Article_Top_970x250

Ljudmila Ulicka: Balkan je jedinstveno mjesto, na različitim padinama iste planine žive ljudi koji se povremeno čak i mrze

INTERVJU ZA DNEVNIK.BA

Ljudmila Ulicka: Balkan je jedinstveno mjesto, na različitim padinama iste planine žive ljudi koji se povremeno čak i mrze

svibnja 17, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(foto:Express.hr)

Za romane Ljudmile Ulicke, najznačanije živuće ruske književnice, kritičari tvrde kako je najveća šteta što završavaju. Rusija 20. stoljeća, životi pojedinaca pod Staljinovim režimom, krhotine nedovršene povijesti, ljubav, sloboda i duhovnost, teme su njenog proznog opusa. Ulicka po prvi puta govori za medije u BiH, portal Dnevnik.ba i otkriva može li pojedinac biti veći od države.

Ljudmila Ulicka, najznačajnija je suvremena književnica i prva žena dobitnica nagrade Ruski Booker (2001.). Njeni romani prevođeni su na brojne svjetske jezike, a čitateljska publika na bivšem jugoslavenskom govornom području romane o Rusiji i njenim ljudima ima priliku upoznati zahvaljujući nakladničkoj kući Fraktura (Zaprešić, RH) koja je do sada, u prijevodima  Igora Buljana, objavila romane: "Daniel Stein, prevoditelj", "Iskreno, vaš Šurik", "Zeleni Šator" i zadnji, "Jakovljeve ljestve". Pojedinac i njegova sudbina u Rusiji 20. stoljeća, životi i ono što ostaje od njih poslije rata, te za vrijeme željezne zavjese i čeličnog stiska KGB-a, središta su proze Ljudmile Ulicke. Nostalgija, toplina, senzualnost, patnja i ljubav nasuprot kojih su država, rat, progon, logori i represivni aparat. Za njene romane kritičari tvrde kako je najveće šteta što završavaju. Rođena je 1943. u Baškiriji tijekom evakuacije, odrasla u Moskvi, a neko vrijeme radila u genetičkom laboratoriju gdje je otpuštena zbog pretipkavanja samizdata. Radila je u kazalištu, pisala crtice i tekstove za djecu, a potkraj osamdesetih  posvetila se pisanju proze.  Pišući o čovjeku između i poslije rata, povijesti, ljubavi, duhovnosti i vjeri, Ulicka, prema prognozama relevantne književne javnosti, ide putem ruskog nobelovca Borisa Pasternaka. Individualne povijesti, naoko male, u njenim romanima, katkad pobijede onu veliku - povijest države. O svemu tome Ljudmila Ulicka prvi puta govori za medije u BiH, portal Dnevnik.ba, prvenstveno zahvaljujući prevoditelju Igoru Buljanu.  

Jedan od likova u vašem romanu Zeleni šator rekao je kako je potrebno “izabrati između savjesti i nagona za preživljavanjem”. Što bi za vas uopće bila savjest? Može li onaj koji izabere “nagon za preživljavanjem” ikada umiriti taj unutarnji glas savjesti koja razdire do kostiju? Vjerujete li da postoje oni koji savjest uopće nemaju?

Pojam savjesti postoji samo za ljude koji prepoznaju razliku između dobra i zla, i za njih je glas savjesti svojevrsni kompas – jesu li moji postupci usmjereni prema dobru ili služe zlu? Dobro i zlo definiraju se kao metafizički pojmovi koji za materijalističku svijet uopće ne postoje. Ljudi koji poriču prisutnost više sile, višeg razuma u svijetu, sasvim lako mogu ne znati da postoji glas savjesti. I takve ljude s vremena na vrijeme susrećemo. Osobno radije ne činim ono što poslije izaziva grižnju savjesti...

Likovi u vašim romanima vrlo često pokušavaju (pre)živjeti pred željeznim rešetkama zatvora i logora, obavještajnih službi, represivnog aparata i ratova. Kako žive danas obični ljudi u Rusiji? Može li pojedinac biti veći od države, državnog progona, rata?

Može. Država je alat koji je čovječanstvo stvorilo kako bi organiziralo život društva. I prilično često dolazi do sukoba između interesa države i interesa pojedinca. Na primjer, država namjerava ratovati i poziva mlade ljude u vojsku. A žena kao pojedinac ne želi slati svoga sina u vojsku. Ali država ima pravo na nasilje, koje joj je delegiralo društvo, pa majci odvodi sina jedinca u rat.

Ako se sjećate demonstracija sedmero očajnih pacifista na Crvenom trgu protiv upada sovjetskih snaga u Čehoslovačku u kolovozu 1968., to je bio poznati slučaj otpora šačice ljudi prema surovoj državnoj politici. To je nesumnjivo primjer kad je moralna pozicija pojedinaca bila iznad moralne pozicije države.

Obični ljudi u Rusiji žive različito. Vrlo sam sumnjičava prema toj frazi "obični ljudi". Ti su obični ljudi različiti i različito žive u našoj zemlji: nekima se sviđa državna politika, drugi bi htjeli nešto promijeniti, treći su neosporni protivnici državne politike. Ljudi u našoj zemlji žive teško. Kao i u svim ostalim zemljama na svijetu. Ali u cjelini mi se čini da Rusija danas živi bolje nego ikad prije: zemlja je sita, nema redova za namirnice, kojih se jako dobro sjećam. Nema masovnog terora, kojega se sjećaju ljudi naraštaja mojih roditelja. Pala je "željezna zavjesa". Možemo kupiti kartu i otputovati u bilo koju zemlju na svijetu – ako imamo novca. Ali danas ni u Makedoniji nema gladi, ljudi su siti, kreću se svijetom. A jesu li zadovoljni svojom državom, svojom vladom, to je drugo pitanje. Moja životna strategija je više se radovati onome što imaš. I takvih stvari ima vrlo mnogo – djeca i unuci, dragi prijatelji, priroda, vrijeme, glazba...

Usudila bih se reći kako je sloboda pojedinca jedna od središnjih tema vašeg sveukupnog opusa. I sami ste postali žrtva zbog prekucavanja zabranjenog romana. Kako promatrate uopće fenomen slobode? Određujemo li sami vlastitu slobodu onda kada (ne)svjesno pristajemo da nam je drugi ograničavaju? Postoji li u vašem intimnom izričaju druga riječ za slobodu i koja bi to, eventualno, bila?

Osobna se sloboda, kako se obično smatra, završava ondje gdje ona ograničava slobodu drugog čovjeka. Radi toga je i potrebna država, kako bi zakonima regulirala razine slobode prihvaćene "ovdje i sada". U ruskom jeziku postoje dvije riječi – ne znam postoje li na hrvatskom – svoboda i volja. Svoboda je općenitiji pojam, može se formulirati i političkom i psihološkom terminologijom. Volja je intimniji pojam. On prije djeluje u sferi osobnih želja – želim malo biti sam u prirodi, želim se prošetati, želim provoditi vrijeme u krugu, recimo, glazbenika, a ne u društvu policajaca... To je moja osobna stvar i nikoga se ne tiče.

(Express.hr)

(Express.hr) 

Sukob države i slobodnomislećeg pojedinca je trajan, možda čak i poželjan? Kako razumjeti one koji su izabrali drugi put – biti uz državu i za državu, ma kakva njena vlast bila?

Imam takav karakter da uopće ne volim sukobe, u privatnom životu izbjegavam ih koliko god mogu i spremna sam žrtvovati svoje interese kako bih izbjegla sukob. U krugu mojih prijatelja ima ljudi koji se naveliko bave dobrotvornim radom, pa su često u prilici surađivati s državom. Jedni pristaju na tu suradnju, drugi je kategorički odbijaju. Mogu shvatiti i jedne i druge. I svaki čovjek sam povlači granicu do koje mjere podupire državu, a gdje se zaustavlja. Da, tu često iskrsnu složeni moralni problemi.

Kako oprostiti onima koji su kreatori naših nesreća, patnji i stradanja – bilo individualnih, bilo kolektivnih? Treba li čovjek tijekom cijelog života, ustvari, tražiti opravdanja za drugoga?

Oba su mi djeda bila u Staljinovim logorima. Imam brojne prijatelje u čijim je obiteljima bilo uhićenih i strijeljanih. Meni se čini da bi se to pitanje bolje riješilo potpunom lustracijom, a ne razgovorom o oprostu. Tko je bio žrtva, a tko krvnik tridesetih i ostalih godina sovjetske vlasti? Teško pitanje, jer su i krvnike strijeljali, i u sigurnosnim organima, kako god se zvali, provodile su se čistke, likvidirao se jedan naraštaj ubojica i vrbovao novi. Odgojen je naraštaj denuncijanata, ljudi koji denunciranje nisu smatrali podlošću nego junaštvom. Vlasti koja je zamijenila sovjetsku nije odgovaralo da provede proces lustracije, i posljedica je toga nova "staljinizacija" zemlje. Prošli su tjedan u gradu Novosibirsku komunisti postavili spomenik Staljinu... O kakvom opravdanju može biti govora? Tko koga treba opravdati?

Kakve asocijacije imate na Bosnu i Hercegovinu? Iz vase moskovske perspektive i te pozicije, kako izgleda ovaj dio svijeta? Ratovi, pogromi i patnje - je li stanje mentalne okupacije ono što definira društvo u državama bivših totalitarnih režima?

Nikad nisam bila u BiH, bolje poznajem Crnu Goru, koja, kako mi se čini, ima slične probleme. Lani smo muž i ja obišli tu malu zemlju i imali smo sjajnog vodiča. Balkan je jedinstveno mjesto. Ondje su se, kako nam se učinilo, skupili mnogi civilizacijski šavovi – tri religijske prakse, katoličanstvo, pravoslavlje i islam žive u neposrednoj blizini, nekoliko jezika, više ili manje udaljenih, svaki se tren sudara. Iskre frcaju na sve strane. Na različitim padinama iste planine žive ljudi koji ne vjeruju jedni drugima, boje se i povremeno čak mrze. I sva ta užasna moralna nesreća zbiva se u zemlji takve ljepote da vam od ushita jednostavno zastane dah. I ti drevni krajevi imaju tako bogatu povijest.

Ne znam točno kakva je pozicija i gledište Moskve (mi se obično koristimo izrazom "gledište Kremlja"), ali tijekom cijelog života moje se osobno gledište, neobično, nikad nije podudaralo s "generalnom linijom partije", ove ili one.

Je li čovjek 21. stoljeća, ustvari, svojevrsni logoraš, zarobljenik, suvremenog svijeta, globalne tamnice?

Čovjek 20. stoljeća može biti i logoraš i zarobljenik, ali u naše neobično i vrlo zanimljivo vrijeme goleme informacijske slobode čovjek ima sve mogućnosti da ne bude rob bilo koje nametane ideologije, nego da sam razvije svoj svjetonazor.

(Journal.hr) 

Jakov Osecki u jednom od pisama u romanu Jakovljeve ljestve piše kako "ondje, osim knjiga nije bilo ničeg nužnog za život". Što je nužno za život? Koje su to knjige i autori na vas osobito utjecali na početku karijere, a što čitate danas?

Čovjeku je za život potrebno vrlo, vrlo mnogo. U vrijeme kad je živio Jakov Osecki knjige su zaista bile jedini izvor spoznavanja svijeta. Veliki autori, tvorci europske civilizacije – Dante i Shakespeare, Kant i  Voltaire – nisu izašli iz mode. No danas je informacijska bujica postala tako moćna i golema, a znanje tako dostupno, da treba samo pružiti ruku i pritisnuti tipku. Čitala sam mnogo u djetinjstvu i mladosti, mogu i nabrojiti omiljene knjige iz djetinjstva, ali bilo bi ispravnije reći: u djetinjstvu i mladosti čovjek mora što više čitati. Danas se mijenjaju načini primanja informacija, ljudi više slušaju nego što čitaju, ali na kraju krajeva put kojim znanje dolazi nije tako važan. Najvažnije je da dolazi.

Posljednjih godina čitam uglavnom znanstveno-popularnu literaturu. Oduševljava me kako brzo dolazi do prodora na raznim područjima biologije. Druga područja znanstvenog znanja manje su mi dostupna.

“Iz svakog se vremena treba iščupati, iskočiti, ne dopustiti mu da te proguta”, jedna je od rečenica iz romana Zeleni šator. Kako? Imate li neki polutajni recept, savjet? Je li ta borba da nas se ne proguta individualna i jedinstvena, ali ipak poznata, bliska i svojstvena svakom čovjeku na svijetu?

O, to je prastari recept, prvi sam ga put vidjela u Poslanici Rimljanima: Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.

 Ta mi je preporuka svojedobno vrlo dobro došla.

Igor Buljan, dobitnik nagrade DHKP-a za prijevod romana  "Zeleni šator"
 
Igor Buljan dobitnik je godišnje nagrade Društva hrvatskih književnih prevodilaca za prijevod romana Zeleni šator Ljudmile Ulicke (2018.) Igor Buljan (Zagreb, 1974.) diplomirao je komparativnu književnost i rusistiku, a prevodi s ruskog i engleskog jezika. Na hrvatski je preveo djela Mihaila Bulgakova, Viktora Pelevina, Vladimira Nabokova, Tatjane Tolstoj, Borisa Akunina, Samuela Becketta, Nialla Fergusona, Douglasa Couplanda, Juliana Barnesa, Salmana Rushdieja, Andrewa Keena i dr., a za Frakturu romane Ljudmile Ulicke Zeleni šator, Iskreno vaš, Šurik i Daniel Stein, prevoditelj.

Jedne ste prilike kazali kako sveci 20. stoljeća hodaju u trapericama i ponekad puše. Može li Daniel Stein postati svatko od nas kada odlučiti umjesto rušiti, graditi mostove na ruševinama, graditi ih od krhotina povijesti? Kako u tom kontekstu doživljavanje poglavara Katoličke crkve, papu Franju?

Da, i među danas živim ljudima susrećem one koji mi se čine svecima. Mislim da je takav suvremeni svetac bio pravoslavni svećenik Aleksandar Menj, koji je ubijen 1990. Napisao je mnogo sjajnih knjiga, ali je i svojim životom izvršio kršćanski podvig. Što se tiče pape Franje, on govori mnoge, za kršćanina vrlo važne stvari s kojima se ne možete ne složiti. I te su riječi u određenoj mjeri revolucionarne. Meni se čini da kršćanstvo, oba njegova glavna ogranka, u naše vrijeme proživljava krizu. Svijet se radikalno promijenio, a kršćanstvo ne stiže vrijeme koje se mijenja. U naše vrijeme doslovno čitanje Biblije i evanđelja postaje sve manje moguće. Jednostavno smo se ponovno našli na "ravnoj Zemlji". Čini mi se da je stiglo vrijeme "nove reformacije". Ali nikakva reformacija ne poništava Ljubav. Svakome od nas dana je golema sloboda...

Ponovno Jakov Osecki i rečenica da "naš život, jedini, koji nam toliko obećava, prolazi na pozadini velikog svjetskog bezumlja". Smatrate li kako životi, svakog od nas, i u 2019., također, prolaze na "pozadini velikog svjetskog bezumlja" ili da se, ponovno, njegovim riječima kazano, nadamo kako će "minut nesretno doba našeg života"?

Mislim da bezumlje u naše vrijeme stoji stvarno odlično: ima ga sve više i više. I samo od sebe neće minuti. Potreban je trud ljubavi i razuma.

Kada bi ljudska duša bila materijalizirana i imala svoj oblik, bi li to bio oblik ruku?

Ne, duše, ako budu radile, to neće biti s pomoću ruku: tesari i kuhari teško da će biti potrebni u "budućem životu".

Jeste li ispisujući životnu priču Daniela Steina, kao Židova koji je prihvatio kršćanstvo, ustvari, pisali i o sebi? Kakav je vaš duhovno-religijski put bio?

Ne, nisam pisala o sebi. Prototip je bio Daniel Rufeisen, poljski Židov koji je prešao na katoličanstvo, i upravo je njegova priča temelj romana. Što se mene tiče, bojim se da bi za odgovor na to pitanje trebao još jedan cijeli roman.

Jeste li odluku da ćete kao Židovka svoj duhovni život tražiti u kršćanstvu donijeli u trenutku, jednoj jedinoj sekundi koju ste prepoznali kao "trenutkom vjere", ili je to bio neki dugogodišnji proces otkrivanja vlastitog identiteta? Smatrate li se (pre)obraćenicom?

O, ne, nimalo se ne osjećam obraćenicom. Kršćanstvo mi je mnogo toga dalo, zahvalna sam svojim prijateljima kršćanima, mnogo im dugujem. Ali nažalost, postaje mi sve teže unutar okvira današnje Ruske pravoslavne crkve. Otprilike kao da sam član Partije ili komsomola.

Koliko su danas pripadnici monoteističkih religija udaljeni jedni od drugih i jesu li spremni vratiti se postulatima zajedničkog praoca Abrahama?

Od postulata praoca Abrahama, koje su prihvatile sve monoteističke religije, daleko me više brine uzajamna mržnja koja se s godinama čas pogoršava, čas slabi, čas se povećava. I ta mržnja u meni ponajprije izaziva moje današnje nepovjerenje prema svim institucionaliziranim religijama.

Je li moguć svijet bez Boga i kakav bi on, eventualno, bio?

Mnogi ljudi žive u svijetu u kojemu nema mjesta za Boga. Tako da upravo u takvom svijetu svi mi i živimo.

Kako zamišljate ‘sudnji dan’? Kišna i maglovita jesen ili ljetni pljusak?

Kakav god bio moj odnos s Gospodinom Bogom, kako Ga god nazivali, ima nekih koncepcija od kojih sam odustala. Jedna je od njih ideja Strašnog suda. Ona nije u skladu s definicijom premilostivog Boga. Sjetite se: ako možemo katkad, tu i tamo, oprostiti jedni drugima, onda će premilostivi Bog sigurno oprostiti glupom lopovu, blesavom ubojici, Magdaleni punoj ljubavi... I ujedno vama i meni...

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250