Article_Top_970x250

Mario Katić za Dnevnik.ba: Marijanska svetišta u BiH mogu biti startna pozicija za dijalog; najbolji primjeri su Kondžilo i Olovo

INTERVJU

Mario Katić za Dnevnik.ba: Marijanska svetišta u BiH mogu biti startna pozicija za dijalog; najbolji primjeri su Kondžilo i Olovo

kol 14, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(rtl.hr)

Marija je kao lik prihvatljiva za sve tri relogije u BiH, te ima mogućnost i sposobnost za nadilaženje vjerskih podjela i neslaganja.To je u teoriji, djelomično i u praksi prisutno ako se referiramo na marijanska svetišta u Kondžilu i Olovu. Može li se taj potencijal marijanskih svetišta 'iskoristiti'  to je teško za reći. Ona mogu biti dobra startna pozicija za dijalog i priliku da ljudi vide kako i onaj drugi nama nepoznati nije tako strašan i da je i on vrlo sličan nama samima. Štoviše, štuje istoga sveca kao i mi! Ako znamo da se većina identitetskih podjela na našim prostorima temelji na religijskom opredjeljenju ta spoznaja može svakako osvijestiti i približiti ljude jedne drugima, kazao je Mario Katić, znanstvenik s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, u razgovoru za Dnevnik.ba.

Mario Katić, znanstvenik s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, istraživač fokusiran na, između ostalog, antropologiju hodočašća, u intervjuu za Dnevnik.ba govori o marijanskim svetištima u BiH, hodočašćima s naglaskom na ona Gospi Kondžilskoj u Komušini i Gospi u Olovu.

Središnja proslava blagdana Velike Gospe, odnosno, Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je u Komušini nadomak Teslića gdje se slavi čudotvorna slika Gospe Kondžilske.  Razgovor počinjemo upravo s Gospom Kondžilskom – marijansko hodočašće s jedne je strane, govori Katić, jedna vrlo specifična praksa, a s druge pak, vrlo karakteristična za takva i slična marijanska svetišta.

Nastala krajem 16. stoljeća: Talijan iz Venecije  autor je slike čudotvorne Majke Božje s Kondžila

“Predaja o Gospi s Kondžila, zapravo se povezuje uz čudotvornu sliku Majke Božje kojoj se sve do 2011. godine nije znao autor. Kada smo provodili etnografska istraživanja usorskog kraja 2010. godine, kolegica Petra Srbljinović, inače povjesničarka umjetnosti, analizirajući karakteristične elemente slike ustvrdila da je autor slike venecijanski slikar Baldassar  d'Anna ( 1572. – 1646.) što je kasnije potvrdio i relevantni recenzent, akademik Radoslav Tomić“, kazao je Katić za Dnevnik.ba. 

To nas upućuje, objašnjava, kako je slika vjerojatno u župu Komušina došla preko franjevaca nekada nakon početka aktivnog slikarskog života venecijanskog slikara 'd Anne koje datira s 1598. godinom.

“Međutim, predaja kojom se objašnjava dolazak slike je prema svojim elementima puno starija i pokazuje važnost ovog svetog mjesta za lokalne katolike, ali i međureligijske odnose i suživot na tom prostoru“, izjavio je Katić.  Prema predaji, nastavlja Katić, sliku je pronašao musliman iz susjednog sela Mrkotić i odnio je svojoj kući – donosila mu je blagostanje, plodnost i rodnost polja i stoke.

 

(Slika Čudotvorne Gospe Kondžilske, Komušina; nedjelja.ba) 

 

Predaja: Sliku je pronašao musliman, donosila mu je blagostanje, a katolici je kasnije otkupili i prenijeli u Komušinu

“Katolici su je kasnije otkupili i prenijeli u svoje selo – Komušinu – i u tom trenutku dolazimo do vrhunca čudotvornosti priče – slika sama bira sveto mjesto i daje znak da mora ostati na Kondžilu, brdu iznad Komušine, uspostavljajući tako hodočašće kojim se u procesiji čudotvorna slika nosi iz župne crkve na mjesto koje je, prema predaji, sama slika, odnosno, Majka Božja odabrala“, tvrdi Katić.

Analizirajući širi kontekst predaje, dolazimo do spoznaje, nastavlja, kako se slične predaje vežu uz neke druge svete slike i pojavljuju na drugim lokalitetima.

U selu Čečava identična predaja o pravoslavnoj ikoni sv. Petke

Jedan od njih je i selo Čečava, navodi, gdje postoji gotovo identična predaja, ali o pravoslavnoj ikoni sv. Petke.

“Provodeći etnografska istraživanja u okolici Brčkog, naišao sam na potpuno identičnu predaju o slici Majke Božje iz sela Boće. Ono što čini razliku jest činjenica da je Kondžilo postalo hodočasničko mjesto, a ove ostale lokacije nisu“, kazao je.

Prema Katiću, čitav niz povijesnih i društvenih procesa, ali i nekoliko pojedinaca, utjecali su na to da se Kondžilo iz jednog lokalnog svetog mjesta razvije u hodočasničko mjesto od nacionalne važnosti.

Odgovarajući na pitanje kako su hodočašća katoličkog puka izgledala ranije, kroz povijest, kakva se hrana nosila, pjesme pjevale i “ruho nosilo“, Katić napominje kako je prošlost vrlo sklizak teren i neuhvatljiv koncept.

“Što znači prošlost za hodočašća? Govorimo li o srednjovjekovnim hodočašćima među koje možemo ubrajati i Olovo, ili ona iz vremena Osmanskog carstva gdje govorimo i o Kondžilu, ili o suvremenim hodočašćima u kojima možemo promatrati molitveni pohod na Bobovac ili hodočašće na grob Dive Grabovčeve.“

Svako od navedenih mjesta, napominje Katić, ima svoju – specifičnu prošlost, pa tako i hranu, odjeću, pjesme, a sve to, ovisno od konteksta u kojem se hodočašće događa i njegovog kulturnog ambijenta, a onda i povijesnog trenutka.

“Načelo, i vrlo pojednostavljeno, mogli bismo reći kako su hodočašća uvijek imala više funkcija i to je zajednička crta svim hodočašćima. Religijska je svakako vrlo važna, ali najčešće je popraćena vrlo individualnim motivima hodočasnika za ozdravljenjem ili pomoći u nekom drugom obiteljskom, financijskom ili sličnom problemu.“

Postoji i ona ekonomska, identitetske, društvena, nastavlja Katić, već od srednjeg vijeka, pa i kroz razdoblje osmanske vladavine u BiH, hodočašća su bila one malobrojne prilike u kojima su ljudi odlazili iz svojih sela i upoznavali druga sela, susjede, druge religijske zajednice.

Hodočašća kroz povijest: druženje, prenošenje vijesti, razmjena roba i stvaranje kumstava, ali i sukoba

“Prenosile se vijesti, znanja, predaje, pjesme, razmjenjivala roba, stvarale kumske veze. Osim za interakciju, hodočasnička su mjesta bivala i prilikama za sukobe i osporavanja“, kazao je.

U sasvim suvremenom kontekstu, nakon rata 1992. – 1995. godine u BiH, hodočašća su razlozi zbog kojih se raseljeni katolici, smatra, okupljaju i dolaze u zemlju.

“Interakcija na tim mjestima je nešto iznimno značajno, a tako se stvaraju hodočasnički narativi i pjesme. Nedavno sam bio recenzent Pučke pjesmarice toliškog kraja u kojoj je dr.sc.fra  Zvonko Benković skupio sve marijanske hodočasničke pjesme ovog prostora, slične se, dakle, mogu napraviti za gotovo svako mjesto tog tipa“, izjavio je.

U BiH, osim Gospe s Kondžila, nastavlja Katić, nema drugih velikih marijanskih hodočasničkih mjesta koja nadilaze lokalni i eventualno, regionalni značaj.

Gospa Zvornička prije Osmanskog carstva bila vrlo značajna

“Primjerice, u Hrvatskoj gotovo svatko može nabrojati marijanska hodočasnička mjesta od nacionalne važnosti poput Marije Bistrice, Trsata, Aljmaša. U BiH je nekada vrlo značajna bila Gospa Zvornička, međutim, nakon što su srednjovjekovni Zvornik preuzele Osmanlije, a tijekom vremena, franjevci i vjernici otišli, koliko mi je poznato, najprije prema Gradovrhu, a zatim prema Mađarskoj gdje se navodno još uvijek čuva slika čudotvorne Majke Božje Zvorničke,  to je svetište palo u zaborav“, pojašnjava Katić.

Tako dolazimo i do Gospe Olovske, a Katić ističe kako je dr. sc. Zvonko Martić, opat samostana Sv. Ilije na Buškom jezeru doktorirao na tu temu i prema njegovim istraživanjima Olovo i Gospa Olovska imaju doista specifično značenje i kod lokalnih muslimana.

 

(Svetište Gospe Olovske u Olovu) 

Svetište Gospe u Olovu – važno i za lokalne muslimane, a nekad je njegov značaj prelazio granice današnje BiH

“Međutim, s obzirom da je BiH zemlja prožimanja i suživota, a jednako tako i sukoba, ta činjenica nije neobična. I na Kondžilu postoje predaje o čudima koje je Gospa učinila pripadnicima drugih vjerskih zajednica, ali i prakse njihovih štovanja Gospe“, napominje Katić.

Katić je, inače, na Kondžilu proveo pet godina – kao istraživač i volonter odnosno redar, pa je imao priliku i osobno vidjeti predmete koje  ljudi ostavljaju kod čudotvorne slike.

“Svake je godine bilo predmeta za koje se odmah moglo reći da nisu katoličke provenijencije. Stojeći pored slike, vidio sam u nekoliko navrata pripadnike pravoslavne vjere kako na svoj religijski način štuju Gospu Kondžilsku“, kazao je.

Olovo je, nastavlja Katić, vrlo staro hodočasničko mjesto koje nekada očito imalo puno značajniju ulogu koja je nadilazila granice BiH, ali je pomalo stoljećima opadala.

Gotovo sva hodočasnička mjesta, objašnjava, pa tako i marijanska, svoje početke duguju određenim čudesnim događajima, a uz te se događaje onda povezuju i predaje kojima se prenosi znanje o njima.“Nekada je očito imalo puno značajniju ulogu koja je nadilazila današnje granice BiH, ali je i pomalo stoljećima opadala. Tek tridesetih godina 20.st. crkva je ponovno obnovljena. Kako sam godinama istraživao Vareš i okolicu svjestan sam važnosti koju je imala, ali i danas ima, Gospa iz Olova za taj kraj koji su, na žalost, najbliži i jedini preostali katolici toga prostora.“

Narodne predaje, čudotvorne slike i ozdravljenja

“Vrlo je kompleksna mreža tih predaja koje su, s jedne strane specifične za taj lokalitet, a s druge strane su dio šireg korpusa sličnih predaja.  Načelno, možemo o marijanskim svetištima u BiH zaključiti kako se vežu uz postojanja čudotvornih slika ili kipova uz koje se potom vezuju predaje, a samim time i ozdravljenja. Bez nekih dubljih analiza koje nisam niti provodio, rekao bih da predaje čuvaju i prenose znanje o različitim ozdravljenjima, a danas kad se takva ozdravljenja puno bolje evidentiraju, ljudi se i dalje nadaju tome, ali nažalost, vrlo se rijetko tome može svjedočiti“, naglasio je.

U BiH imamo, podsjeća, stariji sloj marijanskih svetišta, onih srednjovjekovnih, u koje možemo ubrojiti i Gospu Olovsku, dok Gospa Kondžilska pripada mlađem sloju, barem ako se ravnamo prema starosti slike.

O Gospi Kondžilskoj prvi put pisao Britanac 1875.

“Vrlo je malo starijih izvora za općenito religijski život u BiH, a tako i za hodočašća. Konkretno, o Gospi Kondžilskoj prvi put piše Arthur Evans, britanski arheolog i pustolov koji 1875. pješači kroz BiH i prisustvuje hodočašću na Kondžilu. S obzirom na to da je još uvijek vrijeme Osmanskog carstva, iako na kraju, prema Evansovom opisu možemo približno vidjeti kako je ta praksa izgledala prije Austro-Ugarske.“

Evans, kao autsajder, podsjeća, ima problem u razlikovanju katolika od muslimana prema odjeću, ali i prema načinu molitve.

“Piše kako su i katolici klečali na koljenima i raširenih ruku molili. Potom se, piše, obilazilo oko slika. Navodi dvije slike koje stoje u maloj drvenoj kapeli na brdu Kondžilu. O kojoj se drugoj slici radi, nije poznato“, napominje Katić.

 

Dekor i folklor hodočašća i danas sačuvan: Pjevanje, plesanje kola i pečenje mesa na ražnju

Ono što je zanimljivo, pa i  anegdotalno je Evansov opis druženja koji prati hodočašće u kojim spominje pjevanje, plesanje kola i pečenje mesa na bosanski, tradicionalni način – na ražnju.

“Nema hodočašća u BiH bez popratne zabave i druženja, bilo da je riječ o 1875. ili 2005., ražanj se mora 'vrtiti'. Ali to je i jedna od temeljnih funkcija i značenja koja hodočašća imaju. Tek desetak godina poslije Evansa, saznajemo o predaji i počecima hodočašća na Kondžilo iz članka franjevca i župnika Komušine, Blaža Ilkića“, kazao je.

Prema njegovim riječima, jako je malo izvora i tih malo je relativno novijeg porijekla.

“Općenito  su srednjovjekovna svetišta, pa tako i marijanska, dosta stradala, a onda je očito došao taj jedan novi sloj koji je postojao i izgrađivao se u suživotu i međuodnosu franjevaca i lokalnog katoličkog stanovništva, ali i ne samo katoličkog.“

 

(Hodočasnici na putu prema brdu Kondžilu)

 

Europski redovnici zaslužni za širenje kulta Majke Božje

Europski redovnici su odigrali, smatra Katić, možda i ključnu ulogu u širenju kulta Majke Božje.

“Kult Bogorodice u ranom srednjem vijeku promicali su benediktinci tako da je i patron najvećeg broja samostana u Istri i Dalmaciji bila upravo Majka Božja. U 13.st. posredstvom franjevaca i dominikanaca započinje širenje kulta u narodu te se razvijaju religiozni osjećaji, dok se prvi očigledan znak prihvaćanja ukorjenjivanja kulta vidi u uvođenju novih marijanski blagdana u godišnji ciklus“, objašnjava.

Katiću je, kao znanstveniku, bilo izuzetno izazovno istraživati ovaj dio povijesti bh. Hrvata katolika, jer svako istraživanje, napominje, koje želi biti temeljito i kvalitetno, a osobito etnografsko koje traži osobno iskustvo i pogled iznutra.

“Hodočašća su zaista kompleksna, višeslojna i multikovalna. Istražiti jednu tako kompleksnu praksu na dovoljno dobar način, prikazati i interpretirati, a da biste zadovoljili struku, vjernike i u konačnici Katoličku crkvu – gotovo pa nemoguća misija“, rekao je.

Većina katolika u BiH je, podsjeća, na neki svoj način povezana uz neko hodočasničko mjesto te imaju vlastita iskustva, znanja, sjećanja  i emocije.

“Kada vi tom i takvom mjestu pristupe s istraživačke i analitičke perspektive kao da narušavate tu idealno zamišljenu sliku i (re)prezentacije koje ima. Teško je pomiriti dvije potpuno različite perspektive: vjersku i istraživačku. Uz to, vrlo brzo sam shvatio da ako želim govoriti o hodočašćima katolika u BiH, općenito, nije dovoljno promatrati samo jedno mjesto bez obzira o kojem lokalitetu i svetištu je riječ. Stoga sam nakon nekoliko godina fokusiranja na Kondžilo proširio svoj fokus i na druga hodočasnička mjesta. Time sam dobio puno širu interpretacijsku perspektivu i sveobuhvatniji pogled. Međutim, provoditi takva istraživanja neko duže razdoblje je i fizički i financijski i emotivno vrlo zahtjevan pothvat. A ove godine nisam, i na žalost neću ići, niti na jedno hodočašće zbog korona krize.“

 

Marijanska svetišta – dobra startna pozicija za dijalog

Marijanska svetišta u BiH mogu povezati katolike, muslimane, pravoslavce, ali i postati kvalitetna “podloga“ za ekumenizam.

Katić, također napominje, kako je Marija kao lik prihvatljiva za sve tri religije u BiH i ima mogućnost i sposobnost za nadilaženje vjerskih podjela i neslaganja.

“To je u teoriji, djelomično i u praksi prisutno ako se referiramo na Kondžilo i Olovo. Može li se taj potencijal marijanskih svetišta 'iskoristiti'  to je teško za reći. Ona mogu biti dobra startna pozicija za dijalog. Odnosno,  prilika da ljudi vide kako i onaj drugi nama nepoznati nije tako strašan i da je i on vrlo sličan nama samima. Štoviše, štuje istoga sveca kao i mi! Ako znamo da se većina identitetskih podjela na našim prostorima temelji na religijskom opredjeljenju ta spoznaja može svakako osvijestiti i približiti ljude jedne drugima“, kazao  je Katić.

Najvažnije marijansko svetište u BiH: Komušina, iako nije “živa“, okuplja tisuće vjernika

Marijanska svetišta u BiH, ipak, nisu “živa“.  Katić je stava kako je možda najviše živo svetište u Komušini jer je najveće i najsnažnije marijansko svetište u BiH koje okuplja tisuće vjernika.

“Gospi s Kondžila imate tri hodočašća, osim u tim danima, župa Komušina i okolna sela, pa tako i svetište je više-manje prazno. Imate nekoliko desetaka ljudi koji tamo stalno prebivaju, a većinom je riječ o stanovništvu treće životne dobi. Dakle, kada kažemo 'živa' prije svega moramo jasno definirati što to znači. Ako je 'živost' nekog svetišta to da ono bude oživljeno najviše nekoliko puta na godinu onda su 'živa'. Meni se pak s druge strane čini da „živost“ nekom svetištu, hodočašću pa tako i bilo kojoj crkvi donose vjernici odnosno ljudi, a takvih je malo i sve manje“, objašnjava Katić.

Pitanje je, tvrdi, što će dugoročno gledano značiti za ova hodočašća činjenica da  velika većina hodočasnika čine ljudi koji žive u svim europskim zemljama, osim u BiH.

Razvoj i “tržište hodočašća“ teško predvidjeti 

“Hodočasnička mjesta imaju svoj put koji nije pravocrtan nego vrlo varijabilan, od uspona do padova i natrag. Postoje mjesta i svetišta koja su potpuno pala u zaborav, a bila su možda nadnacionalnog značajna, a s druge strana postoje mjesta koja nisu niti postojala pa su postala vrlo značajna. Britanski antropolog Ian Reader to naziva 'pilgrimage on the marketplace' (u slobodnom prijevodu 'tržište hodočašća'), a ja to promatram kao 'kapital hodočašća'. Kako će se razvijati ponuda i potražnja hodočašća u BiH teško je predvidjeti“, smatra.

Odgovarajući na pitanje, postoje li konkretni razlozi ili dokazi zbog čega se hrvatski narod u Bosni osobito utječe Majci Božjoj, sociološkog ili antropološkog karaktera, Katić smatra, da ako gledamo iz perspektive hodočašća onda je sv. Ivo u Podmilačju najveće katoličko hodočasničko mjesto u BiH.

“Znači li to da se katolici u BiH više utječu sv. Ivi? Rekao bih da ne. Ovo svetište je poznato po nekim drugim osobitostima. S druge strane, svi znamo da je sv. Ante iznimno značajan svetac u svakodnevnom religijskom životu bosanskih katolika. A doista Majka Božja je isto tako na visokom mjestu“, kazao je.

S time da se, napominje, s istraživačkog gledišta uvijek uzima širi kontekst, pa ako pogledamo preko granice – vidjet ćemo da poljski katolici imaju čak i snažniji odnos i osjećaj prema Majci Božjoj nego katolici u BiH.

 (Kardinal Vinko Puljić darovao je papi Franji 2015. repliku slike Gospe Kondžilske, rad akad. slikara Ante Mamuše) 

 

Franjevci približili lik i djelo Majke Božje katolicima u BiH 

“Imaju više hodočasničkih mjesta i kultova, ona je kod njih majka naroda, kao i kod katolika u Hrvatskoj.“

U slučaju BiH, presudno je bilo djelovanje franjevaca – reda iz naroda i koji se bavi narodom.

“Čini mi se da su oni ti koji su približili lik i djelo Majke Božje katolicima u BiH i tako omogućili razvijanje i kulta i svetih mjesta. Danas značajnu ulogu ima Katolička crkva kao institucija pa tako i franjevci kao red unutar nje“, zaključio je Mario Katić, etnolog i antropolog u razgovoru za Dnevnik.ba.

 

Mario Katić zaposlen je na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru.Istraživački je fokusiran na antropologiju smrti, antropologiju hodočašća, urbanu antropologiju, folkloristiku i metodologiju. Terenska istraživanja provodi na području Dalmacije i Bosne i Hercegovine.Do sada je bio suurednik više znanstvenih monografija od kojih su najvažnije: Pilgrimage, Politics and Place-making in Eastern Europe: Crossing the Borders (Routledge, 2014.),Pilgrimage and Sacred Places in Southeast Europe: History, Religious Tourism andContemporary Trends (Lit Verlag, 2014.), te Military Pilgrimage and Battlefield Tourism:Commemorating the Dead (Routledge, 2017.). Autor je monografije Smrt u dalmatinskom zaleđu: Mirila od rituala do teatra (Ljevak, 2017.)

Dnevnik.ba