“U kulturama, kakve su ove male balkanske, ‘naše‘, ‘burazerske‘, koje jedva da i koju paru daju na sopstveno uljuđivanje - sigurno će proći posve neprimjećen. U eri hiperprodukcije književnosti, ona je sve manje vrijednom, knjiga je posvuda, ali je nitko ne smatra vrijednošću po sebi“, izjavio je Cvijetić za Dnevnik.ba.
Čini se da, dodaje Cvijetić, ljudi vole samo‘svoju knjigu‘, i tako uobražavaju da vole sve knjige. Već godinu i pol dana živimo bez kazališta, muzeja, opere, baleta, nastavlja Cvijetić, i beskrajna manjina to primjećuje.“Nedostajanje knjige ne bi primjetila ni većina pisaca, a pogotovo čitatelja. No, svijet bez mobitela - brzo bi rezultirao kakvim ratom. Oni koji doista trebaju knjigu, sami su, po špiljama i katakombama“, rekao je Cvijetić.Željko Ivanković, također, ističe, da se čini, kao nikad ranije, da su knjiga, izdavaštvo, sajmovi na kojima bi se prezentirala nova izdanja, žive krizu, uostalom, kao i svekolika kultura.“No, naša je kriza velika, dakle naša je šansa velika, rekao bi Radomir Konstantinović.
Eto nam prigode da čitamo i pročitamo sve ono što smo odlagali za neka bolja vremena i da opovrgnemo onu staru kako nove knjige imaju jednu veliku manu: sprečavaju nas da pročitamo stare“, rekao je Ivanković za Dnevnik.ba.Prigoda nam je ovo, dodaje, pročitati dobre stare knjige, one koje su oblikovale našu civilizaciju, a nismo ih stigli pročitati.“Ili da ih čitamo iznova u novom svjetlu naših godina i novih iskustava.
Rat me naučio i otada to ne prestajem prakticirati, dapače se neprestance uvjeravam da su Gilgameš i Ulicka, Biblija i Grossman, 1001 noć i Pamuk, Plutarh i Bjorneboe, Dante i Eco, Cervantes i Marquez, Dostojevski i Kundera, Tolstoj i Nooteboom, Mann i Tokarczuk... čitalački itekako komplementarni“, izjavio je.Dapače, kao sve što je dobro, čudesna su intelektualna poslastica, dodaje Ivanković, a znalcima sjajan komparatistički izazov.“K tomu i najbolji znak da knjiga živi i može živjeti na razne načine“, istaknuo je Ivanković.Boris Rašeta priznaje kako već dugo razmišlja da bi trebalo napraviti spomenik knjizi.
“Ne znam postoji li takav spomenik negdje u svijetu. Ne znam ni gdje bi ga trebalo postaviti. Možda u Aleksandriji. Možda bilo gdje. Jer, ona to zaslužuje. Knjiga je najdraži predmet mog, i mnogih drugih života. Nema tog zatvora iz koje vas knjiga ne može odvesti u prostore slobode“, rekao je Rašeta za Dnevnik.ba.
Nema te ružnoće, dodaje, iz koje ne možete pobjeći zahvaljujući dobroj literaturi, onoj u kojoj je ‘riječima tijesno, a mislima široko‘.“Kao mali, okovan ličkom zimom u svom selu, čitao sam Tajanstveni otok Julesa Vernea. Obožavao sam Put u središte zemlje, Put oko svijeta u 80 dana, žudio za Djecom kapetana Granta. Volio sam Emilija Salgarija, Crnog gusara, sve knjige Karla Maya, Branka Ćopića“, izjavio je.Danas voli neke druge knjige, divi se Nabokovu i Kazancakisu, nastavlja Rašeta, ali nikad nije zaboravio ljude zbog kojih je zavolio knjige.
“Čini mi se da je Borges zamišljao raj kao golemu knjižnicu. Ja ga zamišljam drugačije (iskreno -nadam se da ga nema, volio bih da ‘iza‘ nema ništa, ali ako već postoji...)no Borgesova slika mogla bi poslužiti kao idejni postament jednog takvog spomenika, predmeta koji nas je, iz sivih života, češće od bilo kojeg drugog, vodio na rajske poljane“, rekao je Boris Rašeta.Ili kako bi to rekao Ivo Andrić, naš jedini književni nobelovac:“Jer kad dođe do kakva prevrata, mogu se lako i zauvek uništiti ćuprije, gradovi, džamije i crkve, ali knjiga se ne može razoriti.“
Dnevnik.ba