Article_Top_970x250

Lana Bobić za Dnevnik.ba: Kršćanstvo je revolucija ravnopravnosti

FEMINISTIČKA TEOLOGINJA

Lana Bobić za Dnevnik.ba: Kršćanstvo je revolucija ravnopravnosti

ožu 08, 2021

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Boris Scitar / PIXSELL

Kršćanstvo je u svojoj suštini revolucija ravnopravnosti; Isus Krist u društvu punom neravnopravnosti i podjela, zove na ravnopravnost, bratstvo i sestrinstvo svih ljudi. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu, kazala je feministička teologinja Lana Bobić u intervjuu za Dnevnik.ba.

Lana Bobić, feministička teologinja iz Zagreba, mirovna aktivistica, jedna od sugovornica i komentatorica u HTV-ovoj emisiji “Peti dan”, povodom Međunarodnog dana žena, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o ženskoj neravnopravnosti, kršćanstvu i feminizmu, kulturi nasilja i stereotipima koje živimo i otkriva kako živjeti Evanđelje i boriti se za prava žena.

Iako Osmi mart u našim društvima uglavnom počinje i završava u prigodničarskom tonu – čestitkama i karanfilima, postavljamo pitanje ima li to više smisla, Lana Bobić, ističe kako itekako ima jer je neraskidivo povezan s poviješću ženske borbe i ženskog organiziranja.

“Donedavno smo bile vlasništvo očeva i muževa”

“Može nam se činiti da se ništa ne događa i da se ništa ne mijenja, ali stvari se itekako mijenjaju. Zahvaljujući ženskoj borbi i ženskom organiziranju u stotinjak godina ostvarile smo niz prava. Do ne tako davno u povijest bile smo vlasništvo očeva i muževa, nismo mogle birati zanimanja, obrazovati se, raditi, glasati, prijaviti nasilje. Nećemo karanfile i čestitke, hoćemo prava i zato za osmi mart nastavljamo tradiciju pionirki feminističkog pokreta i marširamo”, kazala je za Dnevnik.ba

U Zagrebu gdje živi, napominje Bobić,  ženski kolektiv Faktiv svake godine organizira Noćni Marš na kojem tisuće ljudi na ulicama traži pravo na život bez nasilja, pravo na slobodno odlučivanje o našim tijelima i životima, pravo na rad i jednake plaće, prepoznavanje besplatnog kućanskog i emocionalnog rada žena, rodnu ravnopravnost.

“Jako mi teško pada što ove godine zbog protuepidemijskih mjera neće biti Noćnog Marša, no to nas ne sprečava da nastavimo glasnu borbu za naša prava”, ističe.

Bobić smatra kako smo, nažalost, još uvijek zarobljenim u rodnim stereotipima koji nam govore da su muškarci ovakvi, a žene onakve zbog čega su neka zanimanja muška, a neka ženska.

“Te barijere se svakodnevno razbijaju, kako otkrivanjem povijesti koja je puna žena koje su ostvarivale fantastične rezultate u takozvanim 'muškim zanimanjima’, ali i današnjim dostignućima i postignućima žena koje svakodnevno ruše takve predrasude”, izjavila je.

Misli da smo, kao društvo, ženski uspjeh nekako savladali, ako taj uspjeh nije prevelik.

“Da muškarci doje to bi bio olimpijski sport za sebe”

“Neki dan sam čitala komentare ispod članka o košarkašici koja u pauzama utakmice doji dijete. Ljudi su se mahom zgražali i obezvrjeđivali taj pothvat. Dakle kao žena košarkašica ona nikad neće doživjeti da je slave kako slave njene muške kolege koji imaju status polubogova. Iako on samo igra, a ona igra i doji. Da muškarci doje to bi bio olimpijski sport za sebe”, rekla je.

Naša su društva, smatra Bobić,  izrazito kritična prema ženama i podrazumijevaju da one neke stvari rade jer su žene.

“Ako imaju poteškoća s tim da odrade sve to što žene navodno tako prirodno i bez truda rade, onda su meta opakih kritika, nežene, nemajke. Na primjer dojenje, to je ozbiljan posao, u procesu dojenja žena potroši oko 500 kalorija dnevno. U našim društvima si nemajka ako ne dojiš, a nežena ako dojiš previše ili dojiš u javnosti. Nikad ne valja i na kraju dana smo krive što smo žive”, ističe.

Ljudi, mišljenja je Bobić, ne razumiju da je porod posao, da je briga o djeci posao.

“Tata koji je angažiran oko brige za djecu u trenutku postane medijska senzacija i čujemo bravo tata za stvari za koje se podrazumijeva da žene rade, a da im nitko za to ne kaže bravo”, govori.

Žene, napominje, obave puno, previše kućanskog i emocionalnog besplatnog i nevidljivog rada.

“Uz to i rade, u Hrvatskoj čine većinu visokoobrazovanih. I sav nam taj rad ništa ne vrijedi ako prema nametnutim standardima ljepote izgledamo zapušteno”, kazala je.

A posebno ju zaboli, priznaje, kada nerealna očekivanja i neopravdane kritike dolaze od žena i kada vidi koliko je tisuće godina opresije žena internalizirano mizoginije u ženama.

Živimo u kulturi nasilja i društvu koje stigmatizira žrtve

Živimo u društvu koje stigmatizira žrtve, namjesto počinitelje nasilje, smatra Bobić, i dodaje kako je pitanje nasilja nad ženama, do ne tako davno u povijesti, bilo tretirano kao privatni, a ne javni problem.

“Do maltene jučer u povijesti niste uopće imale gdje prijaviti nasilje koje ste proživljavale, ono se naprosto nije prepoznavalo niti je bilo prekršajno ili kazneno djelo. Feministkinje na ovim prostorima prve SOS linije i skloništa otvaraju od kraja osamdesetih”, napominje.

Stavove koji su bili dominantni stotinama, pa i tisućama godina, ističe, ne možemo mijenjati preko noći.

“Problem je i što živimo u kulturi nasilja, društvu koje još nije shvatilo da je batina iz raja izašla jer joj tamo nije mjesto”, kazala je.

Nakon što je beogradska glumica Milena Radulović prijavila da ju je silovao Mika Aleksić, “ugledni učitelj glume”, u BiH je pokrenuta inicijativa Nisam tražila gdje je pristiglo više od 4 tisuće ispovijesti žena koje su pretrpjele silovanje, seksualno nasilje i uznemiravanje iz zemalja bivše Jugoslavije, ali i nekolicine muškaraca. Komentari su bili različiti, ali primjetno je kako se žrtvama ne vjeruje.

A ne vjerujemo im zato što smo, objašnjava Bobić, još uvijek puni predrasuda i živimo u patrijarhalnim društvima koja u slučajevima muškog nasilja protiv žena muškarce uporno opravdavaju, a žene okrivljuju.

Muškarce nasilnike opravdavamo, a ženama žrtvama ne vjerujemo

“Ne pitamo se zašto on čini nasilje nego se pitamo što je ona obukla, kako se ponašala je li ili nije na vrijeme prijavila nasilje. Iako je postotak lažnih prijava za nasilje od nekih 2-4%, dakle ništa više nego za druga kaznena djela, olako optužujemo žene da lažu. Mi time ugled muškaraca stavljamo ispred sigurnosti pa i života žena”, kazala je.

U slučajevima seksualnog nasilja nad muškarcima, napominje Bobić, opet su problem stereotipi, pogrešna percepcija da muškarci ne mogu biti žrtve seksualnog nasilja zbog čega im se ne vjeruje i stigmatizira ako uopće skupe hrabrosti progovoriti.

“Često čujemo da je trebala prijaviti odmah, a ne toliko čekati, a malo znamo da traumatska iskustva poput seksualnog nasilja ostavljaju ozbiljne posljedice i da žrtve nasilja nekad trebaju jako dugo vremena da uopće shvate i prihvate što im se dogodilo, da prorade traumu. Nema pravog i krivog načina nošenja s traumom ili pravog i krivog vremena za prijavu nasilja, žrtvama trebamo ostaviti prostor da nasilje prijave kad i ako žele i mogu”, rekla je.

Nepovjerenje prema žrtvama seksualnog nasilja zrcali se i u sustavu, ističe Bobić, koji prečesto žrtvama ne pruža podršku i zaštitu već ih dodatno traumatizira upravo nepovjerenjem, što je isto jedan od razloga zašto žrtve ne prijavljuju nasilje.

Imamo zakone, objašnjava Bobić, iako na njima još treba raditi, i dobro je da ih imamo, iako se često ne implementiraju kako treba.

Moć i kontrola

“Istina je da nema tog zakona koji će biti efikasan dok se ne desi promjena na razini stavova. Dok ne shvatimo uzroke, dinamiku i mehanizme nasilja, dok ne shvatimo rodnu uvjetovanost nasilja nad ženama, rodno stereotipne i mizogine stavove kao uzroke nasilja, dinamiku dominacije i subordinacije”, objašnjava.

Muško nasilje protiv žena još uvijek razumijemo i tretiramo kao pitanje strasti i nagona, napominje, iako je to pitanje moći i kontrole.

“Muškarci ubijaju svoje partnerice i bivše partnerice ne iz strasti i nagona, ne zato što ih vole ili jer ih je ljubomora na to nagnala, ubijaju ih u trenutcima kada izgube kontrolu nad njima (najčešće kad ih ostave, zbog čega su žrtve nasilja u najvećem riziku upravo kada odlaze od nasilnika) i kada se odlučuju tu kontrolu povrati nasiljem”, izjavila je.

Rimokatolička crkva u Hrvatskoj, smatra Bobić, perpetuira rodne stereotipe i u mizoginiji utemeljene stavove čime poprilično odmaže u postizanju ravnopravnosti i borbi protiv nasilja.

“Imali smo prilike od klera slušati kako su žene štrace, drugotne. Crkva ne odustaje od modela komplementarnih rodnih odnosa koji se temelje na različitim naravima i posljedično različitim stereotipnim rodnim ulogama za muškarce i za žene”, kazala je.

Nada se i kako će za svog života svjedočiti okretanju egalitarnom modelu rodnih odnosa.

“I nadam se da će sve ono što papa Franjo radi vezano uz pitanje položaja i prava žena u RKC čim prije imati odjeka i u našoj hrvatskoj i Rimokatoličkoj crkvi u BiH”, kazala je. 

U čemu griješe feministkinje?

“Toliko smo u materiji da nam se neke stvari čine samorazumljive, a nisu. Šira javnost ne razumije koncepte i terminologiju kojom mi svakodnevno baratamo i u obraćanju široj javnosti mi to naprosto smetnemo s uma. I tu nastaju nerazumijevanja. Ne pomaže nam ni to što smo poprilično demonizirane. Puno je ljudi koji feministkinje gledaju kao “'frustrirane’babe, iako nisu svladali ni osnove feminizma. Feministkinje vide kao prijetnju pa ih predstavljaju kao žene koje mrze muškarce ili koje žele dominaciju nad muškarcima iako je osnovni postulat feminizma ravnopravnost. Ono što meni predstavlja izazov jest to što feministički pokret nije homogen, dakle čini ga jako puno različitih žena koje pripadaju različitim strujama feminizma, različitih generacija, različitih kulturnih krugova, statusa i tu naravno, dolazi i do sukoba koji feminizam mogu obogatiti, ali mogu i otežati zajedničku borbu. I mi feministkinje smo samo ljudi sa svim svojim nesavršenostima i ma koliko se borile protiv patrijarhata nismo cijepljenje od patrijarhalnih obrazaca.” Lana Bobić

Sve snažniji pokreti katolkinja koje traže ravnopravnost u Crkvi

Papa Franjo je, podsjeća Bobić, pokrenuo promjene po pitanju položaja žena u Crkvu. Sve više žena bira se na visoke funkcije u Vatikanu, a nedavno je otvorio službu lektorata i alkolitata za žena.

“Sve su snažniji pokreti katolkinja koji traže dostojanstvo i ravnopravnost žena u Crkvi. Taj put ne bi bio moguć da upravo u Bibliji ne nalazimo opravdanje za te zahtjeve. Žene su, baš kao i muškarci bile Isusove učenice. Vodile su prve kršćanske zajednice, kućne Crkve, Feba koju spominje apostol Pavao bila je đakonica, a Junija apostola”, podsjeća.

Nakon što je Biblijski tekst očišćen tradicionalnog patrijarhalnog tumačenja, objašnjava Bobić, ne ostaje razloga da bismo na temelju Biblije podržavali neravnopravnost žena i muškaraca u Crkvi.

Kršćanstvo je revolucija ravnopravnosti, Isus Krist zove na bratstvo i sestrinstvo svih ljudi

Neke feminističke teologinje, podsjeća Bobić, reći će da žene ne mogu postići oslobođenje od opresije unutar religije, dok će druge u religiji pronaći oslobađajući potencijal.

“Kršćanstvo nije kočnica ženskoj ravnopravnosti, kočnica ženskoj ravnopravnosti su patrijarhalne strukture moći u organiziranoj religiji. Patrijarhat nije nastao s kršćanstvom, kršćanstvo se rađa u patrijarhalnom svijetu”, kazala je.

Patrijarhat korumpira kršćansku poruku, objašnjava Bobić,  do te mjere da bi netko tko ne poznaje kršćanstvo mogao pomisliti da je kršćanstvo religija u kojoj su muškarci prvotni, a žene drugotne.

“Kršćanstvo je u svojoj suštini revolucija ravnopravnosti; Isus Krist u društvu punom neravnopravnosti i podjela, zove na ravnopravnost, bratstvo i sestrinstvo svih ljudi. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“, kazala je.

Vjera se živi, ističe Bobić, ne nameće se drugima, inače je ideologija.

U tom kontekstu, Bobić sagledavala i pitanje legalnosti i dostupnosti pobačaja što je za nju, pitanje javnog zdravstva i pružanja medicinske skrbi ženama.

“Ono može biti svjetonazorsko pitanje za ženu koja odlučuje hoće li ili neće pobaciti, ali nije ni na meni ni na crkvi ni na državi ni na ikome da se tu miješamo. To je stvar svake žene ponaosob i mislim da je poprilično nastrano ulaziti u intimu žene na način na koji mi to činimo u raspravama o pobačaju. Na državi je da osigura legalan i dostupan pobačaj svakoj ženi koja se na pobačaj odluči i za to se borim kao žena i kao vjernica“, kazala je.

Živjeti Evanđelje i boriti se za ravnopravnost žena

Svaka za sebe, ističe Bobić, mora naći odgovor na pitanje kako živjeti Evanđelje i boriti se za ravnopravnost žena.

“Autentično. Kršćanstvo i feminizam su jedina dva identiteta s kojima se poistovjećujem, u kojima se pronalazim. Kršćanstvo artikulira moje iskustvo vjere i način na koji se želim ophoditi prema drugim ljudima, okolišu i okolini (ljubite jedni druge, svi ste jedno u Kristu), a feminizam artikulira problem strukturalne neravnopravnosti, moje žensko iskustvo i način na koji se želim boriti za ravnopravnost svih ljudi“, kazala je.

Za Bobić se kršćanstvo i feminizam nadopunjuju. Kršćanstvo je otvara dijalogu, ljubavi čak i prema opresoru, pomaže joj u borbi protiv vlastitih predrasuda, pomaže da pri propitkivanju odnosa moći, dominacije i subordinacije, opresore ne osuđuje, da kao protivnika vidi djelo, koncept, fenomen, a ne čovjeka.

“Feminizam mi daje snagu i hrabrost za borbenost, pomaže mi artikulirati moje žensko iskustvo, daje mi

prostor življenja sestrinstva, stavlja me na položaj jedne karike u kontinuitetu lanca žena koje jesu, koje su bile i koje će biti, što je za mene nevjerojatno osnažujuće“, zaključila je Lana Bobić, feministička teologinja i mirovna aktivistica u razgovoru za Dnevnik.ba.

 

Lana Bobić – od Autonomne ženske kuće do udruge U dobroj vjeri

Lana Bobić (1985.), feministička je teologinja s diplomom studija teologije u Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” Sveučilišta u Zagrebu i Mirovnih studija Centra za mirovne studije. Područje njezina akademskog interesa je feministička teologija, odnosno feministička kritička teorija u religiji. Tijekom studija upoznaje se s problematikom obiteljskog/partnerskog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Godine 2012. počinje raditi kao vanjska suradnica na FacetoFace kampanji Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ), a od 2015. do srpnja 2017. kontinuirano radi za AŽKZ. Od kraja 2016. vodi inicijativu U dobroj vjeri, a od 2018. izvršna je direktorica udruge U dobroj vjeri. Bavi se ljudskim pravima, mirovnim radom, dijalogom između sekularnog i religijskog, istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa dominacije i subordinacije, uloge i položaja žena u Crkvi. Suosnivačica je ili članica više aktivističkih inicijativa, aktivna je u inicijativi #spasime, a jedna je i od sugovornica u HTV-ovoj emisiji “Peti dan”.