Article_Top_970x250

Ljevak, Jurič, Kalamujić, Žmirić i Stjepanović za Dnevnik.ba: Knjige koje su obilježile 2019. godinu

PREPORUKE ZA ČITANJE

Ljevak, Jurič, Kalamujić, Žmirić i Stjepanović za Dnevnik.ba: Knjige koje su obilježile 2019. godinu

pro 31, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Schindlerov lift bh. književnika Darka Cvijetića, iako objavljen krajem 2018., definitivno je obilježio 2019. godinu. Na popisu su i romani Proslava i Divlje guske, hrvatskih autora, Damira Karakaša i Julijane Adamović. Almin Kaplan, Marko Tomaš, Elvedin Nezirović, Lana Bastašić, također, novim su naslovima osvojili publiku u regiji. Hrvatski pisac Zoran Žmirić, bh. queer spisateljica Lejla Kalamujić, Berislav Jurič, književnik i novinar, te Kristina Ljevak i Janja Stjepanović, urednice u nakladničkim kućama Buybook i Laguna, za Dnevnik.ba, izabrali su književne naslove koji su obilježili godinu iza nas...

Berislav Jurič, književnik i novinar, Janja Stjepanović, urednica u beogradskoj “Laguni”, pisac Zoran Žmirić, Kristina Ljevak, urednica u sarajevskom “Buybooku” i Lejla Kalamujić, queer spisateljica, za Dnevnik.ba izabrali su književne naslove koji su im obilježili 2019. godinu. 

Književna godina Berislava Juriča, novinara i književnika, obilježena je s oko 160 kratkih priča pristiglih na natječaj West Herzegowina Fest od kojih je u uži izbor za ovogodišnju nagradu ušlo njih 25. 

“Iako je među prijavljenima bilo i afirmiranih pisaca isplivali su oni mlađi ili samozatajniji poput Magdalene Blažević i Elvisa Ljajića čijim se knjigama, nadam se uskoro, radujem. Riječ je o natječaju širokobriješkog festivala koji već godinama otkriva nova imena i osnažuje ona koja su se već pojavila na književnoj sceni regije“, izjavio je Jurič. 

Jurič je ranije u rukopisu čitao roman “Terorist” autora Emira Imamovića Pirkea, a koji je bio i u užem izboru za nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman 2019. godine. 

Jurič: Imamovićev Terorist, Kaplanov Meho i Tomašev Nemoj me buditi

“Nagrada mu je, na sreću onih koji ne žele otkrivati nove istine, izmakla iako je riječ o romanu koji nije ovakvim načinom i stilom još uvijek napisan kod nas. Riječ je o savršenom ispreplitanju dokumentaristike i imaginarnog iako to imaginarno jako zadire u stvarnost“, smatra  Jurič. 

Pirke u “Teroristu”, tvrdi Jurič, propitkuje stanje naše svijesti i svih naših, što više – što manje kobnih zaluđenosti. 

 “U 'Teroristu' pokušava otkriti koji to bog tjera čovjeka da ubija u ime i umjesto Boga“, izjavio je. 

U rukopisu je, također, čitao i novi roman Josipa Mlakića koji tek treba biti objavljen. 

“Riječ je o nekoj budućoj BiH koji poznavajući našu prošlost i sadašnjost, i nije daleko od istine. Bit će to, uvjeren sam, još jedno Mlakićevo remek – djelo po kojem će se opet moći snimiti film ako se netko usudi poigrati njegovim scenama naše budućnosti”, izjavio je. 

Na Juričevom popisu je i novi roman Marka Tomaša “Nemoj me buditi” koji donosi priču o suživotu s čovjekom koji se bori sa svojim alkoholnim i postalkoholnim morama. 

“Uvučeni smo u njegove dane, ili dan, u njegov novinarski posao i čudan novinarsko-detektivski zadatak iz kojeg izlazimo jednako umorni i njegovom morom i opijeni mirisima i košmarima koje Tomaš u romanu pjesnički vješto zida oko nas”, izjavio je. 

Roman “Nemoj me buditi”, tvrdi Jurič, nakon prvog čitanja možda jest nedorečen i naglo prekinut, no ako se njegovog junaka potapše po romanu i dobro sasluša, shvatit će se zašto je to tako. 

“Meho” je novi roman bh. autora Almina Kaplana objavljen u prosincu u nakladi zagrebačkog VBZ-a , a koji prema Juriču, osvaja jednostavnošću i uvlači čitatelja u hercegovačko selo tako da postaje sumještanin likova. 

“Riječ je o romanu koji govori o uvlačenju nespremnog čovjeka u mutne poslove oko obnove džamije, ujedno analizira i propitkuje naše prepuštanje zajednici koja nije tako sjajna i dobra kakvom se predstavlja”, smatra Jurič. 

“Meho” je, prema njegovim riječima, bezvremenski jer ga možemo smjestiti u stoljeća prije i poslije nas. 

“Nenametljivo nas pretvara u suseljane glavnog junaka. Moglo bi se reći da smo svi izašli iz Mehine gajbe, kao što smo nekad bili pod Gogoljevom kabanicom”, zaključio je Jurič. 

Janji Stjepanović, urednici u beogradskoj “Laguni”, književnu je godinu obilježio roman “Biblija” autora Nenada Rackovića koji se, pomalo paradoksalno i bez obzira na eksperimentalnu formu, čita u dahu. 

“Knjigu čini 79 dana psihoterapijskih seansi s pacijentom Nenadom Rackovićem, oboljelim od prolongiranog stresa kao normalne reakcije na političke prilike i društvo u kojem živimo posljednjih 30 godina. ‘Biblija’ ima kružnu strukturu, završava ‘happy-endom’ jer takav ‘ludi’, ‘psihotični’ subject izlazi u javnost i u njoj, baš zahvaljujući svojoj disfunkcionalnosti, savršeno funkcionira”, smatra Stjepanović. 

U drugu polovicu knjige, navodi Stjepanović, inkorporirani su intervjui povodom romana koji je u međuvremenu objavljen, “oglođavanja” na različitim portalima, transkript govora povodom objavljene umjetničke monografije, članci u žutoj štampi o seks skandalu čiji je Racković bio sudionik i koji njegovu knjigu lansiraju na vrh top-lista čitanosti.

 

 Stjepanović: Ništa lakše od umiranja mostarskog     književnika       Elvedina  Nezirovića 

 Roman “Ništa lakše od umiranja” mostarskog književnika Elvedina Nezirovića,   objavljen u beogradskoj Laguni, prema Stjepanović je, dokumentaristički triler koji   govori o poznatom slučaju crnog nacista, Šveđanina podrijetlom iz Liberije, bivšeg   vojnika HVO-a i pripadnika švedskog neonacističkog pokreta “Narodna   republikanska armija”. 

 “Taj je švedski državljanin počinio zločine u logorima Dretelj i Gabela, osuđen je u   BiH, ali je izručen Švedskoj gdje je oslobođen zbog nedostatka dokaza. Četiri   godine nakon oslobađanja, s grupom neonacista, ubio je dvojicu švedskih     policajaca i osuđen je na doživotnu robiju”, navela je. 

 Roman “Ništa lakše od umiranja”, napisan je kao vrhunski triler, smatra   Stjepanović,  i s takvom mjerom već zrelog pisca i distancom u odnosu na opisane   događaje kao da nije riječ o domaćoj nego prijevodnoj književnosti. 

 “Nijedna strana u ratu se isključivo ne okrivljuje, pa opet zločin nije relativiziran”,   navela je. 

 Nezirovićev “Ništa lakše od umiranja”, kao i Rackovićeva “Biblija”, bili su Lagunini   kandidati za Ninovu nagradu u Srbiji. 

 

 S romanom “Divlje guske”, hrvatske književnice Julijane   Adamović, objavljenom   2018. u nakladi HenaCom-a, srbijanska se  publika upozoznala u ovoj godini kada   ga je objavila   beogradska Laguna. “Divlje guske” našle su se u finalima gotovo   svih važnih hrvatskih i regionalnih nagrada, a Adamović je za taj roman nedavno   osvojila i nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 

 

“O romanu ‘Divlje guske’ mnogo je zaista pisano, pa nije potrebno posebno predstavljati roman. Reći ću samo da sam u svojoj reakciji na knjigu prepoznala čuvene Kafkine riječi, da parafraziram: ‘ako vas knjiga ne ranjava ili ne probudi poput udarca u glavu, čemu čitanje?’Izazivam  vas da se ne rasplačete na kraju ovog izvanserijskog romana”, navela je Stjepanović. 

Ljevak: Cvijetićev Schindlerov lift  obilježio  2019. godinu  

Iako  objavljen na samom kraju 2018. godine, roman “Schindlerov lift” autora Darka Cvijetića, obilježio je godinu iza nas, smatra Kristina Ljevak, urednica u sarajevskom “Buybooku”. 

“Vidimo to po reakcijama publike i struke, činjenici da se već prevodi na nekoliko jezika, da je osvojio nagradu ‘Kočićevo pero’, u najužem je izboru književne nagrade ’Fric’ i upravo je potpisan ugovor za scensko uprizorenje u Kamernom teatru 55 u režiji Kokana Mladenovića što je vjerujem samo početak uspješnog života nesvakidašnjeg romana jednako nesvakidašnjeg autora“, izjavila  je Ljevak. 

Prema njenoj ocjeni, na primjeru “Schindlerovog lifta”, kao i u romanu “Kad sam bio hodža” Damira Ovčine, vidimo da za velike tragedije kakva je bila rat u Bosni i Hercegovini nije nužno praviti velike okvire u koje ćemo smjestiti priču.

“Kod Ovčine je to bilo jedno sarajevsko naselje pod kontrolom srpske vojske, kod Darka Cvijetića jedan soliter, prijedorski, u koji se smjestio sav bosanskohercegovački ratni užas”, tvrdi Ljevak. 

Pišući o ratu, navodi Ljevak,  prelasku radničke klase u klasu ratnika, o neprijateljstvu dojučerašnjih komšija, o roditeljskoj potrazi za djecom po sekundarnim masovnim grobnicama, sve to smjestivši na nešto više od stotinjak stranica, Cvijetić je učinio  sve da se ne zaborave nepravde i neljudskosti, istovremeni ispisujući vrhunsku književnosti. 

Veliki uspjeh romana Uhvati zeca Lane Bastašić  

Roman “Uhvati zeca” autorice Lane Bastašić, jednako je važan u tom kontekstu, smatra Ljevak, a potvrđuje da možda najbolju bh. književnost trenutno pišu žene jer se bave nedovoljno zastupljenim ili potpuno zanemarenim temama u suvremenoj bh. književnosti. 

“Bastašić, pišući o prijateljstvu dvije žene i o odrastanju djevojčica u patrijarhalnom društvu, itekako  bavi onima koji su stradali zbog pogrešnog imena u Banja Luci devedeseti, a  jezici na koje se ‘Uhvati zeca’ prevodi bliže se dvocifrenom broju”, istaknula je Ljevak. 

Nezaobilazna je i zbirka priča “Nikuda ne idem” makedonske autorice Rumene Bužarovske, smatra Ljevak, koja uz izuzetan literarni dar i moć zapažanja nastavlja pisati o svim našim društvenim anomalijama koje najčešće nastojimo ne primjećivati nadajući se da će, tako, valjda, nekim čudom nestati. 

“Čitajući o onima koji su otišli ili se trajno vratili, saznajemo da najčešće nema pretjerane sreće ni u jednom ni u drugom izboru u našim nesretnim tranzicijskim zemljama”, izjavila je. 

Ljevak smatra kako je svaka nova knjiga Aleksandra Hemona svojevrsni literarni praznik, pa je tako i s novim romanom “Moji roditelji:uvod” koji je neposredno po objavljivanju promoviran pred Hemonom matičnom, sarajevskom publikom. 

“Knjiga ‘Moji roditelji:uvod’ u najkraćem su, ljubavno pismo generaciji Hemonovih roditelja i priča svakako o njima, ali i svima onima koji su svoju budućnost gradili na  temeljima socijalizma, jednakopravnosti i vjere u mogućnost uspjeha kao rezultata vlastitog rada, da ba na kraju svoju treću dob provodili u potpuno drugačijem društvenom uređenju a nerijetko i na drugom kontinentu”, navela je. 

U romanu “Treće lice jednine” autora Nedžada Maksumića, prema Ljevak, izuzetno uspješno kroz povijest jedne obitelji, ispisana je i povijest zemlje koje više nema. 

“Posebno su dojmljive stranice romana inspirisane naratorovom majkom, koja bi zbog živopisnosti, energije i snage, zasluživala i zaseban roman”, tvrdi Ljevak. 

Isijavanje Namika Kabila, Hemonovi Roditelji i Maksumićevo Treće lice jednine

Bh. književnik, Namik Kabil je, podsjeća Ljevak, napisao jednako uspješan novi roman “Isijavanje” koji se kao i Cvijetićev “Lift” našao u užem izboru nagrade “Fric”. 

“’Isijavanje’ možemo smatrati ‘Višnjkom’ novog doba, knjigom koja nam daje potpuno novi pogled na one koji su bili prinuđeni da odu iz zavičaja I koji se najverovatnije nikada neće vratiti”, zaključila je Ljevak. 

Hrvatski pisac Zoran Žmirić, također, na vrhu književne top- liste, stavlja Schindlerov lift, Darka Cvijetića. Prema Žmiriću, u ovom albumu ljudskog stradavanja, Cvijetić niže portrete stanara jednog nebodera čije sudbine predstavljaju sav besmisao (post)ratovanja na ovim prostorima. 

“Nakon što pročitate ovu knjigu, a vrlo je izgledno da ćete to učiniti u jednom dahu, imat ćete osjećaj da vam je netko izvadio utrobu, utrpao je u lift pa je vozi gore dole, dok vi sa strane stojite i nadate se da će sajle izdržati tu sumanutu jurnjavu”, smatra Žmirić. 
 Cvijetićev roman je kratak, navodi Žmirić, između korica tek je devedeset stranica, no na njima je sabijena esencija raslojavanja ljudskih vrijednosti.

“’Schindlerov lift’ je prikaz poraza razuma u svoj svojoj snazi. Kako Darko piše? U liftu ste, sva su dugmad pritisnuta, a vi ne želite izaći. Eto kako”, kazao je Žmirić. 

Žmirić: Divlje guske  Julijane Adamović 

Na njegovom popisu su i “Divlje Guske” Julijane Adamović. 

“Istina je najbolnija kad je izgovara dijete. U ovoj knjizi pripovjedni glas pripada jednome takvome koje prekapa svoju nutrinu iznoseći na vidjelo ne samo svoju traumu već i dijagnozu jedne obitelji ili ako želite cijelog društva”, smatra Žmirić. 
Smještena u nekakvu ruralnu sredinu, podsjeća Žmirić, radnja se kroz dječji monolog, poput luka guli sloj po sloj, pa što se više slojeva skida, to priča postaje teža i sve više štipa za oči, da bi do pred kraj postala gotovo bolna. 

“Jedan je to od rijetkih romana u hrvatskoj novijoj književnosti koji kroz dječje oči donosi priču o svima nama. Ta priča nije ugodna, ali je više nego neophodna”, tvrdi Žmirić. 

Pedeset cigareta za Elenu Marine Vujčić 

Roman “Pedeset cigareta za Elenu” autorice Marine Vujčić, prema Žmiriću je, duboki zaron u otuđenost, a na dnu čega nas čeka posebna dragocjenost – odgovor na pitanje kako voljeti samog sebe. 

 “Knjiga prati četiri lika i njihove paralelne priče koje se istovremeno događaju tijekom 24 sata. Jasan i slikovit stil pripovijedanja pred čitatelja postavlja pozornicu na kojoj pratimo učinak koji osobe imaju jedne na druge, a bez da se sretnu na duže od trenutka”, kazao je. 

Takvi susreti, zaključuje Žmirić, sami po sebi naizgled ne znače ništa, no dovoljni su da potaknu cijeli niz odluka koje će promijeniti tuđe sudbine. 

“Iako je godina na izmaku, sve ono što je u njoj pisano i objavljeno, ja ću sigurno tek čitati. S obzirom na to da su izdavački planovi na našem prostoru dobrim dijelom vezani za dva velika sajma (Beogradski sajam knjiga i Interliber), a oba se dešavaju krajem godine, mnogo toga za pročitati tek predstoji”, izjavila je Lejla Kalamujić za Dnevnik.ba. 

 

Kalamujić: Lovostaj Monike Herceg, Fibonačijev niz Jasne Dimitrijević

Na njenoj popisu knjiga koje su obilježile godinu iza nas je “Fibonačijev niz”, druga zbirka priče jedne od najboljih kratkopričašica na našim prostorima, Jasne Dimitrijević. 

“Na moju veliku radost objavljena je početkom ove godine, i tim pričama (osam ukupno) često se vraćam”, izjavila je. 
Mnogo umjetnici/e, napomenula je Kalamujić, igrali su se ili se igraju s tom idejom matematičkog niza (u kome zbir prethodna dva broja u nizu daju vrijednost narednog člana niza) a koja je vrlo česta u mnogim životnim oblicima. 

“Recimo, tu je knjiga Laszla Krasznahorkaija ‘Seiobo je bila tamo dolje’ i mnoge druge. Priče Jasne Dimitrijević gotovo su matematički precizne (teško da ćete čitajući ih naći makar i jednu suvišnu rečenicu)”, navela je Kalamujić. 
Prema njenim riječima,  govoreći o onom što ih sve povezuje, umjesto brojeva, u svakoj ćete pronaći ljudske osamljenosti, koje Dimitrijević ispisuje na samo njoj osobit način. 

“Čitajući ove priče na kraju shvatite da su samoće među nama, zapravo jedina čvrsta točka koja nas sve i spaja. Fibonačijev niz je beskonačan. I u ovim pričama, ma koliko precizno pisane, ništa nije zakucano pred očima čitateljima”,izjavila je. Smatra kako su kratke priče Jasne Dimitrijević otvorena knjiga u kojoj autorica vješto ostavlja dovoljno širine za svakog svog čitatelja i svako novo prepoznavanje. 

Na popisu Lejle Kalamujić je i pjesnička zbirka “Lovostaj” Monike Herceg, jedne od ponajboljih pjesnikinja u regiji. 

“Kad su sredinom 2018. objavljene ‘Početne koordinate’, prva knjiga Monike Herceg, jasno je bilo da se pojavio jedan novi, užasno važan, književni glas. Zaraženi snagom ‘Početnih koordinata’, većina nas je čekala njenu drugu knjigu koja je objavljena ove godine pod nazivom ‘Lovostaj’”, izjavila je Kalamujić. 

U “Lovostaju” je, prema njenoj ocjeni, Monika Herceg kakvu smo upoznali ali i mnogo više od toga. 

“Kompleksna je to, na momente i hermetična knjiga, u kojoj se autorica odvažila naveliko sanjati. Kad to kažem, prije svega, mislim na ciklus pjesama posvećen naučnicama, o kojima ni nauka ne govori previše, a kamo li književnost”, izjavila je. 

Za vrijeme nastanka “Lovostaja”, podsjetila je Kalamujić, odjeknula je i vijest o preranoj smrti genijalne matematičarke, Maryam Mirzakhani. 

“Nadala sam se da će, ako iko, onda Monika napisati nešto o njoj. I jeste. Ova knjiga svjedoči i o Maryam (Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh uz sir i majonezu)”, kazala je. 

Mnogo je, smatra Kalamujić, sudbina i svjetovala stalo među ove korice, i trebat će mi vremena, mnogo vremena da je novo čitam i otkrivam. 

A da je Cvijetićev “Schindlerov lift” ne samo jedna od knjiga koja je obilježila 2019. godinu, nego knjiga – broj jedan u tom smislu, dokazuje i još jedna preporuka. 

“Nakon objavljivanja u sarajevskom ‘Buybooku’, ‘Schindlerov lift’ je našao svoj put i na srbijanskom tržištu u izdanju ‘Književne radionice Raši’ Knjiga je to koja se neprestano čita, o kojoj se govori, a koja je u kratkom vremenu ovjenčana i nekim nagradama”, istaknula  je Kalamujić. 

Cvijetić, prema njenoj ocjeni, i u romanesknoj formi ostaje dosljedan svojim poetskim preokupacijama. 

“Nekad se čini da nema toliko malog mjesta u Bosni i Hercegovini, po kojem ako zagrebete, pred vas neće iskočiti sav užas koji nam se dogodio. Tako i jedan Crveni soliter u Prijedoru (ili vertikalno selo kako ga autor naziva), čak i samo jedan lift u njemu (marke Schindler) dovoljan je da prikaže sve razmjere naše duboko umrle ljudskosti (jer i kiša po Prijedoru samo mrtva može da pada)”, izjavila je. 

Cvijetić je, smatra Kalamujić, od onih autora koji uporno ubada u našu najveću sramotu, svjestan da to nikako nismo smjeli sebi dopustiti, a  dopustili smo.

Karakaševa Proslava i Otkako sam kupila labuda Tanje Stupar Trifunović 

Književnu godinu obilježila je i “Proslava” Damira Karakaša. 

“Nakon mega-uspjeha prethodne knjige, ‘Sjećanje šume’, Karakaš je ponovno dokazao da je jedan od najznačajnijih pisaca na našem govornom području”, tvrdi Kalamujić. 

U kratkom romanu “Proslava”, podsjetila je, objavljenom i u Srbiji u nakladi “Booka”, Karakaš potpuno izlazi iz zone komfora, tematizirajući neka od najbolnijih mjesta svog zavičaja. 

“Vraćajući se u prošlost, ova knjiga čitatelje odvodi na mjesto bogato tišinama, a istovremeno siromašno i preteško ljudima. Pokušavajući dokučiti genezu jednog zla, autor nas stavlja pred sveukupnu surovost života koji tamo vlada, a da pritom ni u jednom trenutku razumijevanje ne postane mjestom opravdavanja”, izjavila je. 

Karakaš je, tvrdi Kalamujić, rijedak primjer pisca koji raste sa svakom svojom knjigom. 

“Stilom, posljednji njegov roman posve fascinira. Ljepota i uigranost teksta iznijansirana je do te mjere da vas naprosto bole dok čitate”, istaknula je. 

Na koncu, Kalamujić je istaknula i novi roman Tanje Stupar Trifunović “Otkako sam kupila labuda”, objavljen u beogradskom “Arhipelagu”. 

“Dobro je podsjetiti da je njen romaneskni prvijenac ‘Satovi u majčinoj sobi’, 2016. godine dobio Europsku nagradu za književnost, te je do sada preveden na nekoliko jezika. Ako niste, pročitajte i tu knjigu”, izjavila je. 

U romanu “Otkako sam kupila labuda”, podsjetila je Kalamujić, autorica ovog puta tematizira ljubavni odnos dvije žene, otkrivajući pritom čitavu kompleksnost voljenja. 

“U tom totalitetu osjećajnosti i proživljenosti, zrcali se sve: žudnja, strah, predanost, razlike, lomovi, mržnja … Jedina zajednička (i polazna) tačka za njih dvije je književnost.Jedna junakinja radi u biblioteci, a druga redovno dolazi čitati knjige”, izjavila je. 

Preko tog spektra, prema Kalamujić, mnogo toga se prelama, a  vezanost za književne uzore (koje Stupar Trifunović ne skriva) ona su mjesta u knjizi u kojima do vrhunca dolazi autoričina liričnost. 

“Pisana vješto, prateći ritam unutrašnjeg nemira ‘Otkako sam kupila labuda’ otvara mnogo pitanja: ko smo, šta želimo, gdje živimo i šta nas sve određuje. Roman je ovo, koji sigurno donosi mnogo noviteta i na sceni domaće queer poetike”, zaključila je Kalamujić. 

Dnevnik.ba