Hrvatski i bh. književnik Miljenko Jergović zadnjih je dana postao žrtvom nove hajke koja se protiv njega vodi već tko zna koji put, u Sarajevu, njegovom rodnom gradu i gradu kojem je, kako kritičari tvrdi, “napravio spomenik“ i “stavio ga na književnu mapu svijeta“.
Jergović je u intervju za portal Nove TV u Srbiji kazao, između ostalog, kako mu “ne pada na pamet da trpi da mu po Sarajevu psuju mater ustašku“. Intervju je rađen povodom novog izdanja romana Rod, njegovog magnum opusa, u srbijanskoj nakladničkoj kući “Booka“.
“Meni ne pada na pamet da trpim da mi po Sarajevu psuju mater ustašku – što je, recimo, učinio jedan bošnjačkomuslimanski pisac, inače zaslužni ratni veteran, koji se kasnije pokušavao pravdati da mi je ustvari psovao mater četničku, što je valjda u psovačkom bontonu bošnjačkih nacionalista tog trenutka bilo poželjnije – dok mi je s druge strane poprilično svejedno hoće li mi u Zagrebu netko nešto opsovati“, kazao je Jergović za nova.rs.
Muharema Bazdulja, pisca bh. korijena (Travnik) koji je i sam dugo vremena živio i radio u Sarajevu, a potom se odselio u Beograd, upitali smo za komentar, tj. odgovore na iduća dva pitanja. I sam Bazdulj ne jednom bio žrtva hajki u Sarajevu. Odgovore prenosimo u cijelosti, bez uredničkih intervencija.
Dnevnik.ba: Koga Sarajevo voli?
Za sami početak, onaj uobičajeni disclaimer da je nemoguće govoriti o jednom Sarajevu, pošto na taj način ne možemo simplifikovati ni mnogo manje mnogoljudne gradova i sela; međutim, ako kažemo da mislimo na neku vrstu kulturne, akademske, medijske, pa u širem smislu i političke, elite u Sarajevu, ona je naklonjena piscima koji podilaze njoj, njenoj slici svijeta, savremenosti, historije i generalno njenom sistemu vrijednosti. Takve elite u Sarajevu su zapravo, što možda na prvi pogled i ne izgleda tako, neobično jedinstvene i složne.
Kad je o ovim temama riječ, nema u Sarajevu podjele na “vjernike“ i “ateiste“, “konzervativne“ i “liberalne“, “nacionalne“ i “građanske“. Svi se oni slažu maltene u potpunosti oko sadržaja “ausvajsa“ za svakog pisca kome će se ispuniti ambicija da ga “Sarajevo voli“. Najprije, slika bh. segmenta ratnog raspada Jugoslavija mora biti potpuno crno-bijela. Tu nema prostora za bilo kakve nijanse. Rat je bio najprije velikosrpska, a zatim i velikohrvatska agresija, dok su miroljubivi i merhametli Bošnjaci, skupa s malobrojnim, ali time vrijednijim “lojalnim“ Srbima i Hrvatima, apsolutna žrtva koja ni mrava nije zgazila i ništa drugo. Naravno, pomenuće oni strateški i Kazane i Grabovicu, ali samo da kažu da je kod njih izuzetak, ono što je kod drugih pravilo.
Onda, mora se misliti, recimo, da je Peter Handke jedino, samo i isključivo četnik. Do Nobela se još i moglo s mukom priznati da je možda sedamdesetih i osamdesetih i napisao nešto dobro, ali od Nobela je i to zabranjeno. Mora se takođe o Sarajevu pisati isključivo u superlativima. Dozvoljene su površne kritike ako su humoristične. Valja se diviti sarajevskoj “širini“, “otvorenosti“, “multikulturi“ i ostalim tricama i kučinama.
To su uslovi da bi ovo “Sarajevo“ o kome govorimo nekoga hvalilo na talambase, da bi se “namještale“ nagrade, što lokalne, što tobože međunarodne (stranci daju novac, lokalni žiri bira), da bi se, u krajnjoj liniji, sve češće, nekog pisca uopšte tolerisalo. Takav “festival jednoumlja“ škodi prvenstveno samom Sarajevu. Prije četrdesetak godina, Sarajevo je vjerovalo da se po kulturnom uticaju, vibrantnosti, poželjnosti za život, otvorenosti, političkim slobodama, potencijalno i po broju stanovnika, takmiči sa Beogradom i Zagrebom, a sada ga prestižu, ako ga već nisu i prestigli, i Ljubljana i Skoplje i Podgorica i Novi Sad, vjerovatno i Split. Kako je krenulo, možda mu i Banja Luka uskoro bude puhala za vratom.
Dnevnik.ba: Koji su pisci otjerani iz Sarajeva?
Kad je riječ o “tjeranju“ pisaca, tu valja biti vrlo obazriv s riječima. U prvoj polovini devedesetih, kad su ljudi generalno protjerivani, odlazeći u strahu za vlastiti život, među takvima je bilo i pisaca: od Ivana Lovrenovića preko Dževada Karahasana i Miljenka Jergovića do Stevana Tontića.
Ne mislim, međutim, da se u mirnodopskim situacijama, kad neki ljudi odluče da pronađu za sebe pogodniju sredinu za život i stvaranje može govoriti o protjerivanju, izuzev u vrlo simboličnom registru, bilo da se radi o predratnim slučajevima Mome Kapora i Meše Selimovića, bilo o ma kojem postratnom slučaju.
Imajući određenu vrstu potpuno normalnog razumijevanja za povećanu sentimentalnost spram rodnog grada, opet mislim da Miljenko Jergović ne bi trebalo da dopusti da za njega mjera Sarajeva budu Faruk Šehić ili Hasija Borić.
Ako mi dopustite da budem ličan, ja u Sarajevu nisam rođen niti sam tamo odrastao, ali jesam živio u Sarajevu petnaestak godina.
Kad bih dopustio sebi da mi mjera Sarajeva bude ona budaletina zvana prvi dramaturg u Bošnjaka, onaj koga je moja prijateljica nedavno prozvala “bošnjački Benjamin Button“, pošto u njegovom svijetu vrijeme ide unazad pa je moguće da događaj iz 2006. bude inspiracija za nešto što se desilo 2002, što će reći, četiri godine ranije, ja bih pljunuo na tih petnaestak godina i na sve one ljude iz Sarajeva koji su mi jednako značili i tokom tog vremena i danas.
Od vremena kad sam prvi put čuo da me Almir Imširević kleveće i olajava po raznim internetskim budžacima, najprije po forumima, zatim po blogovima, a sada, evo, po socijalnim mrežama, ja sam mijenjao adrese, gradove i države, redakcije i izdavačke kuće, razne preferencije, kilažu i frizuru, a njegov, što bi klinci rekli, “hejt“ je jedan od rijetkih kontinuiteta u mom životu. Ja sam njemu i njemu sličnim ljudima, poput onog mu relativno novopečenog kolege sa sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, stanovitog Jovanovića, zapravo zahvalan, jer kad me ne bi prozivali barem jednom u šest mjeseci, pomislio bih da nešto pogrešno u životu radim. Što bi rekao Aleksandar Tijanić, njihovo neprijateljstvo i njihovu mržnju bih nosio na reveru kao odlikovanje.
G. Lujanović/ Dnevnik.ba