Posve je razumljivo da informacije koje se ne tiču direktno broja oboljelih i izliječenih od korona virusa, te broja umrlih, ovih dana olako prolaze pored ušiju i očiju tipičnog konzumenta medijskih sadržaja. I to je sasvim razumljivo jer u trenucima bilo kakvih egzistencijalnih borbi, pitanje života se uvijek izdiže nad svim drugim.
Pa ipak, jedna informacija u moru izravno i neizravno povezanih sa COVID-19, na jedan je dan uspjela zaintrigirati čitatelje i gledatelje medijskog programa – kubanska pomoć Italiji.
Scena ustrojenih medicinara u vojnički ispeglanim bijelim odorama kako s ponosom poziraju objektivima fotoaparata prije ukrcaja u zrakoplov koji će ih odvesti u Europu, zaintrigirala je mnoge. Kubanci imaju dugu tradiciju slanja liječničke pomoći u brojna krizna žarišta svijeta. Tako je njihova liječnička brigada, „vojska bijelih odora“ dosad pomagala u katastrofama diljem svijeta. Izdvojit ćemo samo potres i koleru na Haitiju, ili ebolu u zapadnoj Africi. Sada je došao na red da se pomogne i staroj dami Europi.
Što siromašne Kubance tako izdvaja, u smislu ustroja zdravstvene zaštite, iznad zemalja nekoliko stotina puta bogatijeg zapadnog svijeta?
Kritičari bi rekli, ništa. Njihove su bolnice derutne, izuzev onih privatnih klinika u kojima se liječi elita i bogati turisti; nedostaje im osnovnih medicinskih potrepština, ponekad se događa da nedostaje i običnog aspirina, dok se antibiotici na crnom tržištu prodaju pod zlato. Pacijenti često sa sobom, ako moraju ostati u bolnici, moraju nositi ručnike, toalet papir, sapune, plahte, hranu (što je uostalom i kod nas čest slučaj), liječnici su potplaćeni, a pretpostavlja se da država često fabricira službene medicinske podatke.
Zbog nehigijenskih uvjeta u kojima dosta siromašnog stanovništva živi, često se vraćaju i neke iskorijenjene bolesti, a ne smije se zanemariti i to da Kuba prednjači po broju abortusa u svijetu.
Kad sve ovo pročitate, onda se s pravom pitate, čemu ovaj tekst. A ako se to pitate, sigurno vam onda tek sada nije jasno, zašto su 52 vojnika u bijelim odorama tako slavodobitno dočekana na talijanskom aerodromu.
Pedesetogodišnji embargo i razvoj zdravstva
Da bismo povezali sve konce, moramo krenuti od početka.
Od ranih ‘60.ih godina prošlog stoljeća traje financijski i ekonomski embargo SAD-a ovoj otočnoj državi. Još prije uvođenja sankcija, 1959.-e Fidel Castro i ErnestoChe Guevara uspjeli su sa Kube protjerati višegodišnjeg predsjednika, inače američkog igrača sklonog vezama sa mafijom, Fulgencia Batistu tako da je revolucionarni dvojac sankcije dočekao spreman. Spreman u smislu izgradnje novog društva koncipiranog na idealu komunizma.
Ideali su tu da se ruše, a revolucije da jedu vlastitu djecu, no prije svega toga, Kuba je uspjela izgraditi nešto dobro, nešto što se održalo do danas.
Odmah po uvođenju embarga, Castro i Che Guevara, liječnik po struci, odlučili su se na provođenje dviju mjera. Prva je podrazumijevala opću mobilizaciju učiteljskog kadra sa zadaćom općeg opismenjivanja stanovništva i u najzabačenijim ruralnim naseljima.
Tako je Kuba u vrlo kratkom roku dobila pismenost na razini čitave države od čak 96 posto. Primjera radi, stopa pismenosti danas na Kubi iznosi 99,8 posto što je uz Gruziju u kojoj s pismenost čak 100 postotna, čini prvakom svijeta.
S osnovnim opismenjivanjem stanovništva, vjerojatno pod utjecajem Che Guevara koji je kako smo naveli bio liječnik po struci, krenula je masovna mobilizacija mladih ljudi za upisivanjem studija medicine. U svemu tome pokazala se i autoritarnost države koja je mlade ljude doslovno tjerala da upišu medicinu, nakon koje su bili obvezniznanje implementirati na Kubi. Drugi izbor zapravo i nisu imali. Oni koji su bivali poslani u inozemstvo na izobrazbu također su se morali vratiti i služiti domovini.
Zašto škola i medicina?
Vizija Castra i Guevare bila je da usluge školstva i zdravstvene skrbi moraju biti dostupne svima i pod jednakim uvjetima. Na toj premisi, pod despotskom čizmom možda, ali i dalje na istoj premisi, izgrađen je sustav koji i danas može parirati najrazvijenijim medicinama svijeta.
Ne po broju i uređenosti klinika, modernosti medicinske aparature i dijagnostike, opskrbljenosti lijekovima, nego po broju liječnika, i to kvalitetnih liječnika, njihovom broju i medicini koja se može posvetiti svakome bez obzira na materijalni status.
Na Kubi jedan liječnik pokriva 170 stanovnika što je jedan od najboljih omjera u svijetu. Čisto radi usporedbe, takav omjer nemaju ni Skandinavske zemlje u kojima jedan liječnik liječi oko 300 ljudi, dok npr. u BiH, iako nismo naišli na službeni podatak na nivou čitave države, saznajemo kako u nekim općinama 10 doktora brine o zdravlju i po 10ak tisuća stanovnika. Navedimo primjer Općine Neum koja za vrijeme turističke sezone, postiže broj od 20ak tisuća stanovnika, dok tijekom zime ima tek nešto više od 3 000 stanovnika. Ovu populaciju liječe 3 do 4 liječnika. Svaki u svojoj smjeni. Sa 20 tisuća ljudi u svojoj nadležnosti.
Prevencija prije posljedica
Na dalekoj Kubi, zdravstveni sustav liječnike raspoređuje po komunama, tako da skrb dobiva svaki bolesnik pri čemu se osobit naglasak stavlja na prevenciju. Kako bi se siromašan sustav što manje opteretio, liječnici pristupaju svakom čovjeku, detektiraju bolesti i u ranoj fazi, a samo one kojima je to prijeko potrebno šalju u gradske klinike.
Mnogi vjeruju da je upravo ovakav način pristupa doprinio da Kuba ima jednako očekivani životni vijek kao nevjerojatno bogata Amerika, te da općenito u mnogim aspektima zdravstvene zaštite drži posve jednak tempo sa nekim bogatijim i uređenijim društvima.
Stopa smrtnosti novorođenčadi na Kubi je izrazito niska, čak manja nego u SAD-u, no kada se govori o tome, mora se spomenuti uplitanje države u reguliranje poroda. Kako? Tako što je Kuba postigla da svaka žena za vrijeme trudnoće mora otići na pregled. Ukoliko to ne učini, na vratima uskoro može očekivati „Komitet za obranu revolucije“ , partijsko tijelo koje će je podsjetiti na njezinu obvezu. Nažalost, ukoliko se ustvrdi da žena nosi plod sa malformacijama, država će vrlo vjerojatno majci narediti abortus, jer „domovina treba zdravu djecu“. Zato ovaj podatak o niskoj smrtnosti novorođenčadi treba uzeti sa rezervom jer nije posve jasno koliko zapravo sama država fabricira i skriva prave podatke.
Usprkos svemu zavidan odnos liječnik - pacijent
Pa ipak,i ovakva je država uspjela stvoriti skoro nevjerojatan odnos između liječnika i pacijenta. Osim toga pitanje je koliko liječnici uopće podržavaju ovu ozakonjenu eugeniku nad najnemoćnijima, i po čemu se ona osim naziva razlikuje od eugenike Zapada na kojemu same majke uz blagoslov države abortiraju neželjenu i „oštećenu“ djecu.
Kvalitetan odnos liječnik-pacijent na Kubi je nastao iz sušte potrebe za rezanjem troškova i usvajanjem zdravstvene varijante praćenja svakog pacijenta i građenja odnosa povjerenja i uvažavanja. Liječnik zbog privatnih posjeta domovima svojih pacijenata, u svakom trenutku zna sve o njihovim navikama i uvjetima života, pa mu je i lakše detektirati izvore i uzroke oboljenja, što je osobito bitno kada je riječ o zaraznim bolestima tipa Dengue groznice koja se prenosi ubodom komarca. Poznavajući okoliš u kojemu se oboljeli kreće, liječnik sa lakoćom može utvrditi izvorište zaraze, odnosno ustajale bare u kojima se komarci razmnožavaju. Tako kubanski doktori stječu iskustvo i liječnika i istraživača izoštrenih osjetilnih zapažanja što ih čini tako cijenjenim u svijetu.
Manjak lijekova
Jedan od glavnih argumenata protivnika kubanskog zdravstvenog sustava je manjak osnovnih lijekova, tipa aspirina kojega ponekad jednostavno ne možete naći u ljekarnama. S druge strane, svijet je relativno nedavno svjedočio gesti kubanskog zdravstvenog sustava prema mnogoljudnoj Kini koja je od ove države nabavila lijek Interferon alfa 2B koji ima veliki potencijal između ostalog i za liječenje oboljenja izazvanih novim korona virusom COVID-19.
Usporedbe radi, dok su velike farmaceutske kompanije zapadnog svijeta promovirale svoj „novi proizvod pegiliraniinterferon koji se primjenjivao intravenozno za suzbijanje virusa hepatitisa C, Kuba je već koristila verziju za oralnu primjenu sa gotovo 100-postotnom učinkovitošću i bez popratnih nuspojava“ (portal Logično.com, „Kubanski interferon – Kuba pomaže Kini i ustupila joj je lijek protiv korona virusa“, 11.2.2020.)
Prema stručnjacima, kubanski se Interferon u kombinaciji s drugim lijekovima primjenjuje kod virusnih infekcija uzrokovanih HIV-om, ponavljajućom respiratornom papilomatozom uzrokovanom humanim papiloma virusom, kondiloma i hepatitisa tipa B i C, a učinkovit je u terapiji protiv različitih vrsta raka. (portal Logično.com, „Kubanski interferon – Kuba pomaže Kini i ustupila joj je lijek protiv korona virusa“, 11.2.2020.)
Usprkos činjenici da je čak i znanstvena zajednica složna da Kuba proizvodi najbolji interferon na svijetu (sjetimo se priče oko zagrebačkog Imunološkog zavoda i njegovog prirodnog Interferona), ministarstva zdravstva većine država zapadnog svijeta, odlučiti će se za nabavku skupocjenog Big Pharma interferona, a zanemariti će cjenovno zanemariv, ali nevjerojatno učinkovit kubanski.
Naposljetku, ono što znamo danas, Kina je uspješno suzbila pandemiju korona virusa na tlu svoje velike zemlje, a obol u liječenju oboljelih svakako je dao i ovaj kubanski lijek.
Da zaključimo, kubanski zdravstveni sustav sigurno nije najidealniji na svijetu. Što zbog višedesetljetnog financijskog e ekonomskog embarga, što zbog političkog sustava na samoj Kubi, no Kuba ima zdravstveni sustav koji počiva na liječniku kao pojedincu sa nevjerojatno kvalitetnom medicinskom izobrazbom, njegovoj visokoj etičnosti, te iskustveno stečenom funkcionalnošću, odlučnosti, te spremnosti da usmjere sva svoja znanja u rano detektiranje bolesti kod pacijenta.
Kubanski liječnik, možda zbog državnih restrikcija koje su ušle u mentalni sklop, ni u ludilu neće primiti mito, iako je sam potplaćen toliko da mnogi od njih rade i najniže dodatne poslove kako bi prehranili obitelji. Mogli bismo reći da je studirati medicinu i postati odličan liječnik, na Kubi postalo, „stateofmind“.
Zato kubanska brigada bijelih odora tako ponosno paradira prilikom odlaska u bogatu Italiju. Njihove su plaće nikakve, izdvajanja za zdravstveni sustav smiješna, no kubanski su liječnici očito zadržali ono što se u zapadnom svijetu već dobrano počelo gubiti – cijenjenost liječničke struke. Usprkos tolikom broju liječnika, oni na Kubi očito ne postaju broj.
Nažalost, mi toga postajemo svjesni tek u teškim situacijama poput trenutne, i onda pljeskanjem sa balkona nastojimo nadomjestiti svu štetu koju dostojanstvu liječničkog poziva nanosimo podcjenjivanjem, kritiziranjem i koruptivnošću.
Dnevnik.ba