ljudi kako ih ne bi dijelile vjerske razlike.
Ta misao postala je temelj masonstva i vrijednosti sve do naših dana. Masoni prema Pikeovu učenju priznaju postojanje božanskih svojstava, čiju sveukupnost svatko može po volji nazivati bogom, prirodom, svemirom, duhom ili materijom. Slobodno zidarstvo objavljuje od svojih početaka postojanje stvaralačkog principa pod imenom “veliki arhitekt svemira”.
Bog je, prema masonskom učenju, zakon koji upravlja cijelim svemirom.
U održavanju savršenog ekvilibrija kandidat za stjecanje trećega stupnja izjavljuje u loži da je prirodni zakon apsolutan i nepromjenjiv i da upravlja cijelim univerzumom. Poznato je od prastarih vremena da sve što postoji u svijetu, sav univerzum, sastavljen je od jednog izvornog principa i da materija nije drugo nego samo prividna forma ovoga principa.
Veliki arhitekt svemira nije kreator, nego organizator. Očito da prema masonskim izvorima formula veliki arhitekt svemira isključuje pojam Boga stvoritelja, jer masonski arhitekt ne stvara ni iz čega, nego samo gradi na već stvorenome.
Takvo masonsko shvaćanje isključuje pomisao da bi Isus Krist mogao biti jedini pravi Bog. Stoga masonstvo izjednačuje Kris- ta s Budom, Zaratustrom ili Muhamedom. Takvo razmišljanje razlog je da slobodni zidari godine računaju od zamišljenog početka svijeta, a ne od Kristova rođenja. Masoni tretiraju masonstvo kao kraljevsku umjetnost u smislu da je usmjerena na razvitak čovjeka i to vlastitim duševnim snagama – tijekom postizanja viših stupnjeva od surovog kamena do njegove samospoznaje i sjedinjavanja s božanstvom.
Ostatak teksta čitajte na web - stranicama Večernjeg lista.
Dnevnik.ba