Article_Top_970x250

Marija Ott Franolić za Dnevnik.ba: Nadam se da su prošla vremena kada je za ženu udaja bila najveće postignuće

INTERVJU

Marija Ott Franolić za Dnevnik.ba: Nadam se da su prošla vremena kada je za ženu udaja bila najveće postignuće

kol 08, 2020

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Iva Perković / Moderna vremena / mvinfo.hr

Ženama se preko noći zbog 'viših ciljeva', obično nacionalističkih, može zabraniti abortus, uvesti prisilna sterilizacija i sl., i to žene kao skupinu svuda jednako čini ranjivima. Uz to žene su suočene i s drugim strukturnim nepravdama - manje su plaćene za neke poslove, stakleni strop još uvijek postoji, nasilje nad ženama je strukturno i neiskorjenjivo, i još uvijek su jedne prema drugima nesolidarne. Već je Simone de Beauvoir pisala da žene sebe ne prepoznaju kao skupinu jer se poistovjećuju s muškarcima svoje klase a ne s drugim ženama, i to je golemi problem, kazala je Marija Ott Franolić, književna urednica, u intervjuu za Dnevnik.ba.

Hrvatska nakladnička kuća Fraktura nedavno je objavila čak devet publicističkih knjiga feminističkih autorica, odnosno, šest knjiga eseja urednica i autorica ugašenog portala Muf.hr. Šest knjiga eseja hrvatskih autorica tematiziraju različita feministička pitanja, a tri su knjige sastavni dio shvaćanja feminizma na našim prostorima i  u svijetu među kojima je najpoznatija, ona kultna,  Smrtni grijesi feminizma Slavenke Drakulić objavljena u novom i proširenom izdanju.

Marija Ott Franolić, urednica je šest knjiga eseja: Dođi, sjest ću ti na lice Asje Bakić, Zamke pristojnosti Maše Grdešić, Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu Lee Horvat, Mama kuha ručak, tata čita novine Barbare Pleić Tomić, Tinejdžerke i drugi monstrumi Lane Pukanić i One stvari  Jasne Jasne Žmak.

Tim povodom, Marija Ott Franolić, komparatistica i rusistica, voditeljica brojnih književnih radionica, u intervjuu za Dnevnik.ba, govori o tomu koliko joj je izazovno bilo upoznavati nove feminističke glasove, tzv. ženskoj književnosti i književnosti za žene, patrijarhatu kao jednako štetnom i za žene i muškarce i otkriva zašto nove umjetničke sadržaje za djevojčice smatra getoizirajućim...

Frakturin nakladnički projekt, šest knjiga eseja feminističkih autorica, svojevrsni je incident u povijesti hrvatskog nakladništva. Ott Franolić, na početku razgovora ističe, kako se poklopilo nekoliko stvari, preciznije -  eseje Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma, kultnu feminističku knjigu iz 1984. godine više gotovo nigdje nije bilo moguće kupiti. U Frakturi je tako, naglašava Ott Franolić, odlučeno da se napravi novo izdanje, nadopunjeno njenim recentnijim tekstovima o ženskim temama.

Drakulićkini eseji iz '84. progovaraju o temama današnjice 

“To je važna knjiga, trebat će nam vremena da shvatimo njezinu relevantnost, jer kad se čita kao cjelina dobro pokazuje koliko patrijarhalni obrasci života opstaju, kako se ženski životi presporo mijenjaju iako volimo misliti da živimo u post-feminističko vrijeme u kojem su sva ženska prava izborena. Treba čitati Smrtne grijehe da bi se vidjelo da je ta pretpostavka daleko od istine. Prvi esej u toj knjizi je iz 1979. i zagovara uvođenje seksualnog odgoja u škole, mislim da ne treba ništa više reći“, istaknula je Ott Franolić za Dnevnik.ba.

Uz to, napominje, u Frakturi je prevedena zanimljiva knjiga feminističke teoretičarke i povjesničarke Szofije Lorand o povijesti feminizma u Jugoslaviji, The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia (Feministički izazov socijalističkoj državi u Jugoslaviji, prev. Srđan Dvornik), a u  pripremi je i prijevod knjige Sare Ahmed Kulturna politika emocija (prev. Andy Jelčić).

“Objavljeno je šest knjiga eseja koje sam ja uredila – popularni tekstovi Maše Grdešić, Lane Pukanić, Asje Bakić, Jasne Jasne Žmak, Lee Horvat i Barbare Pleić Tomić, mlađih autorica koje su od 2014. do 2018. pisale tekstove vezane za feminizam i popularnu kulturu na nažalost ugašenom feminističkom portalu MUF“, kazala je Ott Franolić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Šest knjiga eseja feminističkih autorica – važan iskorak u hrvatskom nakladništvu

Važan je ovo, smatra, iskorak u hrvatskom nakladništvu, da toliko ženskih knjiga izdaje veliki i poznati izdavač kao što je Fraktura.

“To znači da će ti naslovi biti puno šire čitani nego da su objavljeni u nekom marginalnijem aranžmanu – u vrijeme sveopće retradicionalizacije i klerikalizacije društva u kojem su ponovno osnovna ženska prava ugrožena, to svakako treba pozdraviti“, izjavila je.

Prema riječima, Marije Ott Franolić, knjige eseja Maše Grdešić, Lane Pukanić, Asje Bakić, Jasne Jasne Žmak i Barbare Pleić Tomić sadržajno se i stilski vrlo razlikuju.

“Sve su te autorice pisale za MUF, povezuje ih tematika feminizma i popularne kulture, osim toga te knjige su jednostavno i popularno napisane, a istovremeno su ozbiljno teorijski potkrijepljene. To je zapravo žanr popularne znanosti koji na našem nakladničkom nebu silno nedostaje“, objasnila je.

Knjige Maše Grdešić Zamke pristojnosti: eseji o feminizmu i popularnoj kulturi i Lane Pukanić Tinejdžerke i drugi monstrumi, objašnjava Ott Franolić,  izravnije se bave feminizmom i popularnom kulturom.

“Maša Grdešić je profesorica na komparativnoj književnosti i bila je jedna od osnivačica i idejna začetnica portala MUF jer je željela izbaciti svoj feministički angažman iz akademskih voda i doprijeti do većeg broja žena, povezati osobno i akademsko, i to je svojom knjigom u potpunosti uspjela. Ona se može čitati i kao uvod u žensku književnost i ženske popularne žanrove, jer analizirala je puno popularnih serija i filmova.“

Dok je knjiga Lane Pukanić Tinejdžerke i drugi monstrumi, smatra Ott Franolić,   kreativna i manje znanstvena, mjestimice  avangardna, napisana zanimljivim teorijsko-književno-osobnim diskursom, iskušava granice žanrova – tu se pojavljuju kolaž, kviz putopis, parodijska poezija, i općenito, vrlo literarna.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Od popularne kulture,  ideologizacije svakodnevice do roditeljstva i  lezbijske seksualnosti

“Eseji Lee Horvat o mnogostrukim licima ženske svakodnevice pod naslovom Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu analiziraju efemerne teme o kojima rijetko razmišljamo a zapravo su sve obojene životom u patrijarhatu – od ispijanja kave, šivanja, preko urbanih prostornih rješenja i hodanja gradom, pa sve do feminističkog poroda. Svakodnevica u njezinoj knjizi postaje mjesto zanimljivih prijepora i stvarno potiče na razmišljanje, osobito kad ukazuje na vezu između ženskih življenih života i ideologizacije svakodnevice“, kazala je.

Barbara Pleić Tomić u esejima Mama kuha ručak, tata čita novine, navodi urednica, piše o majčinstvu koje se u društvu još uvijek idealizira – ne samo kao ženina poželjna zadaća, nego i kao nešto što svaku ženu najviše ispunjava.

“U ovoj se knjizi pokazuje sva kompleksnost proučavanja roditeljstva, činjenica da ga je još uvijek teško obuhvatiti osobnim, ali i teorijskim diskursima. Razmatra važna pitanja poput biologije unutar feminističkih diskursa, uloge očeva u odgoju ili pitanja kako se majke nose s grižnjom savjesti i osjećajima neadekvatnosti, dok Jasna Jasna Žmak, pak,  u esejima One stvari osobno progovara o ženskoj i lezbijskoj seksualnosti, piše o menstruaciji, ženskom orgazmu, autanju, nevinosti, mršavosti, kompleksima i sličnim temama o kojima se zapravo ne govori“, ističe.

To je, smatra urednica,  zaista važan tekst iz kojeg je i sama  puno naučila jer se ne sjeća da je kod nas ikad čitala tako otvoren, direktan zabavan i znanstveno utemeljen tekst o odnosu društva prema ženskoj seksualnosti.

“Asja Bakić u knjizi Dođi, sjest ću ti na lice provokativno analizira brojne događaje, tekstove, medijske napise, filmove i serije koji su obilježili kulturnu i društvenu scenu u vrijeme dok je pisala na MUF-u. U svojim esejima autorica žestoko brani ateizam i humanizam, te žestoko reagira na socijalne nepravde i sve druge vrste diskriminacije“, kazala je.

"Autoricama zajedničko bavljenje neposrednom realnošću"

Svima im je, smatra, zajedničko bavljenje neposrednom realnošću, analiziraju fenomene koji ih okružuju - vlastita životna iskustva (od seksualnosti i korištenja interneta, preko mijenjanja pelena pa sve do vožnje dizalom, odnosa prema rozoj boji ili nošenja cvjetnog uzorka).

“No iščitavaju i ono što gledaju - serije, filmove, pa i društvene mreže, i detektiraju na koji su način ti sadržaji ideologizirani, inficirani patrijarhatom. Ove autorice propituju i granice rodno osjetljivog jezika, većina se njih odlučila za formu označenu točkicama (primjerice, redatelj:ica), kako bi ukazale na činjenicu da jezik nikad nije rodno neutralan – stvarni rod i gramatički rod itekako su povezani, a muški gramatički rod nije neutralan ni inkluzivan“, ističe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

"Jezik stvara stvarnost"

Jezik, smatra urednica biblioteke, ne samo da prenosi stvarnost – on je i stvara, i krajnje je vrijeme da to osvijestimo.

“Primjerice, kad kažemo 'kirurg', svi ćemo pomisliti na muškarca iako bi termin trebao biti rodno neutralan (čak bi se moglo reći da bi korištenjem isključivo ženskog roda postigli veću inkluzivnost – jer riječ kirurg-inja u sebi već sadrži muški rod!)“, istaknula je.

Odgovarajući na pitanje, u kojoj se mjeri feminizam u postjugoslavenskim društvima razlikuje od onog u Europi i svijetu, pa i sami načini borbe za ženska prava, te koji su problem ‘zajednički’, Ott Franolić, objašnjava kako danas postoje brojni feminizmi koji nisu uvijek homogeni.

Ott Franolić: Komparatistica, rusistica, urednica
 
Završila je komparativnu književnost i ruski te doktorirala na ženskoj povijesti i ženskim autobiografskim tekstovima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je stipendije Centra za napredne studije (Center for Advanced Studies CAS SEE) Sveučilišta u Rijeci. Bavi se poticanjem čitanja i kritičkog mišljenja. Vodi književne radionice Crna kutija u Knjižnici Medveščak i Pusti je da priča u Knjižnici Ivana Gorana Kovačića u Zagrebu. Drži predavanja o važnosti čitanja i potiče čitanje kod djece vrtićke dobi. Bila je članica Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture. Piše znanstvene i popularne tekstove. Autorica je knjige Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevica u ženskim zapisima (Disput, 2016.). Urednica je dnevnika Divne Zečević Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006. (Disput, 2017). Područja interesa: odnos čitanja i kritičkog mišljenja, poticanje čitanja, ženska povijest i autobiografija.

"Žene i muškarci trebaju imati jednake šanse u životu"

Prema njenim riječima, feminizam je, prije svega, emancipacijski, humanistički projekt širokog obuhvata u kojem su i muškarci i žene ljudi, pa prema tome trebaju imati jednaka prava – nipošto biti jednaki već imati jednake šanse u životu koji se za njih još uvijek u patrijarhatu razlikuje.

“Patrijarhat je sustav koji ne pogoduje ni muškarcima ni ženama – rodni stereotipovi i nejednakosti u njega su naprosto ugrađeni“, istaknula je.

No, kada govorimo o ženama i zajedničkim problemima, navodi Ott Franolić, s jedne strane problemi i ne mogu biti posve zajednički jer su iskustva različita.

“Ja živim drugačije i privilegirana sam u odnosu na migrantkinju u kampu ili na zlostavljanu ženu, a neka je bogata žena privilegirana u odnosu na mene. Žene se razlikuju rasno, klasno, svojim obrazovanjem, interesima, načinima života. No svima im je zajednički život u patrijarhatu u kojem su još uvijek na mnogo načina druge. Puno se za žene promijenilo u tzv. razvijenim zemljama u zadnjih dvjesto godina – obrazuju se, mogu biti predsjednice, premijerke, zarađivati svoj novac i udati se za koga žele… ali još uvijek se država može sjetiti da njihovo tijelo ne pripada njima“, istaknula je.

Bez obzira, podsjeća, na razna područja 'borbe', tjelesnost je ključna kad govorimo o nedovoljnoj emancipaciji jer žensko tijelo još uvijek u svakom trenutku može postati područje javnog interesa.

"Žensko tijelo u svakom trenutku može postati područje javnog interesa"

“Ženama se preko noći zbog 'viših ciljeva', obično nacionalističkih, može zabraniti abortus, uvesti prisilna sterilizacija i sl., i to žene kao skupinu svuda jednako čini ranjivima. Uz to žene su suočene i s drugim strukturnim nepravdama - manje su plaćene za neke poslove, stakleni strop još uvijek postoji, nasilje nad ženama je strukturno i neiskorjenjivo, i još uvijek su jedne prema drugima nesolidarne. Već je Simone de Beauvoir pisala da žene sebe ne prepoznaju kao skupinu jer se poistovjećuju s muškarcima svoje klase a ne s drugim ženama, i to je golemi problem“, smatra Ott Franolić.

Osim toga, podsjeća, stalno dolaze nove i nove generacije, a mlade žene nažalost često nisu svjesne da njihova prava nisu stečena zauvijek, da ih u svakom trenutku mogu izgubiti.

“Što se tiče postsocijalističkih zemalja poput Hrvatske, još uvijek imamo mnoge zakone iz staroga sistema za koji nismo same zaslužne, primjerice stari zakon o abortusu i stalno nam prijete njegove promjene. Dapače, mnoge mlade žene i same gorljivo marširaju protiv abortusa i pitanje je hoće li za njihova prava biti kasno kad shvate da ih se to pitanje zapravo i osobno tiče, da je osobno uvijek i političko. Nije čudno da novije generacije žena toga nisu svjesne, jer odgojene su u vrijeme jake nacionalističke propagande, golemog utjecaja katoličke crkve, čak i u obrazovanju, i bez humanističkog i građanskog odgoja“, tvrdi.

Žene ranjivije  u krizama, pa i u ovoj izazvanoj pandemijom COVID-a 19

Dodatan je problem, smatra, i što su žene osobito ranjive u trenucima ekonomskih i drugih kriza, pa evo i u ovoj u kojoj se trenutno nalazimo – opet raste nasilje nad ženama i njihova ekonomska ovisnost o drugima.

O položaju žena u domaćoj književnosti i “ženskoj književnosti”, Ott Franolić, ističe kako žene sve više pišu i da u Hrvatskoj ima puno dobrih književnica, osobito pjesnikinja.

“Za mene su od mlađih autorica važne Olja Savičević Ivančević, Tea Tulić, Monika Herceg, a od starijih uvijek se vraćam Ireni Vrkljan, ona je za mene vrhunac hrvatske ženske književnosti iako ona sama ne voli da je se stavlja u ladice. I zaista, teško je govoriti o kategoriji ženske književnosti kao o nečem homogenom – o tome lijepo piše Maša Grdešić u knjizi Zamke pristojnosti. Je li ženska književnost ona koju pišu žene, ili su to tekstovi o ženama, ili oni koji su njima namijenjeni? Mislim da o kategoriji ženske književnosti treba govoriti prije svega sociološki, stanje je u društvu takvo da pisati za žene i za muškarce zbog uvjeta svakodnevnog života još uvijek nije isto“, kazala je.

Konvencionalni je pogled na književnost kao nešto beskorisno, to se i muškarcima zamjera

Na pitanje je li književnost još uvijek “muški posao”, Ott Franolić, podsjeća kako je konvencionalni pogled na pisanje kao nešto beskorisno, besmisleno, gotovo kao gubljenje vremena, te nastavlja, lijeni smo raditi nešto konkretno pa čitamo i pišemo, osobito danas kada cvjeta anti-intelektualna klima.

“Tako je i za muškarce, da se ne zavaravamo, i njima se zamjera da 'ne rade ništa' kad pišu – ali oni su u društvenom boljem položaju pa im se češće oprašta, primjerice, kad u malograđanskim obiteljima sinovi pišu onda su oni osebujni, boemi, simpatični frajeri kojima treba vremena da odrastu, 'dovedu se u red' – žene su naprotiv neposlušne, lijene, samožive, ne žele se žrtvovati, brinuti za druge, misle samo na sebe“, istaknula je.

Prema Ott Franolić, to treba tretirati kao društveno pitanje, jer žene trebaju nadići tu barijeru, treba im pisanje biti dovoljno važno da se ne obaziru na taj stav velikog dijela okoline.

“S druge strane, bavljenje pisanjem svakako je i klasno pitanje: koje si žene mogu priuštiti vrijeme za pisanje, vrijeme kad ne moraju zarađivati za život ili brinuti za bliske? Razmislite koje uvjete treba imati žena da bi svaki dan pisala. Treba imati svoju sobu, svoje novce i vrijeme za pisanje. Treba naći načina da se oslobodi kućnih ili obiteljskih obaveza. Tradicionalno, muškarci su pisali a žene su ih čekale s gotovim obrocima, zbrinutom djecom i ispeglanim košuljama, nerijetko im pružajući i psihološku podršku, diveći se njihovom geniju.“

Osoba koja se bavi kreativnim radom, navodi, od kojeg kao što znamo nema velike financijske koristi – važno joj je da zna da to što radi ima nekog smisla, da to netko želi čitati, gledati…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Žene i pisanje: između kućanskih, obiteljskih i inih obveza

“Bez podrške i financijske podloge lako je odustati, psihički propasti, potonuti u malodušje, razboljeti se, pa nije čudno da je povijest puna priča o umjetnicama koje su završile samoubojstvom – sjetite se Virginije Woolf, Silvije Plath, Marine Cvetajeve, Ivane Brlić Mažuranić…Danas promjene postoje, zaista sve više žena stvara, ali mislim da još uvijek nedovoljno govorimo o uvjetima u kojima se to događa i o odricanjima koje podnose da bi se izborile vrijeme, prostor i novac za svoj kreativni rad“, kazala je.

Bez obzira na to što se termin 'ženska književnost', objašnjava Ott Franolić, može definirati na više načina, svakako ima smisla zasebno proučavati tekstove koje pišu žene, i to ne samo iz društvenih razloga. 

Za postajanje ženom, smatra, trebaju nam uzori u patrijarhatu u kojem muškarci posvuda imaju uzore, od književnosti do politike, povijesti – sve su to tradicionalno pisali muškarci.

“Da bi žene postale svoje, i to na neki svoj način, trebaju glasove i iskustva drugih žena iz prošlosti koje će im prenijeti vlastita iskustva, zato su važni ženski autobiografski tekstovi.Ja sam doktorirala na višestruko zanimljivom dnevniku Divne Zečević, proučavala sam koliko se iz ženskih dnevnika i autobiografija može iščitati ženska povijest, s obzirom na to da su žene u povijesti ostavile tako malo traga o svojim životima u tzv. 'službenim' povijesnim izvorima koji su bili dijelom javnoga života iz kojega su većim dijelom bile isključene“, objašnjava.

U dnevnike i autobiografije, podsjeća, žene su ugradile dijelove svoje svakodnevice i svoja razmišljanja koja nam danas mogu biti dragocjena, osobito za mlađe žene, da vide kako je bilo ženama živjeti u socijalizmu ili još ranije, o čemu su razmišljale, koje su sve strategije preživljavanja u patrijarhatu koristile.

“Ne trebamo stalno kretati od početka, ponavljati iste greške – danas opet imamo retradicionalizaciju, žene koje marširaju protiv abortusa, ne shvaćajući da pile granu na kojoj sjede, dok s druge strane mnoge žene i muškarci drže da živimo u postfeminizmu i da su žene izborile sve bitke, pa nam prema tome feminizam više ne treba. I jedno i drugo je opasno, jer se zaboravlja da i ono malo izborenoga ženama – kao i drugim marginalnim skupinama – u svakom trenutku može biti oduzeto.“

Lektire Marije Ott Franolić: Vrkljan, Žagar, Plath, Woolf
 
"Uvijek vraćam tekstovima Ingeborg Bachmann, suptilnosti Irene Vrkljan, iščitavam Simone de Beauvoir, proučavam Hannah Arendt koja ju potiče na razmišljanje i vraća fundamentalnim pitanjima. Volim poeziju Anke Žagar, često razmišljam o dnevnicima Divne Zečević i Dragojle Jarnević, Sylvije Plath i Virginije Woolf… Sjećam se njihovih citata, osjećam bliskost s njihovim tekstovima i životima. Zadnje sam pročitala vrlo dobru zbirku poezije Putovanje oko tijela Marijane Radmilović."

Književnost koju pišu žene, Ott Franolić, proučava, kako sama kaže, iz utopijskog razloga.

“Žensko pisanje često nije kanonsko, a to ima i svoju dobru stranu - upinje se pronalaziti nove narative i načine bivanja u svijetu koji nije skrojen po ženskoj mjeri. Težnja za promjenom postojećeg stanja i načina razmišljanja prisutna je kod žena i brojnih Drugih. I zaista postoje odlični 'alternativni' umjetnički narativi koji opisuju ovaj svijet na neki nov način, ali i narativi koji služe zamišljanju nekih drugih, boljih svjetova, o tome lijepo piše Ana Maskalan u knjizi Budućnost žene o odnosu utopije i feminizma.“

Što se tiče književnih tekstova koji se o stvarnosti izražavaju na nov, inovativan način, navodi roman Eimear McBride Manji smo boemi u kojem, kako tvrdi, autorica na svjež i neviđen način opisuje žensku tjelesnost i seksualnost.

“Tu smještam i knjige Svetlane Aleksijevič koja polifonijom glasova gradi zanimljiv višeslojan pogled na stvarnost, time je stvorila formu u kojoj život 'govori', a sebe je nazvala 'ljudskim uhom'. Osobito mi je dobra njezina knjiga o ulozi žena u Drugom svjetskom ratu, Rat nema žensko lice.

Uređivanje biblioteke mladih feministkinja ukazalo joj je na velike generacijske razlike jer je riječ o autoricama odraslima u digitalnom dobu.

Puno je, priznaje, naučila o tome što gledaju, koje sadržaje konzumiraju.

“Još uvijek mi je tekst najvažniji medij“

“Odrasla sam u drugo vrijeme i još uvijek mi je tekst najvažniji medij. Stoga nisam sigurna da sam idealna za preporučivanje literature mladim ženama. Meni je za feminističko sazrijevanje bila jako važna autobiografska knjiga Simone de Beauvoir Uspomene dobro odgojene djevojke, i opetovano čitam njezin Drugi spol jer mislim da nas u vrijeme podjela u feminističkim organizacijama i pokretima ta knjiga vraća fundamentalnom pitanju: Kako žena u uvjetima patrijarhata može ostvariti svoje pune potencijale?“, istaknula je.

Ott Franolić, na koncu razgovora, izdvaja i preporučuje knjige, od popularnijih sadržaja izdvaja roman Sluškinjinu priču Margaret Atwood koja se može čitati uz popularnu istoimenu seriju – jer vrlo efektno pokazuje kako se jednoj tzv. 'običnoj ženi' koja nije pretjerano politična život može okrenuti preko noći kad ostane bez svih prava.

“Slikovnice tvornice stereotipa“

“Što se tiče mlađe djece, generalno se može reći da su slikovnice još uvijek tvornice stereotipova. Oni uključeni u stvaranje tih sadržaja trebali bi biti senzibiliziraniji, ne smještati u slikovnice mame koje kuhaju i tate koji su na poslu, niti nuditi udaju kao najveći mogući ideal za ženske likove. Nadam se da su prošla vremena kad je udati se za žene bilo najveće postignuće“, ocijenila je.

Smatra da bi, djevojčicama, kao uostalom i dječacima, trebalo čitati kvalitetnu, nestereotipnu književnost i time im razvijati empatiju prema različitosti.

“Za djecu bih preporučila dobre umjetničke slikovnice Olivera Jeffersa, Benjieja Daviesa, Helen Cooper, Marianne Dubuc, Becky Bloom, Emily Horn, Tonyja Roosa, Jenni Desmond, u Hrvatskoj imamo divne pjesme Nikoline Manojlović Vračar, slikovnice Olje Savičević Ivančević i Svjetlana Junakovića i sl. Pada mi na pamet i slikovnica Ashley Spires Veličanstveni izum, divna priča o velikom trudu mlade izumiteljice.“

Djevojčice, zaključuje, treba osnaživati ukazivati im na način na koji svijet funkcionira ali za to nisu nužni usko “ženski“ sadržaji.

“U zadnje vrijeme su popularne knjige poput Priča za laku noć za mlade buntovnice ili Žene u znanosti koje su namijenjene samo djevojčicama i prema kojima sam skeptična. S jedne strane pozdravljam takve inicijative – one će djevojčicama pokazati da su u prošlosti postojale žene koje su nešto postigle u znanosti, u književnosti ili u drugim granama djelatnosti“, kazala je.

To je važno, objašnjava, i može biti požarna mjera kad u obaveznoj lektiri nema autorica, ili su odavno mrtve i djeci nezanimljive.

“Ako djevojčice gledaju samo svoje junakinje i dječai junake, gdje će se sresti u razmišljanjima?“

“Međutim, problem je u tome što su to getoizirani sadržaji samo za curice, ili se barem tako prikazuju. Ako će djevojčice gledati svoje junakinje a dječaci isto takva izdanja s muškim junacima (što je iz perspektive patrijarhata posebno apsurdno), gdje će se oni onda sresti u svojim razmišljanjima? Buntovnice bi trebalo čitati i dječacima, a još bi bolje bilo da djeca imaju na raspolaganju enciklopedije u kojem su jednako zastupljeni muškarci i žene“, istaknula je.

Osim što su jednostrani, pojašnjava, novi ciljani sadržaji za djevojčice su generalno nedovoljno umjetnički, nedovoljno emotivni, to je sve kao neko crno-bijelo nabrajanje, skoro kao da ih time hranimo na žlicu.

“U tome vidim ideologizaciju – nadajmo se da je to samo normalna reakcija na nedostatak ženskih sadržaja za mlade, pa će oni možda s vremenom postati bolji, jer to mi sve izgleda kao put ka odgoju korektnih i ispraznih pojedinaca. Istinski nas osnažuju pravi umjetnički sadržaji s kojima se možemo poistovjetiti, gdje ćemo se za vrijeme čitanja nasmijati, rasplakati, strahovati za junake ili junakinje koji su nam postali važni, prispodobivi, poput romana Astrid Lindgren Pipi duga čarapa ili Ronja, razbojnikova kći u kojima čitateljice – ali i čitatelji – imaju neku stvarnu priču s kojom se mogu povezati, razmišljati o njoj i nakon čitanja – to onda na mlade ljude može imati neki utjecaj koji će dugo pamtiti“, zaključila je Marija Ott Franolić u razgovoru za Dnevnik.ba.

Dnevnik.ba