Piše: Filip Bilić, Dnevnik.ba
Gol koji je matematički osigurao Liverpoolovu prvu titulu prvaka Engleske u eri Premier lige. Ukupno 19. naslov prvaka Engleske na „Anfieldu“ čekao se predugih 30 godina. Povijest nogometa ne pamti da je jedan tako velik i značajan klub toliko dugo apstinirao od trijumfa u domaćem prvenstvu. Zaista, teško je povjerovati da je klub koji je između 1973. i 1990. osvojio 11 titula na sljedeću morao čekati tri desetljeća. Tamo gdje su stali Bill Shankly, Bob Paisley i Kenny Dalglish, nastavio je Jurgen Klopp.
Brak iz ljubavi
Prema hermetičkoj teoriji, ovaj svijet funkcionira na principu sedam univerzalnih zakona. Jedan od njih je kozmički zakon privlačnosti ili rezonance. Njegovo glavno načelo je - da isto privlači isto, dok se različito odbija jedno od drugoga. Osjećaji, misli, uvjerenja, ukorijenjeni obrasci razmišljanja kojih ljudi često nisu ni svjesni vibriraju na određenom nivou, kreiraju određenu duhovno-mentalnu klimu, odražavajući se na našu materijalnu stvarnost stvaraju našu sudbinu. Još otkada je počeo dobivati medijsku pažnju na klupi Dortmunda, očigledno je bilo da je Liverpool Kloppova sudbina. Sličnost između Liverpoolovih i Borussijinih navijača kristalno je jasna. Navijači oba kluba se u svojim državama smatraju kao najvjerniji, romantičari njihove stadione smatraju nogometnima „mekama“, dok poznata Liverpoolova himna „You‘ll never walk alone“ svira i na Anfieldu i na Signal Iduna Parku. Kloppova želja za radom i napretkom, njegova otvorenost, izraženo iskazivanje emocija i pristupačnost savršeno se uklapa u tradiciju „Redsa“. Klopp i Liverpool su savršen fit, dvije duše toliko slične i privlačne da ih je kozmos u jednom stadiju njihovog života morao spojiti. Ako je veza Josea Mourinha i Tottenhama brak iz interesa, onda je onaj Jurgena Kloppa i Liverpoola brak iz ljubavi.
Kao i svaki početak, Kloppovo prvo razdoblje na Anfieldu nije bilo ni malo lako. Znao je da su klubu potrebne korjenite promjene na svim raznima i da će se navijači u početnoj fazi morati pomiriti sa izostankom trofeja. „Molim vas, dajte nam vremena da radimo, ali kada budem sjedio ovdje za četiri godine, možda ćemo imati titulu.“ Uzimajući u obzir današnji svijetu nogometa gdje se sve hoće ovdje i sada, ovo je bila iznimno hrabra izjava, ali istovremeno i zalog za budućnost. Klopp je nogometni fundamentalist. Predvodnik visokog presinga u modernom nogometu i njegovog veličanstva „gegenpressa“. Njegov cilj nije samo bio iz korijena mijenjati stil igre Liverpoola, , nego je želio promijeniti čitavu kulturu kluba i povratiti mu onaj pobjednički mentalitet. Zato je ovo odlična prilika da se prisjetimo scena sa kraja jedne obične prvenstvene utakmice i remija 2-2 protiv West Bromwich Albiona na Anfieldu. Kada je završila utakmica u kojoj su „Redsi“ spasili bod u 95. minuti protiv kluba koji se borio za opstanak, Klopp je odveo sve igrače pred navijačku tribinu i pozdravio publiku kao da se radi o nekoj jako važnoj pobjedi. Engleski mediji su u svom stilu cinično osudili ovaj potez, navodeći da je Liverpool spao na tako niske grane da slavi remi protiv fenjeraša. No, Klopp nije slavio bod, želio je samo stvoriti sponu između igrača i navijača tako što im je zahvalio što su ostali na svojim mjestima do kraja utakmice. Znao je Klopp da je to jako važno za stvaranje pobjedničkog mentaliteta.
Znao je da kad hodaš kroz oluju, visoko drži glavu i ne boj se tame.
Stroj za osvajanje trofeja
Najveći dokaz da je Klopp svoje obećanje ispunio je činjenica da u posljednje dvije godine „Redsi“ imaju više trofeja nego poraza u ligi. No, nije Klopp jedini arhitekt ovog Liverpoola, ozbiljan dio zasluga ide i Michaelu Edwardsu. Čovjeka koji je bio koordinator omladinskih selekcija, Klopp je postavio za sportskog direktora i njegovu desnu ruku. Edwardsovo područje u kojem pravi razliku je analitika, puke statističke brojke vidi drugačije od drugih. Detektira što Liverpoolu nedostaje na terenu, skautira igrače prije konkurencije i uz najbolji omjer cijene i kvalitete ih dovodi na Anfield. Edwards i Klopp su znali da Liverpool po platežnoj moći nije sama elita, zato su zaigrali moneyball. Za Liverpool se sve počelo okretati kada su Barceloni prodali Phillipea Coutinha za 145 milijuna eura. Mnoge ekipe bi odlaskom takvog igrača na pola sezone posrnule, no Liverpool se nakon toga činio još jači doguravši do finala Lige Prvaka. I dalje se Klopp smatrao za gubitnika i „Robina Hooda“ – redovno je uzimao bodove „bogatima“ u derbijima, da bi ih protiv onih iz donjeg dijela tablice olako prosuo. Liverpoolov problem bio je taktičke prirode.
Kada je protivnik odbijao igrati i prepustio im loptu, „Redsi“ nisu imali uvjete za igrati svoj visoki presing. Nisu bili u mogućnosti osvajati loptu visoko u protivnikovoj polovici, dok im je za izgradnju napada od svog gola falilo kvalitete u svim linijama. No, kada su Edwards i Klopp odlučili dovesti Van Dijka i oboriti transfer rekord za braniče, njihovi problemi bili su riješeni.
Oko Van Dijka se previše romantizira taj statistički podatak da nije predriblan jednu cijelu sezonu. Puno važnija stvar je što je on omogućio Liverpoolu da svoju zadnju liniju drži jako visoko, dok su njegove dodavačke sposobnosti iz zadnje linije omogućile veznom redu da se pomakne još više prema protivničkom golu. Distribucija lopte sada više nije bila toliko bitna za Liverpoolov vez, sada su mogli osvajati loptu blizu protivničkog gola, dok je kreaciju napada preuzeo najbolji bekovski par na svijetu – Arnold i Robertson. Traume između vratnica zauvijek je izbrisao dolazak Alissona Beckera, dok je široka rotacija u veznom redu omogućila da se igrači puno ne troše kroz sezonu. Funkcionalnost sistema u nogometu se najbolja ogleda kada ekipa ne ovisi značajno o jednom igraču i kada najslabija karika ne postoji. Ovaj Liverpool je najbolji primjer toga. Još kad pridodamo činjenicu da su Klopp i Edwards u ovih pet godina potrošili samo 74 milijuna funti (net spends) možemo ih smatrati čudotvorcima.
U onoj prošlogodišnjoj kampanji Lige Prvaka u kojoj je Liverpool sjeo na krov Europe, Klopp je opet poveo igrače da pozdrave „Kop“, baš kao protiv West Bromwicha koju godinu ranije.
Ovaj put nisu slavili bod protiv davljenika sa dna tablice, nego jedan od najvećih preokreta u povijesti nogometa protiv Barcelone.
Baš kako kaže himna, Na kraju oluje je zlatno nebo.
Kraj Tantalovih muka
Liga Prvaka je najprestižniji trofej u današnjem nogometu. Tu nema dileme. Ako postoji zemlja u kojoj je domaće prvenstvo jednako bitno, u nekim slučajevima čak i bitnije od Lige Prvaka onda je to Engleska. Ako postoji klub koji se „zasitio“ Lige Prvaka u iščekivanju trijumfa u Premier ligi, nema očitijeg primjera od Liverpoola. U jednom trenutku Liverpoolova čežnja za titulom gotovo se pretvorila u prokletstvo. Muke na kojima su bili navijači slične su onim mukama na koje su bogovi osudili Tantala. Tantal je bio Zeusov sin i njegov miljenik, no toliko je naljutio oca i druge bogove da su ga vječno prokleli. Njegova kazna postala je metafora za neispunjeno iskušenje. Bio je do vrata u hladnoj vodi, a iznad glave bile su mu grane s prekrasnim voćnim plodovima.
Kad god bi poželio ubrati plod, grane bi se izmakle. Kad god bi poželio popiti hladne vode, voda bi se povukla. Isto tako, kad god bi Liverpool došao nadomak titule, ona bi nesretnim slijedom događaja iščezla.
Steven Gerrad se poskliznuo, Mohameda Salaha od titule dijelilo je 11 milimetara, no ove godine se činilo kao da ih ništa ne može zaustaviti. Jedino nešto poput više sile, smaka svijeta, trećeg svjetskog rata ili pandemije? Takve se stvari ne događaju baš često. No, baš kada je Liverpool imao 20 bodova prednosti nad drugoplasiranim i kada su ima trebale još samo dvije pobjede da matematički osiguraju titulu, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju šesti put u povijesti čovječanstva. COVID-19 paralizirao je svijet, teško je bilo predvidjeti što nosi budućnost, a indicije o poništavanju cijele sezone bile su sve jače kako se virus širio. Zaista, kad se činilo da ih ovoga puta ništa ne može zaustaviti, da će njihovim mukama napokon doći kraj, grane sa plodovima su se opet izmakle, voda se povukla i sve je opet ličilo na tipičnu Liverpoolovu priču sa Premier ligom koja se pretvarala u prokletstvo.
Večeras se njihova patnja završava.
Kada ih kao šampione Engleske pozdravi ekipa koja im je „ukrala“ zadnje dvije titule, kraj Liverpoolovih muka dobiti će posebnu simboliku. Nadam se da u budućnosti ovu sezonu nećemo povezivati sa Coronom, nego da ćemo o njoj pričati kako treba, o „Liverpoolovoj“ sezoni.
Kada su uz nikad ranije viđenu dominaciju osvojili prvenstvo, oborili mnoštvo rekorda, kada je Jurgen Klopp izgradio dinastiju. Voljeli ih ili ne, zaslužili su.
Dnevnik.ba