Portal Direktno razgovarao je s Mariom Karamatićem, prvim čovjekom HSS-a u BiH koji se devedesetih istaknuo kao pripadnik postrojbe HVO-a Ante Bruno Bušić, a Praljak mu je, kako je sam istaknuo više puta, ostao drag još iz tih vremena.
Govoreći o generalu Praljku Karamatić kaže kako je on bio general u pravom smislu te riječi.
Gospodine Karamatić, iz vaših ranijih istupa je poznato da je pokojni general Praljak bio vaš nadređeni u ratu. Kako je bilo surađivati s tim čovjekom? Je li bio "težak"?
"Jedna jedina riječ je dovoljna da opiše Slobodana Praljka. General. On je to uistinu i bio u svoj punini te riječi. Nakon pada Bugojna i Uskoplje se nalazilo pred padom. Civili i dio vojske se panično povlačio iz Uskoplja. Dio HVO-a, da sada ne nabrajam postrojbe, bio je na lokaciji Mačkovac te uspostavio neku vrstu kontrolne točke na kojoj smo pokušavali zaustaviti to panično povlačenje vojske. Iskreno, nije nam baš nešto sjajno išlo. Strah od mudžahedina je bio prevelik i nitko nije znao kakva je situacija u Uskoplju. Tada je došao General. Samo se popeo na tenk i zapovjedio ‘Vojska za mnom‘ te na tenku krenuo prema Uskoplju. Nije se ni osvrnuo kako bi provjerio je li vojska uistinu krenula za njim. Uskoplje je taj dan obranjeno. To je bio Slobodan Praljak. General".
Prošle su dvije godine od tragične predstave u haaškoj sudnici, što mislite, je li njegovo samoubojstvo imalo smisla?
"Gledajući ljudski, gledajući logično, gledajući na svaki način odgovor bi bio ne. Za mjesec ili dva bi bio slobodan čovjek. S druge strane, kada se prisjetim njegovih riječi koje mi je rekao kada sam ga posjetio u pritvoru Haaškog tribunala ‘Ja nikada neću prihvatiti nikakvu osuđujuću presudu‘, više je nego jasno zbog čega je to učinio. Bio je General i bio je časnik hrvatske vojske. Izvedenica ‘časnik‘ dolazi iz riječi ‘čast‘, a barem toga je General imao na pretek i nije mogao sebi dozvoliti da makar i na papiru piše kako je on ratni zločinac. To je bio njegov posljednji čin obrane, kako osobne časti, tako i časti vojske kojom je zapovijedao. To je bila i njegova posljednja zapovijed nama, njegovim vojnicima. Zapovijed koja kaže da ratni put HVO-a, čast, obrazi i naš hrvatski narod nemaju i ne mogu imati cijenu na koju bi bilo tko trebao pristati ako bi na taj ratni put, na HVO i hrvatski narod pala stigma zločina. Slobodan Praljak je u svoj punini izraza ‘Položio život na oltar Domovine‘ - učinio upravo to. Kao te 1993. na Mačkovcu stao na čelo da sve loše i zlo zaustavi prvo on kako to zlo ne bi došlo do njegove vojske i njegovoga naroda. Taj čin, tu predanost i tu ljubav kojom nas je darivao ne smijemo nikada zaboraviti".
S obzirom na to da su društvene mreže dosta restriktivne po pitanju lika i djela generala, na koji način je uopće moguće očuvati uspomenu na nj?
"Ta uspomena se i ne treba čuvati na društvenim mrežama. Ta uspomena se treba čuvati tako da se o Slobodanu Praljku uči u školama, da se po njemu zovu ulice i trgovi. Na žalost, dijelu ljudi koji o tomu odlučuju ili mogu odlučiti je bitnije da njih zbog takvih stvari ne prozivaju velikobošnjački mediji nego da se to uistinu uvrsti u udžbenike. To se mora promijeniti".
Herceg-Bosna - može li biti alternativa trenutnom, za Hrvate, usudit ću se kazati, izuzetno nepodnošljivom uređenju u BiH?
"Herceg-Bosna, to jest revitalizacija Herceg-Bosne sukladno međunarodnom pravu, je barem po mome skromnom mišljenju jedan, ako ne i jedini način kako hrvatski narod u BiH može u svoj svojoj punini može ostvariti punu političku ravnopravnost s druga dva konstitutivna naroda".
Dnevnik.ba