Goran Marković, u Kiseljaku je dobro poznato, nasmiješeno lice rodom iz Lepenice. Neobičan je spoj intelektualca i ugostitelja.
Da, dobro ste pročitali; intelektualac i konobar. Profesor, a pipničar.
Gorana Kiseljačani odavno poznaju i vole, omiljeno je lice ujutro prije produžene s dva mlijeka, utjeha pred fajrunt i posljednji dupli Jack s kolom. Goran je i omiljeni profesor, pedagog i prijatelj svojim učenicima. Prijatelj, muž, sin i još mnogo toga. Mlad, ambiciozan i vrijedan mladi Hrvat iz Središnje Bosne – primjer je i istinska moralna vertikala.
Goran je rođen i odrastao u Lepenici, kod Kiseljaka, a u Sarajevu je završio Geografiju. U struci radi kao profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom.
Goran u Visokom radi do 14h, a već u 15h mu počinje smjena na drugom poslu u Kiseljaku, gdje radi kao – konobar.
„Radio sam u SŠ Kiseljaku, pa na benzinskoj pumpi, a zatim sam se pronašao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji. Nemam punu normu, jer prosto nema dovoljno učenika. Kao profesor radim već 4 godine“, priča Goran.
Ugovor mu je za stalno, a kolege i roditelji su prezadovoljni radom sa djecom. Škola je jako mala pa nije mogao napuniti normu. Na 140 učenika koji pohađaju nastavu, Goran je raspoređen u osam odjela, a trebalo bi mu 12 za punu normu.
„Predavao sam na raznorazne natječaje, ali nisam uspio naći posao u drugoj školi kako bi napunio normu“.
Goranu niti manjak sati da popuni normu, niti vozarenje, niti hladna zimska jutra nisu poljuljali vjeru niti motivaciju. Nikada mu, kaže, nije niti palo na pamet odustati, ili otići…
U Kiseljaku je jednu školsku godinu volontirao. Na pumpi je radio osam mjeseci, a u lokalnom caffe-u u Kiseljaku zadnje dvije godine radi kao konobar.
„Rad u školi me ispunjava i usrećuje, no od profesorske plaće se ne može živjeti. U županiji ZE-DO su manje plaće za prosvjetne radnike. Nisam imao opcije nego pronaći još jedan posao. Nisam znao nikakve zanate i odlučio sam pokušati konobariti.“
Goran je obrazovani i mudar, veseo i optimističan. Vedar i neobičan spoj intelektualca i ugostitelja.
„Cijene me zbog mojih ljudskih kvaliteta, i u kafiću, i u školi. Roditelji djece kojima predajem su me viđali i u kafiću, neobično je, ali funkcionira. U školi sam od 8-14 sati, a smjena u kafiću mi počinje od 15 sati. U kafiću sam pet dana tjedno i radim samo druge smjene. Subotu i nedjelju radim duple smijene.“
No, Goran ima vremena i za odmor.
„Zadnje dvije godine mi je dan za odmor srijeda. Bavim se i nogometnom, dva puta tjedno. Treniram paralelno 3x tjedno.“
„Što se tiče škole – to je veliko iskustvo. Iako sam ja taj koji prenosi znanje - svaki dan i ja naučim nešto novo od njih. Djeca su neiskvarena i iskrena. Obogaćuju moj život.“
„Kad sam došao raditi u caffe nisam poznavao nikoga. Kroz ovaj posao sam upoznao puno ljudi, stekao mnogo prijateljstava i puno, puno dobrih ljudi. Društven sam tip. Prirodan sam. I ovdje i u školi. Jednako mi je drago doći na posao u školu, kao i u caffe. Nemam nikakve predrasude. Tu sam nasmijan i opušten, a super je i što sam takav cijelo vrijeme.“
Goran je oženjen sam od prošle godine, a sa suprugom, upravo ovih dana, očekuje rođenje prvog djeteta. Žive u Kiseljaku, gdje su kupili i stan.
„Borimo se stvarno. Zbog nas, zbog naše djece. Zbog njihove djece.“
„Vrijedi ići pravim putom. Ja se nisam pokajao. Vučem te vrijednosti od kuće. Roditelji su cijeli život poljoprivrednici i naučili su me da samo dosljednošću i marljivim radom idem pravim putem; putem istine i ispravnosti. Želim te vrijednosti prenijeti svojoj djeci.“
„Tu sam sve započeo i ne bih volio otići“, zaključuje Goran.
Dnevnik.ba