Gotovo nigdje postavljanje spomenika Tvrtku I. Kotromaniću nije prošlo bez prijepora. U Herceg Novom su ga, eto, svojatali Srbi… Ali, Sarajevo je, ipak, nadmašilo sve locirajući svoga najvećega srednjovjekovnoga kralja između dviju cesta. Iz trećeg pokušaja!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Tzv. probosancima ili kako ih jedan od njih – sin glasovita oca – voli zvati „patriotske snage“, puna su usta tisućljetne bosanske povijesti pa, dakle, onda i državnosti. No, uglavnom se gledajući unatrag, ponašaju kao na švedskom stolu. Aktualna je žrtva takve navade (i) bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić čiji je spomenik, zapravo mjesto njegova uprizorenja u glavnom gradu Tisućljetne, izazvao brojne prijepore – neke, vidjet će to čitatelji, i uistinu bizarne.
Iza Predsjedništva – ne može!
Nakon provedene procedure, početkom ožujka prošle godine objavljeno je da je rad kipara i profesora u sarajevskoj Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti Stijepe Gavrića izabran kao najbolje rješenje. Početkom studenoga spomenik toga najvećega bosanskoga srednjovjekovnoga kralja, visok 3 i pol metra, dovršen je u prvoj bh. ljevaonici umjetnina u posavskoj Donjoj Tramošnici, koju je utemeljio povratnik u zavičaj akademski kipar Ante Jurkić.Autorova je ideja bila Tvrtka uzvisiti na 3,1 metar visok postament, a u tome trenutku spomenik je trebao biti postavljen u parku iza Predsjedništva BiH, i to 25. studenoga na, dakle, Dan državnosti BiH. Međutim, od toga – ništa.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika nije dala suglasnost za ovu nakanu sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić. Službeno tumačenje bilo je kako bi spomenik „narušio vizualni i funkcionalni integritet zgrade Predsjedništva BiH“. A neslužbeno tumačenje te odluke je kako je „srpska strana“ bila protiv toga da se na ovaj način naglašava državnost „privremene tvorevine“.
Nije to, međutim, pokolebalo gradonačelnicu, pa je gotovo odmah predložila drugu lokaciju – ispred Parlamenta BiH. Brza je Karićeva, ali ju je u stopu pratila i Komisija koja je žurno izvijestila kako je netom, 20. studenoga, pokrenuta peticija za uvrštavanje zgrade Parlamenta na popis zaštićenih spomenika. Zanimljivo, a, pošteno govoreći, i znakovito nije poznato tko je pokrenuo (ovu) peticiju i tako otklonio svaku mogućnost da se (naš…) kralj na platou ispred Skupštine BiH uzvisi do državnog praznika koji se, doduše, slavi uglavnom samo na teritoriju pod kontrolom „patriotskih snaga“.
I kralj u Daytonu
Kako (mu) bilo, Komisija se pozvala na Daytonski sporazum – konkretno (čak!) član V., stavka 3, Aneks 8 u kome stoji da se u razdoblju od godinu nakon što je peticija podnesena, ili dok se ne donese konačna odluka, sve strane moraju suzdržati od poduzimanja bilo kakvih „namjernih mjera koje bi mogle oštetiti dobru“. Nije – čak! – ni to zaustavilo mlađahnu Benjaminu te je ovoga puta kralja pomaknula (samo) malo dalje, na pješačko ostrvo, također, na Marijin Dvoru. (A sve u blizini Ulice kralja Tvrtka koja, inače, svjedoči o njegovoj vitalnosti u problematičnu okruženju. Primjerice, kralj Tomislav nije odolio pritisku…) U biti, uz cestu – i s jedne i s druge strane i u neposrednoj blizini jednog trgovačkog centra. I kako trenutačno stoje stvari – mada nikad, u Sarajevu, ne kaži nikad – Tvrtko će se tu konačno skrasiti. Iako se još točno ne zna kada. No, gradonačelnica je, uvjerena valjda kako (joj) kralja više neće seljakati od lokacije do lokacije, na društvenim mrežama podijelila (simulaciju) kako bi spomenik trebao izgledati.
Ustani, Sigmunde!
A budući da se „slučaj Kotromanić“ baš oduljio, brojni su komentirali novi „vizualni identitet“ središta „europskoga Jeruzalema“. Bilo je, jasno, tu svega i svačega, ali sve je nadvisio Samir Efendić, još jedan, dakako, „probosanac“ koji (nam) se školovao u multi-kulti bastionu u Maleziji. Taj je lider Stranke za BiH vrlo zadovoljan idejom da se Tvrtku podigne spomenik, a i (treća) lokacija mu se sviđa.
„…Ali nikako mi ne ide u glavu da je kralj Tvrtko hodao u suknji. Mislim da je bilo mnogo primjerenije napraviti spomenik kralja kao konjanika kako je to u svim drugim europskim državama koje su bile kraljevine“, tumačio je taj „Malezijac“ europska iskustva. Čujmo zato što veli autor „kralja u suknji“.
„Tvrtko ima i srednjovjekovni mač, oslanja se na srednjovjekovni štit s ljiljanima, ima krunu na glavi, kraljevski plašt, ima sve što obilježava jednog kralja“, pojasnio je kipar Gavrić.
A u „slučaj Tvrtko konačno u Sarajevu“ uključio se i vrlo oprezni povjesničar Anto Ivić koji se, inače, plaši kako bi okrenutost skulpture mogla biti predmet prijepora. „… Naime, podignuta ruka koja, čini se, označava nešto između pozdrava i upozorenja, mogla bi se različito tumačiti. Usmjerena prema Trebeviću, ili prema istoku, bila bi poruka Srbima. Ako, pak, bude okrenuta prema zapadu, činilo bi se kao simbolično ograđivanje od Europe. Premda bi nekima to odgovaralo, kralj Tvrtko da je živ, to nikako ne bi želio, kao niti kralj Stjepan Tomašević čijoj su zemlji državnost dokinule Osmanlije“, podijelio je s čitateljima portala HMS taj povjesničar svoje strahove.
I gradonačelnikov spomenik i (gradonačelnikov) roman
Srećom tu, pa kazao bih (čak), paranoju nisu čuli ni Srbi ni Bruxelles pa će, eto, konačno Tvrtko u Sarajevo. A da ga je još Gavrić postavio na konja, mogli bismo kazati i kako je ujahao podno Trebevića. A taj srednjovjekovni velikaš još od 2012. ima spomenik u Tuzli. Zanimljivo, i u Gradu Soli presudnu je ulogu imao gradonačelnik – Jasmin Imamović koji je uz to 2019. objavio roman, povijesnu kroniku o Tvrtku I. Iako su mu zamjerali kako je spomenik zloporabio u predizborne svrhe, Imamović se nije dao:
„Tvrtko je najvažnija povijesna ličnost, u višestoljetnom kontinuitetu državnosti BiH, jest otac njezine suverenosti. Smatram da ga treba više biti u našoj manifestacijskoj kulturi, u našoj spomeničkoj kulturi. U svakoj zemlji postoje spomenici, filmovi, knjige o osnivačima tih država ili o najistaknutijim vladarima tih država.“
U crnogorskom je Herceg Novom spomenik bosanskom kralju podignut na gradskom trgu, blizu mora, neposredno uoči proslave Dana te općine 28. listopada 2013. kada je taj grad proslavio 631. obljetnicu. Ali, ne bez prijepora… Neki su Hercegnovljani, naime, bosanskoga kralja svojatali kao – srpskoga. Slijedom čega je onda intervenirao i gradonačelnik Dejan Mandić tumačeći kako je zapravo Tvrtko dobio spomenik. „Ako mi znamo da je on osnivač našeg grada, kako i piše u spisima, onda mi nemamo potrebu da budemo u dvojbi, bio on srpski ili nesrpski. On je taj i mi smo to tako doživjeli“,kazao je i eno Osnivača visoka 5,6 metara i teška 1,2 tone, djelo beogradskog kipara Dragana Dimitrijevića.
Gotovo zavnobihski…
No, ta priča o kraljevu navodnome srpstvu vraća nas u, navodno još, multi-kulti Tuzlu. Ponovno do Imamovića čija je teza kako je Tvrtko I., u biti, multi-kulti maneken. „Po ocu je bio potomak bosanske dinastije Kotromanića, iz Srebrenika. Po majci je bio iz hrvatske dinastije Šubić iz Klisa. Po baki Jelisaveti bio je iz srpske dinastije Nemanjića. Nije on bio ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, a bio je i Hrvat, i Srbin, i Bošnjak… Što nije pošlo za rukom ni kralju Zvonimiru, ni caru i kralju Dušanu, uspjelo je Tvrtku da ujedini slavenski jug pod okriljem Bosne“, otkrio je, pišući kraljevu kroniku, taj sad već bivši tuzlanski gradonačelnik.
Taj, eto, kraljev multi-kulti, gotovo zavnobihski, DNK nije smetao Prozoru da ga čak dvaput – ovjekovječi. Veliki uspravni tri metra visoki stećak Tvrtkov biljeg, rad akademskoga kipara Petra Dolića,postavljen je i svečano otkriven u rujnu 2017. na ulazu u Prozor. A Biljeg su krstili Tvrtkovim jer se utvrda „Prozor u Rami“ prvi put spominje 11. kolovoza 1366. u darovnici bana/kralja Tvrtka.
Četiri godine kasnije, u srpnju, postavljena je ispred nove zgrade Općine Prozor-Rama Tvrtkova skulptura, rad kipara Kuzme Kovačića. A Ramljaci su tumačili kako se spomenikom ne gleda nostalgično na prošlost, nego osnažuje dostojanstvo za nove pothvate. A uz to i: „Tko bude dolazio poslom u općinu ili tko bude prolazio ulicom, pogled na Kovačićevu skulpturu kralja Tvrtka ulijeva ponos dugoga povijesnog trajanja. No, taj ponos treba istodobno biti praćen poštenim radom i neposustalom brigom za zajednički zavičaj i općinu, za izgradnju što kulturnijeg grada Prozora, političkoga središta svih Ramljaka.“
Ne bih sitničario, nakon svega što je taj slavni Kotromanić prošao ne bi li se nekako dokopao pogodne (i podobne) lokacije u Sarajevu, ali onako između dviju cesta (i semafora), dvojim hoće li izazvati (bilo kakav) ponos.
I na prošlost, a još više i na – sadašnjost.
Dnevnik.ba