:Malo, ponizno, duhovno i kulturno prevažno mjesto na isti takav način dočekalo je i okrunilo svoga trećega kralja - Dejana Lovrena.
Ako poniznost Zlatka Dalića išta može ‘ugroziti‘, onda je to Kraljeva Sutjeska i ponašanje tamošnjih ljudi. A njihovu sliku možete slobodno staviti u rječnik pored riječi ‘poniznost‘.
Ekipa portala na kojem upravo čitate ovaj tekst u ranim jutarnjim satima stigla je u selo s kolegama iz jedne druge redakcije.
Srdačan i topao doček, razgovor, meza, rakijica za nazdraviti...
Svega dvjestotinjak živih ljudi, od predratnih više od 900, otkrivaju nam uglavnom stariji mještani. Mlađi su odavno ‘auslanderi‘, raštrkani diljem Zemlje.
Nekoliko domaćica u prostorijama kulturnog doma sprema se polako za feštu. Slaže se meza, pite, bureci, buredžici, stotine vrsta ručno pečenih kolača.
Nema još nikog jer je rano. Čude se i nama kud smo uranili. I onda neko poviče ‘eno Lovrenove bake‘. Dolazi gospođa Ivanka, pozdravi nas srdačno i odgovori na sva pitanja koja smo joj postavili.
Razgovaramo sa susjedima i kumovima od Lovrenovih. Sretni su jako, djed Mijo kazuje kako je Lovrenov djed njegov najbolji prijatelj. O Dejanu samo riječi hvale. Kaže Mijo, to je njihov najveći ambasador.
Počinju se ljudi skupljati oko doma i svi nešto rade. Nema ‘fuša‘. Sada vidimo da ima i mlađih ljudi, nisu svi vani, barem ne još. Ljubazno nas pitaju, po tko zna koji put, želimo li nešto popiti, pojesti... Šetamo s njima i razgovaramo. Otkrivaju nam da im je teško pronaći zaposlenje i da je odlazak izvjesna opcija, ali nam se ne žale nego to spominju kao činjenicu.
Na upit ima li međunacionalnih tenzija i provokacija u Sutjesci s obzirom na to da stojimo tik uz išarani plakat podružnice Udruge ‘Uvijek vjerni‘, govore nam kako takvih stvari nema, ali da obespravljenosti ima. Spominju nam rudnik u Kaknju u kojem je gotovo nemoguće dobiti posao ako ste Hrvat... Boli ih nepravda, ali se i dalje ne žale, govore nam to kao činjenicu.
Kad vidite sve te ljude, nije teško shvatiti ni Lovrena i zašto je takav kakav jest. Nema plača i kuknjave, nema žaljenja, samo neka prosta činjenica tu-i-tamo, poput one ‘jebat ću ti mater ja‘. I suze, ali ponosne.
Nakon par sati skupio se solidan broj ljudi, zvonilo je i podne već. Uskoro bi trebao i doći, kad će, hoće li kasniti? - pitanja su koja se osjete u zraku, ali nervoze nema. Mirno se čeka da kralj Kraljeve Sutjeske dođe na krunidbu.
Premještamo se svi skupa k najljepšem objektu u radijusu od nekoliko stotina kilometara - samostanu i crkvi. I tamo je veselo, sada se zna da će brzo iako je sudačka nadoknada već u tijeku.
Kad je napokon stigao, prisutni mještani doživjeli su delirij i oduševljenje se moglo osjetiti na kilometar. Puno je djece, mladih, ali i starih. Svi su došli odati mu počast i svojevrsno priznanje.
Lovren ponovno pokazuje da poštovanje koje mu svi pružaju ima smisla. U pozdravnom govoru ističe kako po cijelom svijetu redovito spominje odakle je i nikada ne zaboravlja mjesto gdje je sve počelo kad su ga mama i tata vodili na krštenje.
Maleni Dejan brzo je morao otići iz rodnog mjesta, mjesta u kojeg se često vraća, mjesta u kojemu je uvijek imao podršku.
Ima tu i neke biblijske simbolike... Kao dijete protjeran, nakon dvadeset i kusur godina se vratiš kao svjetski (do)prvak na krunidbu u rodno mjesto.
Od izbjeglice - do kralja, to je život za koji vrijedi vjerovati da je moguć, a Lovren i njegovi sumještani su nam pokazali da itekako jest.
Hvala im na tome.
Dnevnik.ba