Piše: Filip Bilić, Dnevnik.ba
Gledajući posljednjih šest utakmica, Hajduk je najbolja ekipa HNL-a po formi. U zadnjih šest utakmica Hajduk je ostvario pet pobjeda, od čega su dvije protiv izravnih konkurenata Rijeke i Gorice, dok je jedini remi došao u derbiju protiv Dinama gdje su Splićani ostavili dobar dojam.
Paolo Tramezzani je ispunio cilj, plasmanom u kvalifikacije za Konferencijsku ligu „spasio“ je sezonu od koje su mnogi davno digli ruke. Kao četvrti (!) različit trener u istoj sezoni, Tramezzani nije uspio, niti je imao kad razviti neku dopadljivu igru, ali ostvario je sjajan rezultat o čemu svjedoče i brojke.
U 24 utakmice upisao je 14 pobjeda, četiri remija i šest poraza što ga je dovelo do brojke od točno dva boda po utakmici. Kada usporedimo to sa njegovim prethodnicima, Tramezzani je najbolji Hajdukov trener u posljednjih 10 godina, tj. izjednačio se sa Oreščaninom koji je također osvajao točno dva boda u prosjeku.
Puno upitnika
Kroz svoju trenersku karijeru Paolo Tramezzani je bio čovjek za kraće relacije. U Švicarskoj je preuzeo Lugano na zadnjem mjestu, a na kraju ih doveo do trećeg mjesta i prvi put u povijesti kluba ušao u grupnu fazu Europa Lige.
Njegov sljedeći zapaženiji uspjeh bio je na Cipru kada je sa APOEL-om uzeo naslov prvaka gdje je iste godine proglašen za najboljeg trenera u sezoni. Talijan je Lugano preuzeo 2016., između toga i preuzimanja Hajduka imao je pet angažmana, a u niti jednom klubu se nije zadržao dulje od godinu i pol.
Predsjednik Lukša Jakobušić i sportski direktor Mindaugas Nikoličius bili su u potrazi za dugoročnim rješenjem, lovili su nekog kapitalca poput Matjaža Keka, ali potraga za trenerom u sred sezone jako je nezahvalan posao.
Kada velike ribe nisu zagrizle, Lukša i Niko su trebali neki opipljiv rezultat koji će bar malo smiriti navijačku bazu, trebao im je netko tko će pokušati osvojiti kup ili uhvatiti jedno od europskih mjesta. Netko tko može raditi sa ograničenim resursima i u kratkom vremenskom periodu ostvariti opipljiv rezultat.
CV Paola Tramezzanija odlično je odgovarao njihovim zahtjevima. Poučeni prošlim upravama koje su trenerima isplaćivale velike otpremnine nakon raskida ugovora, te činjenicom da se Talijan nikada nije zadržao u jednom klubu dulje od godinu i pol, dali su mu ugovor do ljeta 2022.
Nakon uvodnih utakmica koje nisu obećavale, Tramezzanijev Hajduk počeo je hvatati formu sa onim uzastopnim slavljem na važnim gostovanjima kod Rijeke. I dalje je to jako podsjećalo na onaj Tudorov Hajduk, igrači su često korišteni van svojih pozicija, linije nisu bile povezane, obrana se možda solidizirala, ali prema naprijed nije bilo jasne ideje kako se stvara višak. U pokušaju da se osvoji kup ili da se proba napasti mjesto koje vodi u Europu, uprava je u međuvremenu počela dovoditi igrače na posudbu.
Marko Livaja, Lovre Kalinić, Marco Fossati i od ranije posuđen Umut Nayir su uz nekoliko mladih igrača glavni protagonisti Hajdukovog jakog završetka sezone.
Svi oni su zabijenim golovima, asistencijama ili obranjenim penalima izravno utjecali na plasman u Europu. Problem je što oni nisu igrači Hajduka i veliko je pitanje koliko će se njih uopće ostati na Poljudu. Možemo reći da je Hajdukov uspjeh na kraju sezone zapravo posuđen i da im slijedi vrijeme u kojem će morati dati odgovore na razna kadrovska pitanja.
Prisilna promjena formacije
Prekretnica za Tramezzanijev Hajduk bila je pobjeda nad Rijekom 3-2 na Poljudu kojoj je prethodilo jedno od najgorih izdanja Hajduka u maksimirskom derbiju. Do tada je od osam pobjeda Hajduk čak sedam puta slavio jednim golom razlikom.
Hajduk je pobjeđivao na silu, na individualnu kvalitetu Marka Livaje čiji je izostanak u maksimirskom derbiju ogolio sve probleme Tramezzanijeve ekipe.
Kada za „Jadranski derbi“ nisu bili spremni Mujakić i Dimitrov, Tramezzani je u nedostatku stopera bio primoran promijeniti sustav. Od formacije sa tri stopera, prešao je na četiri u zadnjoj liniji - 4-2-3-1. U prošlom sistemu širinu po krilima davali su krilni bekovi Čolina i Todorović, kada su se u novom sistemu bekovi povukli nazad, a klasični krilni napadači dobili prostora, Stipe Biuk je eksplodirao. Kao krilo koje je odlično u igri 1 na 1, Biuk je dobio prostor da kroz izolacije napada protivničkog beka, siječe prema sredini gdje desnom nogom može gađati dalji kut.
Tu istu utakmicu u vatru je ubačen i najbolji strijelac juniorske lige Marin Ljubičić. Kao i u slučaju Biuka, razlog njegovih minuta bile su ozljede drugih igrača, Umut i Diamantakos nisu bili spremni za utakmicu, pa je mladi Splićanin ostao jedina opcija u vrhu napada. Iako je odigrao odličnu utakmicu, upisao sjajnu asistenciju petom, u preostalih pet prvenstvenih utakmica dobio je tek 70 minuta igre.
No, apsolutno glavni „krivac“ za Hajdukov preporod je Marko Livaja. Bivši igrač AEK-a postao je svjetionik Tramezzanijeve ekipe kroz kojeg je išao gotovo svaki napad Bijelih. Iako na Livaju većina ljudi gledao kao na čovjeka zaduženog za golove, on nikada u karijeri nije prešao brojku od deset u jednoj sezoni.
Povremeni hrvatski reprezentativac najbolje se osjeća između linija, kada se spušta po loptu u vezni red ili kada je prima okrenut leđima od gola. Njegovo nisko težište, snaga, te sjajne tehničke sposobnosti postale su enigma za protivničke obrane.
Tako je Livaja već izravno uključen u 13 golova (6g+7a) Hajduka, a zagrebemo li malo ispod površine, tek tada vidimo da je Livaja glavni akter svih Hajdukovih napada. Predvodi ekipu u osvojenim duelima po utakmici (5.9), najbolji je dribler (2.3), te je igrač sa 2.4 pretrpljena prekršaja po utakmici, što je također najviše u ekipi.
Nova formacija omogućila mu je da se više spušta prema sredini odakle može uključiti ostale igrače u igru, pa nije čudo da Livaja ima najviše velikih kreiranih prilika (8), te da predvodi ekipu po ključnim dodavanjima (1.5). Posljednje informacije govore da je Livaja jako blizu ostanka, što bi za splitsku ekipu značilo da u svojim redovima imaju ponajboljeg igrača HNL-a.
Mnoge stvari zbog kojih je Hajduk „spasio“ sezonu dogodile su se same od sebe i bez nekog plana. Da bi se promijenio sustav i da bi mladi igrači dobili priliku, bile su potrebne ozljede nekih igrača.
Bilo je potrebno samouništenje Gorice i da Istra ne osvoji kup kako bi četvrto mjesto uopće postalo relevantno za Europu. Jak završetak sezone iznijeli su oni igrači koji već ovog ljeta možda neće biti na Poljudu, sa trenerom koji nema dugoročni ugovor i čija budućnost još nije kristalno jasna.
Stoga, pred Hajdukom je još jedno ljeto u kojem će na putu prema stabilizaciji kluba strateške odluke uprave biti ključne.
Dnevnik.ba