StoryEditor
SIMBOL EPOHE

Marina Tucaković, majka svih naših patnji

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  22.09.2021., 10:11h

U nedjelju, 19. rujna, malo iza 21 sat, na nebo se otisnula Marina Tucaković, velika jugoslavenska kompozitorica, a ispratila ju je cijela ‘regija’ kako se to danas kaže: od Vardara do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, portali su objavljivali vijest o smrti kraljice muzike koja je ‘regionalnoj’, odnosno, jugoslavenskoj glazbenoj sceni, dala smisao, život, ime i prezime.

Za ime Marine Tucaković i uopće njeno postojanje, saznala sam prije nekoliko godina kada su mojim roditeljima prijatelji došli u posjet, na večeru, pa prebirali dojmove i uspomene o tome kakav je Travnik bio prije rata, tko je sve pjevao i svirao u gradu, koliko je puta Toma Zdravković pjevao u restoranu na Plavoj vodi. Komentirali su za neku srbijansku pjevačicu, više joj se ne sjećam imena, da se vidi da joj je “Marina napisala pjesmu”, što je, valjda značilo da je pjesma dobra, puna života.

image

Marina Tucaković

LUKA ŠARAC - Hellomagazin.rs

Ime Marine Tucaković veže se danas uglavnom uz turbo-folk i pop scenu. Pjesma s kojom je stala pred publiku je “Dodirni mi kolena” Zane Nimani. Nema valjda ni danas nekog sveženskog druženja na kojem se ne zapjeva ta pjesma. Uslijedili su tekstovi za Magazin, Olivera Mandića, velikog i neobičnog stvaraoca koji je u ono jugoslavensko vrijeme, bio avangarda, potom hitovi za Bijelo Dugme, Massima, Doris Dragović, Mišu Kovača, Nedu Ukraden, Generaciju 5, pa sve do tekstova za makedonsku pjevačicu Maju Odžaklijevsku koje se još malo tko sjeća, a ja je pamtim jer je moja majka bila ‘luda’ za njom, kao i Mandićem, u srednjoškolskim danima.

Marina Tucaković nije bila samo kompozitorica i autorica tih silnih pjesama kojima više nitko, vjerojatno ni ona sama, nije znala broja. Bila je epoha. I ne samo simbol generacije, jer generacije prije ili kasnije ‘nestaju’, kao i njihovo naslijeđe, nego epohe. Ono što je Marina Tucaković uradila za muziku u Jugoslaviji dok je postojala i danas kad Jugoslaviju zovemo ‘regionom’ ravno je dostignuću i izumu telefona. Telefoni su nam omogućili da razgovaramo s onima koje volimo, osjećamo one koji nas vole, slušamo, plačemo, pa čak i šutimo.

To nam je omogućila i Marina Tucaković, odnosno, njeni tekstovi – da volimo, mrzimo, patimo, čeznemo, nadamo se. Pitanje pjesama koje je Tucaković stvorila i taj raspon u kojim je djelovala – od tugaljive, wertherovske balade “Ti samo budi dovoljno daleko” Generacije 5, “Stranca u noći” za Massima Savića”, “Što to bješe ljubav” za Olivera Dragojevića, ili velikih hitova Miše Kovača,  Željka Joksimovića, Zdravka Čolića, pa sve do Bisere Veletanlić, nije stvar vlastitog muzičkog ukusa i odabira, nego nezaobilazna činjenica jednog života i jedne zajedničke kulture.

To što se Jugoslavija raspala, Marini Tucaković nije bilo važno, u muzici to nije važno ni danas, jer se više-manje iste ‘stvari’ puštaju na cijelom ovom prostoru. I ne znam kojem društvenoj sloju ili klasi da netko pripada, pjesme koje je stvorila Tucaković, nije mogao ne znati i ne čuti. Jedino što se tu ne bi moglo znati jest da ih je baš Marina Tucaković napisala.

O životu Marine Tucaković se sve znalo, iako se uz nju, osobito zadnjih godina, nisu vezali skandali koje beogradska tabloidna scena za svakog tko se, valjda, ikad pojavio na TV-u, izmisli. Uz sve te silne nagrade, hitove koje je stvorila, pobjede njenih pjesama na festivalima, krcate dvorane i stadione koje su punili drugi muzičari zahvaljujući njenim tekstovima, kao i činjenicu da se, na našim prostorima, i rađalo i umiralo, i slavilo i patilo, samo nije ratovalo, uz njene pjesme, Tucaković pamtimo po još jednoj stvari.

Naime, izgubila je sina, mladog dečka, 2008. godine. Njen je život tada stao, na isti onaj način kako svakoj majci koja isprati vlastito dijete, stane. I tu bol ništa, valjda, na ovom svijetu ne može ublažiti. Kada se kaže, ‘nenadoknadivi gubitak’, misli se na oči majke koja će svoje dijete vidjeti zadnji put – u lijesu.

image

Marina Tucaković

LUKA ŠARAC - Hellomagazin.rs

Njeni su tekstovi možda zbog toga bili tako bliski, životni, stvarni, jer je okusila gorčinu kakvu samo smrt može donijeti, jer se s tom gorčinom naučila živjeti. Moja je baka znala katkad subotom navečer gledati muzička natjecanja iz Srbije u kojoj je Tucaković bila članica žirija. Oduševljavala se njome jer bi svima sve ‘skresala’ u lice i bila pravedna prema natjecateljima. Nikog nije hvalila preko mjere, a nije ni kudila samo da bi emisije imale gledanost. Bila je iskrena, a u njenom je pogledu i pokretima ruku, bilo nekog neobjašnjivog prkosa, provokacije, kao da govori smrti “evo me, tu sam, gledaj me, uzmi me sa zemlje, samo ako smiješ”. Tako se ponaša i čini mi se, gleda, svaka majka koja je sahranila dijete i nastavila mrtva živjeti.

Marinu Tucaković, u nedjelju je, malo iza 21 sat, kao u kultnoj pjesmi koju je napisala “Nedelja” romskog pjevača Džeja, ispratila cijela online Jugoslavija. Čekala je pravi trenutak, a gdje ćeš bolje, od nedjelje navečer, kad smo svi već u stanovima, na trosjedima u glavama slažemo promašaje i greške prošlog tjedna, a nada tinja, da ih nećemo opet, u ponedjeljak ponoviti. U nedjelju navečer, najgore doba, kad je čovjek sam sa sobom, nesiguran i košmaran, ispratili smo Marinu Tucaković, ženu koja je činila tako da se nitko ne osjeća sam, da svatko ima pravo plakati i čeznuti se, onu koja je, uz Boga, možda jedina znala koga to zaista volimo, a s kim samo dijelimo život.

Marina Tucaković je majka svih naših patnji i tuga, a noć kada je umrla, jedna od onih noći kada je i Jugoslavija, na kratko, oživjela.

Dnevnik.ba

24. listopad 2021 17:35