Kako iz pozicije nekoga tko se ne bavi politikom, već kulturom, književnošću, izgleda trenutna politička situacija u BiH? Ni u regiji nije sjajno, zar ne?
Već dugo vremena govorim da ovo u čemu mi živimo nije društveno uređenje već talačka kriza.
Iskreno, umoran sam, cijeli mi je život pritisnut političkim kaosom koji je uzrokovao duhovnu i materijalnu bijedu posvuda.
Više nemamo ni osobne ,već kolektivne paranoje. Ovo je patologija, ako mene pitate. Evo, BiH se, recimo, doslovno raspada, pokazale su to poplave u određenim područjima.
Ne raspada se BiH po etničkim ili nekim drugim linijama, nego, kako rekoh, doslovno. Toliko smo infrastrukturno dotrajali da to traži hitnu reakciju, ali koga? Svi su zabavljeni vlastitim ludilom, vlastitom uobraziljom i nitko ne primijećuje da sve odlazi kvragu. Tamo kamo smo i krenuli prije tridesetak godina, ali nitko da zaustavi ovaj vlak bez reda.
Bh. blok je dugo koketirao s nacionalnim strankama, pa opet kazao veliko “NE” koaliciji s njima. Ima li socijaldemokratija, koja je u tom i takvom političkom bloku, realne šanse u ovoj zemlji, šanse da bude vlast i pita se kako građanski dio populacije želi?
Prvo, ja ne mislim da se među tim ljudima može naći ijedan iskreni socijaldemokrat. To što Bh. blok priča i radi je posebna vrsta deluzije. Nije problem u tomu što govore, problem je u pravnom okviru u kojem djeluju, a on je problem, on ne omogućava realizaciju tih stvari o kojima oni govore. NIkakvog velikog “NE” tu nema. Bojim se da će se opet pokazati da samo traže bolju pregovaračku poziciju za sebe. Nadam se da se varam, da će se pokazati da postoji netko principijelan u bh. političkom bordelu, ali toliko puta do sada smo razočarani da ne vidim što ne bismo razočaranje doživjeli opet.
Ima li Bh. blok šansu pred udarima aktualne vlasti, vlastitih ambicija, ali i odgovornosti prema biračima, šansu da bude-koliko toliko dugoročan politički projekt?
Kako rekoh, nikomu više ne vjerujem. Podozriv sam prema svima koji su umočeni u bosanskohercegovačku političku baruštinu. Mislim da je osnovni problem u BiH što različite politčke opcije moraju sjesti i zbilja pokušati razumjeti pozicije drugih i pronaći najbolje rješenje za izlazak iz ove dugoročne krize koja sve više postaje doslovno propadanje. Ove konfrontacije ne vode nikuda. Ali mislim da za takvo što ne postoji istinska volja. Realno, ni Bh. blok ne mari za Bosnu i Hercegovinu ništa više od drugih političkih aktera u zemlji. Svi su oni skliznuli s onu stranu zdravog razma i brčkaju se u vlastitim deluzijama. Nitko tu nema doticaja sa stvarnošću dovoljno da krene istinski rješavati nagomilane probleme ove zemlje. Svatko je blokirao neki od procesa, od priključivanja EU do donošenja proračuna, ma kaos i licemjerje. Gadovi drže stvari u svojim rukama.
Obrazovanje je kod nas podijeljeno, obezglavljeno i kriteriji su spušteni da ne mogu niže. Zašto smo to dopustili i generalno, kako se to dogodilo? Shvaća li itko koje su posljedice ovakvog obrazovanja, podijeljenog i unazađenog?
Gledaj, nikoga nije briga za to. Pomaže li dobro obrazovanje ikomu u BiH? Baš i ne, rekao bih, to je postala pro forma, daj diplomu jer kao po zakonu mi treba da mi daidža/ujak srede posao kod kuma. Evo, bilo je pitanje vremena kad će se klinci početi rokati puškama po ulici, i počelo je, evo primjera od neki dan u Mostaru. Ljudi su bijesni, pogotovu klinci. Kapitalizam ove vrste i kriminal idu ruku pod ruku. Beznadni klinci u nekom trenutku krenu uzimati pravdu u svoje ruke i eto ti ga. Ajmo probati suočiti bilo koga od akutalnih vlasti sa stanjem na ulici. Droga je posvuda, djeca nam liče na likove iz hip hop i trubofolk videa, dječaci su nabildani, nabrzani i bijesni, žele sve i to odmah. A to je produkt činjenice da u obrazovanju više ne postoje autoriteti, uopće škola više nikomu ništa ne predstavlja, a to je produkt dugoročnog djelovanja ovakve politike koja je kao sječivo giljotine u slobodnom padu, a nad našim vratovima.
Državu potresaju skandali oko kupovine diploma, ali nitko se posebno ne uzbuđuje, sve se sredi za dva dana. Kako prevazići ovu konvertibilnost u obrazovanju?
Stvarno ne znam. Bojim se da kod nas više nema vremena za politiku malih koraka, za suradnju vladinog i nevladinog sektora. Sve je toliko korumpirano i samo sebi svrha da se stvari u svim segmentima moraju mijenjati iz korijena, ali kako, e to je pitanje na koje nemam odgovor.
Ljudi je realno sve manje, neke zgrade u Mostaru su skoro prazne? Ima li u tom iseljavanju bar nešto dobro ili će nas dokrajčiti bijela kuga?
Rečeno je to milijun puta, nekada su ljudi išli vani kako bi se jednom vratili. Danas idu da se više nikada ne vrate. Pojma nemam, nekada me opsjedne paranoična misao da je to sve zavjera neke više sile koja će nas integrirati u zapadna društva a onda na ova naša područja naseliti ove jadne ljude koji lutaju svijetom natjerani tko zna kakvom mukom. Uostalom, i ja bjesomučno lutam cijeli svoj život, tjera me unutanrji nemir jer mi se čini da mi je svijet izmakao pod nogama, da su mi ukrali grad i zemlju pa mi onda nema druge nego živjeti s par torbi i tražiti neko mjesto na kojemu će me konačno stići umor, a kako bih rekao odavde više ne idem nikuda. Postoje razne vrste izbjeglica, ali mi smo izgubili smisao za nijanse pa onda i nije ni čudo da živimo u kaosu.
Otišao je i Zdravko Grebo, realno veliko ime ovog grada i ove zemlje. Pisao si o njemu…
Pa, eto, to je bio moj rock’nroll profesor. Kritičan i prema vlastitoj poziciji. Rijetko je tko izašao neokaljan iz muljevitih vremena, a on eto jest misleći cijeli život kako će barem nekada nekomu poslužiti kao primjer ljudskog i profesionalnog integriteta. Da ova naša zemlja, da naš grad barem malo liči na profesora Grebu, umjesto na neke profesore koje neću imenovati, mi bismo živjeli u puno ljepšem svijetu, ali vremena su takva, glas onih koji razložno zbore se ne čuje, čuje se samo buka bahatih galamdžija.
Dnevnik.ba