Piše: Josip Vajdner - Katolički tjednik
Slavljenje svete mise za žrtve Bleiburške tragedije trebalo je po cjelokupnom svom sadržaju biti jedan jednostavni, dostojanstveni, civilizirani, liturgijski čin spomena na sve nevine kojima se za grob ne zna, a u smrt ih je odvela zločinačka ruka jugoslavenskih komunista, nakon predaje 1945. Međutim, u Sarajevu se sve to pretvorilo u stanje linča prema vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kard. Puljiću i cjelokupnoj Katoličkoj Crkvi.
Polusvijet, koji inače čami u svojim mentalnim jazbinama glavnoga grada BiH, napokon je, zahvaljujući bošnjačkom političkom establišmentu lijeve i desne orijentacije te medijskoj huškačkoj mašineriji, izišao na svjetlo dana. Pod krinkom antifašizma, praktični komunistički fašisti – koji odbijaju i pomisao da nešto može postojati mimo njihova svjetonazora – sručili su se na katolike. Nije pretenciozno kazati da je misa održana jedino zahvaljujući angažmanu policije i da zbog njih toga dana nije pala mrtva glava.
„Bleiburška misa“ – početak harange
Katolici su svašta doživjeli i preživjeli, pa će s Božjom pomoći i ovo. Međutim, ono što dugoročno zabrinjava jest izopačenost društvene agende koja govori o nastavku spirale zla i ostavljanju budućim pokoljenjima duboko opterećujuće baštine.
Političari, mediji, samozvani intelektualci, redatelji i glumci, nevladine udruge te dio vjerskih službenika, graknuli su na spomen da će se u sarajevskoj prvostolnici slaviti misa za duše stradalih na “križnom putu” koji je u svibnju 1945. započeo na Bleiburškom polju i nastavljen diljem bivše Jugoslavije, ostavivši za sobom do sada otkrivenih 1 700 masovnih grobnica.
Stvorivši sintagmu „bleiburška misa“ – koja bi valjda bila bitno drugačija od uobičajene mise zadušnice – progurali su nakaradnu ideju kako je riječ o rehabilitaciji ustaškoga režima. I ljudima koji inače „operiraju s dva pojma“ ili su apriorno protiv svega hrvatskoga, dali su opravdanje da mogu bjesomučno skakati protiv te „ustaške“ Crkve.
Sami sebe su uvjerili da su na strani istine, pravde, ljubavi i mira, te civiliziranoga europskog svijeta. Argumenti za to bili su, razvidno, isti oni koje su koristili Tito i njegovi komunisti kada su se, zahvaljujući poganim Englezima, dokopali razoružane vojske i hrvatskih civila. Dakle, cilj razračunavanja s neprijateljem opravdava sva sredstva.
Pitanja za „antifašiste“
Radi razotkrivanja te paklene ostavštine valja postaviti pitanja na koja samozvani antifašisti moraju barem svojoj savjesti – ako je imaju – dati odgovor, pa će svima biti jasno za kakvu se to civilizaciju zalažu:
– je li normalno da itko sebi dadne za pravo nekoga ubiti?
– je li normalno da se ikomu presudi, a kamo li ga ubije, bez ikakva sudskog procesa?
– je li normalno da nakon predaje – dakle, nenaoružani vojnici i civili, budu tretirani kao roblje i ubijani kao muhe?
– je li normalno da se mnoštvu ljudi ni za grob ne zna, a da se o tomu ne smije progovoriti?
– je li normalno da se tijekom pola stoljeća o bilo kojem događaju ne smije govoriti?
– je li normalno da se u slobodnom društvu ne smije istraživati ni govoriti o događajima iz prošlosti?
– je li normalno da masovne grobnice budu dio civiliziranoga svijeta?
– je li normalno da se nazivaju civiliziranima oni koji ne poštuju odredbe poput Ženevskih konvencija?
– je li normalno da se bilo koji zločin pravda nekim drugim zločinom?
– je li normalno da itko ikomu osporava i zabranjuje vršiti vjerske obrede?
Jamačno, ako je (ijedan) odgovor pozitivan onda je jasno da se takvim načinom gradi civilizaciju smrti s nedvojbenim vraćanjem društva u doba barbarstva.
Samouvjeravanje
Da je to upravo tako, svjedoče činjenice kako su se u Sarajevu svim silama potrudili da slikama ubijenih ljudi koje je povješala ustaška vlast, komemoracijom na Vracama te komunističkom ikonografijom tipa „I ja sam antifašista“, valjda kažu kako nikakvo drugo zlo ne smije doći na vidjelo. Zapravo, time su htjeli imputirati Crkvi da je ona protiv ovih žrtava, a da veliča njihove egzekutore. To je pak jedino moguće shvatiti u okviru postavke: „Kadija te tuži, kadija ti sudi!“ – odnosno montiranih procesa koje je Titov režim redovito koristio.
U takvom ozračju uvjeravanja samih sebe da su na ispravnom putu, predstavnici SABNOR-a su na skupu „pomen žrtvama fašizma“ na Vracama kazali kako su se okupili da bi poslali „univerzalne poruke mira i ljubavi“. Njihov potpredsjednik Nijaz Skenderagić je istaknuo: „Najbitnije je da imamo iste povratne poruke ljubavi, solidarnosti i mira, a ne da nam stalno kopaju po prošlosti i da nam na svoj način ispisuju historiju kakvu oni smatraju da se desila.“ Dakle, potrebno bi bilo kao u doba komunizma šutjeti i klimati glavom te se voditi logikom kako je „neprijatelje naroda“ 1945. stigla zaslužena kazna. U istu se misaonu konstrukciju, očito, stavljaju logika osvete i pojam ljubavi. To nedvojbeno raskrinkava bolesno stanje svijesti koje će dok policijske snage čuvaju sve katoličke crkve u Sarajevu (!) govoriti o miru. Takvima je istina o stradanju od partizanske ruke „kopanje po prošlosti“, pa su zato protiv toga „revizionizma“. Bolje neka duhovi prošlosti „lutaju poljima“ i neka nikada ne nađu smiraj; neka se spirala zla nastavlja – pa neka se čime imaju baviti generacije koje će doći. Svatko svomu djetetu neka ostavi ili jednosmjernu kartu za Njemačku ili pušku pod krevetom…
Što kaže Europa?
Da je na djelu jednoumlje nalik onomu iz doba komunističke diktature koje je nesposobno za čuti drugoga i uvažiti činjenice koje će ljude povesti na put oprosta i trajnoga mira, razvidno je i po tome što rečenoga Nijaza „zabrinjava šutnja Evrope“ – što valjda nisu podržali samozvane antifašiste u njihovoj harangi. Očito je da do takvih ne dopiru riječi te iste Europe koja se na ovu temu više puta oglasila. O tomu govori Rezolucija Vijeća Europe 1481/2006 od 25. siječnja 2006. u kojoj se ističe potreba međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. Zatim, Praška deklaracija o savjesti Europe i komunizmu od 3. lipnja 2008. koja je urodila Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i komunizma, a kojega su 23. rujna 2008. izglasali članovi Europskog parlamenta, i obilježava se svake godine 23. kolovoza. Onda, Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. koja to sve na određeni način objedinjuje; te, recimo, Praška deklaracija o zločinima komunizma od 25. veljače 2010. Kao konačni pravorijek tu je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe u kojoj se na istu ravan stavljaju zločini nacista i komunista.
Kada se ovo uzme u obzir onda bi sarajevski „kontraskup“ tj. komunistički dernek na kojemu se i kozaračko kolo zaigralo (nema veze što su na snazi restrikcije zbog koronavirusa) u bilo kojem europskom gradu bio označen ili kao loš maskenbal dokonih staraca, ili uistinu kao udar na europske vrijednosti.
Kolektivno ludilo
Tomu u prilog ide činjenica da su tzv. „antifašistkinje“ nakon mise došle pred već praznu katedralu i poručile: „Pobjegli ste, vidimo se iduće godine!“ Jasno je, onda, da kipu Svetoga Ivana Pavla II. ispred sarajevske prvostolnice treba vratiti povez preko očiju – jer on i gleda u pravcu grada a ne katedrale – kako bi se simbolično njega, koji je rušio komunizam, očuvalo da u svome voljenom gradu ne gleda orgijanje te propale ideologije.
U masi toga polusvijeta bilo je onih koji su poručili da policija čuva „svinju jednu“ – kardinala Vinka, koji je „od danas persona non grata, nepoželjan“. I nitko se od dičnih političara nije oglasio, niti to osudio. Štoviše, član Predsjedništva BiH Željko Komšić čestitao je građanima Sarajeva što su na dostojanstven način iskazali nezadovoljstvo povodom „služenja mise u spomen ustaških zločinaca“. „Sretan sam zbog činjenice da nas neprijatelji ovog grada nisu nadmudrili“, obznanio je Komšić i tako nedvojbeno dao amnestiju svakomu tko se možda pokuša razračunati s tim „neprijateljima“ – zapravo katolicima Hrvatima. (I takvih već ima…) A na istoj su postavci i mediji koji su nakon svega slavodobitno pisali: „Regija i svijet oduševljeni Sarajevom!“ Da nije tragično – da katolici pod policijskom pratnjom idu na misu – bilo bi komično! Prihvate li trajno ovu izokrenutu ljestvicu vrjednota narodi ovdašnjega podneblja pristaju da kolektivno ludilo bude njihove zalog budućnosti.
Dnevnik.ba