Meri Cetinić, pjevačica, skladateljica i tekstopisac istinska je glazbena diva, akademski obrazovana umjetnica koja svoje misli i emocije najradije prenosi glazbom pa su njezini intervjui vrlo rijetki, čak i u vremenima u kojima je bila na vrhuncu karijere. More, U prolazu, Lastavica, Samo simpatija, Ja sam žena, Četiri stađuna, Dome moj, Konoba, Jubav si moja zauvik – samo su neki od njezinih bezvremenskih hitova kojima je žarila i palila po domaćim top-ljestvicama u bivšoj državi. Bila je u osamdesetima dva puta pjevačica godine, dobitnica je prve dijamantne ploče na ovim prostorima, nagrade Porin i još niza priznanja. Za čitatelje Večernjeg lista pristala je odškrinuti vrata svog svijeta, očistiti “Prašinu s puta” i prisjetiti se nekih zanimljivosti iz svoje bogate karijere.
Čitajući vaš životopis, stječe se dojam da ste rođena glazbenica. Je li za vas ikada bilo dvojbe čime se želite baviti u životu?
Nisam toga bila svjesna, ali odmah sam bila zanesena glazbom. Živjeli smo mama, tata, dva brata i ja u malom stanu, ali imali smo sobu u kojoj su bili klavir i gramofon koje su moji rano nabavili. Zatvarala sam se u tu sobu da me nitko ne gleda i ne sluša, puštala ploče, recimo Animalsa, i uz njih pjevala. To mi je bio cijeli svijet. Ta me ljubav i groznica uhvatila u djetinjstvu i, eto, nikad me nije pustila.
Glazbeno ste se obrazovali od djetinjstva. Jeste li imali vremena za prijatelje, izlaske i momke?
Ne pamtim da mi je bilo teško. Split je bio puno manji i ja sam kao djevojčica svaki dan hodala do Glazbene škole s knjigama za klavir. Glazba me opuštala, to je bilo lijepo. U osnovnoj školi nisam bila specijalni đak, a kad su počeli izlasci, cijeli Split je bio naš. Poslije muzičke škole otišla bih na pjacu. Cijeli Split bi se slio, svatko je imao svoje mjesto. Imala sam već ekipu s glazbe, s 14 godina pobijedila sam na Raspjevanom proljeću, pjevala sam Warm and Tender Love od Percyja Sledgea. S 15 sam već bila u grupi Che, svirala sam orgulje Hammond, prve u Splitu. Svi smo bili po gradu svaki dan, điravali, ja se danas pitam kako ova djeca žive, gdje se oni okupljaju, što rade.
Niste se dugo zadržali u grupi Che?
Che je bila izvrsna grupa, od nje je poslije nastao Metak. Tu su bili Mirko Krstičević, Ivica Pipo Čović koji ima sad studio u Splitu. Tu se događalo puno toga. Pratili smo Tomu Bebića, ja sam mu svirala na orguljama. Brat mi je bio u Delfinima, oni su bili jedna od prve tri grupe u bivšoj državi, i kad su ostali bez pjevača, došao je i rekao: “Od sutra pjevaš u Delfinima!” Uzalud su Cheovci došli kod njega i bunili se. Tada mi je bilo 16 godina. Kad sam imala 17, bili smo na turneji u Sovjetskom Savezu. Pjevala sam Janis Joplin, Deep Purple... Bio je to malo preprogresivan repertoar, pa su mi organizatori rekli da na koncert dolazi komisija koja će procijeniti hoću li ja nastaviti ili se vraćam doma. Proradila je moja splitska i blatska krv i u to sam popodne naučila jednu rusku popularnu veselu pjesmu a la Lastavica. Na ruci sam napisala tekst. Kad sam je otpjevala, publika je poludjela, 5-6 puta su me vraćali na scenu, ruka se oznojila, penkala otopila i umjesto ruskog teksta na ruci crnilo... Ali, nastavili sam turneju.
Nakon Delfina uslijedila je grupa More i antologijska pjesma More.
Nakon Delfina upisala sam Pedagošku akademiju, a privatno kod prof. Ristić sam radila na glasu. Na Pedagoškoj me čuo Slobo Kovačević i predložio da osnujemo grupu More, a pjesmu More on je već imao. Uskoro smo snimili singl, na Moru sam svirala klavir i pjevala, a Oliver mi je s ostalim članovima benda pjevao prateće vokale. Na B strani bila je pjesma Zla djevojka, Oliver je svirao klavir i pjevao, a ja sam bila prateći vokal. On je brzo otišao i krenuo s Runjićem, a More je postalo veliki hit.
Je li pjesma More obilježila vaš profesionalni život?
Kako da ne, bila je prekretnica. More je bila prva pjesma koju sam dobila od autora i dobila priliku kao interpret. Mjesec dana sam doma za klavirom tupila riječ po riječ i tražila svoju interpretaciju. I sada su mi najsmješniji komentari, “Ajme, koliko puta se ponovi more.” Taj refren more, more to su valovi, lagano ljuljanje, žalo pa poslije bura i veliki val. Ja tako doživljavam to ponavljanje, a ne brojim koliko puta sam rekla more. Iz grupe More otišla sam 1975. nakon Splitskog festivala, na kojem smo s pjesmom Gdje god da pođeš osvojili 1. nagradu žirija, a ja i nagradu za najbolju interpretaciju. Dvije godine pokušavala sam sama, snimila nekoliko singlica, ali nisam nešto uspjela kao ni oni pa me 1978. godine Kovačević pozvao da se vratim jer ima super pjesmu Đorđa Novkovića za Splitski festival: Samo simpatija. Nije mi se na prvu svidjela. Bila mi je prekomercijalna i prejednostavna. Ali, Željko Sabol napisao je divan tekst, Novković glazbu i pjesma je zapravo bila dobra pa sam na koncu rekla: “Zašto ne?” Samo simpatija je bila ogroman hit. Otišli smo na ljetnu turneju, a nakon nje smo se konačno razišli.
Ali, krenula je vaša solo karijera.
Počela sam ići kod brata Ante Cetinića u Nizozemsku, o kojemu se premalo zna, a bio je fenomenalan muzičar, jedan od najvećih, i snimila kod njega u studiju nekoliko svojih pjesama. U isto vrijeme mi je 1979. Runjić ponudio Četiri stađuna za Splitski festival. Onda su mi iz Jugotona ponudili da snimim solo-album. Bio je to moj baš udarni početak kao solista.
Kako ste u sebi pomirili rokericu i buntovnicu s pjevačicom lakoglazbenih nota?
Pisala sam i skladala. Nekako bih se iživjela na mojim albumima i nastojala održavati svoju umjetničku i autorsku slobodu. Ali, ne možeš reći “ja ne želim publiku, ja ću pjevati samo ono što ja volim” jer publici treba dobre glazbe. Znala sam prepoznati dobru skladbu budući da sam bila obrazovana i naslušana i uzori su mi bili najbolji na svijetu. Uvijek sam i sama skladala i pisala tekstove, a kada sam izvodila komercijalnije skladbe drugih autora, to su bile dobre pjesme, odlični autori, tekstopisci, aranžeri.
Na koncu, od nečeg se mora i živjeti.
To uvijek dođe samo po sebi, ne smije biti prvo. Nikad nisam razmišljala na taj način. Kad sam od Runjića dobila Lastavicu, u Splitu su mi se svi moji muzičari smijali: “Pa nećeš valjda to pjevati, di si ti za takve pjesme.” Ja sam rekla: “Baš hoću.” Pjesma je lijepa, lagana, lepršava, pjevna. Jakša Fiamengo napisao je tekst. Odnijela sam je bratu u Holandiju i on je napravio tako dobar disko ritam da je pjesma cijele godine bila prva na top listama. To je bila 1980. Onda je došla 1981. i U prolazu, a 1982. Runjić mi je namijenio Nina nanu. Imala sam menadžere i oni su rekli: “Nemoj to pjevati, malo je preozbiljna pjesma, daj nešto veselije.” Izabrala sam od Šarca Nitko neće u mornare i Runjić se uvrijedio. Mislim da mi to nikad nije zaboravio. Za dišpet, Popadić mu je rekao: “Ima jedna mala što dobro piva iz Vela Luke”, a to je bila Jasna Zlokić i pjesmu su dali njoj. Dobila je životnu priliku zato što sam ja odbila Runjića i zamjerila mu se debelo. On je zamišljao da ću ja s tom pjesmom sto posto pobijediti. To je zaista strašna pjesma ima te neke vrhunce i odličan Fiamengov tekst, ali čovjek griješi. Pričam sad to kao anegdotu premda je to bila vrlo ozbiljna stvar. Želim reći da sam uvijek imala dobre autore, dobre komercijalnije pjesme i dobre šlagere koji su postali veliki hitovi.
Početkom 80-ih bili ste na vrhuncu karijere, nizali ste hitove i albume.
U tim godinama sam gotovo sve aranžmane i produkciju radila u Nizozemskoj. Brat mi je bio fenomenalan producent i aranžer, kao da mi je radio Quincy Jones. Imala sam super snimke, on je sve to radio besprijekorno, sve je moralo biti savršeno. Uz komercijalne hitove, imala sam svake godine i svoj album na kojima sam radila autorske pjesme. Osamdesete, uz Lastavicu sam snimila i album s autorskim pjesmama Ja sam žena i dobila dijamantni album, prvi u domaćoj glazbi. Do 1989. izdala sam 7-8 albuma, svi su bili platinasti ili zlatni, a onda je došla Dome moj, moja pjesma koju sam otpjevala na Splitskom festivalu i podijelila treću nagradu s Oliverom. Nedugo poslije dala sam pristanak da se ta pjesma snimi u Belgiji i Dome moj, odnosno Veel te mooi, duet koji su pjevali muž i žena Sanne en Erik Van Neygen u Belgiji je 1990. bila pjesma godine. To je bio hit nad hitovima. Najslušanija pjesma devedesete godine u Belgiji.
I vaša Četiri stađuna oduševila su Japanku Izumi Yamaguchi koja ih pjeva. Sviđa li vam se kako zvuči?
Jako. Ta je pjesma njoj divna, ona je obožava. Nedavno je stavila na album, a izvodi je na nastupima. Bila je već dva puta u Splitu, na rivi smo se nalazile. Osjećam kao da smo dvije prijateljice, a ne znamo se, Japanka je. Nije ona ni za što izabrala upravo tu pjesmu od milijuna pjesama na svijetu. Zadnji put kad je bila nas dvije smo zajedno nastupile u Splitu u HNK. Ja sam je pratila na klaviru, a ona je pjevala Četiri stađuna.
Vaša karijera usko je vezana za Splitski festival. Što mislite o njemu danas?
Mislim da je Splitski festival izgubio težinu koju je nekada imao. Devedesetih, kada je Runjić osnovao na Zvončacu Melodije hrvatskog Jadrana, svi smo otišli kod njega: Oliver, Gibonni, Grašo, ja... Dugo smo se znali, surađivali, pjevali njegove pjesme i dali smo mu podršku. Vjerovali smo da je, što je više dobrih izvođača i dobrih skladatelja, festival jači i bolji. Poslije sam se jedne godine vratila na Splitski festival, pjevala sam onu moju jazz-iju s Black Coffee, Sjena tvoga tila. Pjevala sam prije par godina Umrit za ljubav sa Sašom Jakelićem u duetu. Nekako mi ta atmosfera iza scene, iza kulisa ne odgovara. Ta napetost oko nagrada – tko je dobio, je li kupljena, nije kupljena, hahaha. Istina, to je uvijek postojalo i ja sam to osjećala, ali mi nije bilo bitno premda ti je žao. Otpjevaš nešto super, kao onda ja Dome moj, postane hit godine u Belgiji, a ja podijelim treću nagradu. Ni Konoba nije dobila nagradu, ni Samo simpatija, a kasnije su postajale veliki hitovi. Dobro, glavna je pjesma, sve dođe na svoje. Ali ta atmosfera, to neko grupiranje, počela mi je sve više smetati što sam starija. Nisam više imala taj lijepi glazbeni motiv, nisam mogla razmišljati samo kako je pjesma najvažnija, već sam imala dojam da se osim same pjesme događa puno tih drugih stvari. Kad sam vidjela da mi to smeta, rekla sam da neću više dolaziti.
Kakvo je vaše mišljenje o suvremenoj današnjoj glazbenoj sceni?
Nisam oduševljena, iako mislim da ima dobrih vokala. Slušam te emisije u kojima ih se naziva zvijezdama, a to je loše. Zvijezda možeš postati nakon dugogodišnjeg rada. Mladi pjevaju dobro kad pjevaju tuđe pjesme, ali kad krenu s nekom svojom kao što sam ja s Morem, kad sam moraš pronaći svoj izraz, to nije to. Dikcija im je očajna. Svaki put kad ih slušam, uvijek mislim na kom to jeziku oni pjevaju, razumiju li oni to uopće, jer ja ne razumijem ni riječi. Fali im emocija. Ako ne uđeš potpuno u tekst, ne možeš snimiti pjesmu, ne možeš je pjevati ako je nisi doživio. Treba proći put analize i razrade pjesme, moraš znati što je pjesnik htio reći i onda to prenijeti čvrsto i sugestivno, jer inače slušatelj ne može ništa doživjeti. Mlade se prebrzo proglašava zvijezdama, a nedostaje i više kvalitetnijih pjesama i tekstova.
Vi se nikad niste ponašali kao zvijezda, ispunjavali stranice žutih magazina?
Moj svijet je bio glazba i kad bih izdala neki album ili kad bi imala neku novu pjesmu, onda je bilo motiva za priču, a nikad ne bih otišla na neku modnu reviju da mi se slika i da se piše o tome. To se meni ne može dogoditi jer je to gubljenje energije. Ja sam autor i te popratne stvari koje su danas obavezne, kao moraš se pojavljivati, to je strašno trošenje energije i gubljenje vremena koja te odvodi u sasvim krivom smjeru. Nastojala sam svoj privatni život držati dalje od javnosti.
Kako ste uspjeli gurati uspješnu karijeru i biti jednako tako uspješna samohrana majka?
Nije bilo lako. Bilo je noći i noći kada sam pjevala do 2-3 sata ujutro, upalila auto i po noći trči kući da stigneš istu noć i onako smrznuta legneš u svoj krevet, uz dijete. Kada sam se razvela, moja Ivana imala je dvije godine i u početku smo bile s mojim roditeljima. Oni su mi jako puno pomogli, čuvali su je i bila sam sigurna. Imala je najbolju njegu. Bili su divni ljudi, ali opet mi nije bilo lako jer sam uvijek bila rastrgana.
Je li išla s vama na putovanja?
Vodila sam je kad sam mogla. Kad je imala petnaest godina, krenuli smo u Australiju na turneju. Rat je počeo, nisam je mogla ostaviti. U ambasadi u Beču rekli su mi da Ivana ne može nikamo jer nema dozvolu oca, a ja tog čovjeka tad nisam vidjela godinama. Nisam znala gdje je niti je njega bilo briga za nas obje. Već sutra sam imala koncert u Sidneyu pa sam zamolila prijatelje iz Švicarske da ostane kod njih dok ne riješim tu dozvolu. Primili su je. Dok sam ja njega našla, dok je on napisao, preveo i poslao dopis, to je trajalo mjesec dana. Ivani je ispadala kosa od stresa. To su teške stvari. Želiš pomiriti ogromnu ljubav prema kćeri, ali i prema glazbi koja je bila naša egzistencija, zahvaljujući kojoj smo živjele, a ona se i školovala jer nikad nije ni centa alimentacije dobila od oca. Ja sam je školovala i završila je Glazbenu akademiju. Krasno pjeva i autorica je, piše krasne pjesme. Braliću i Intradama napisala je Sritan čovik. Nas dvije smo zajedno 2014. snimile CD Dozvoli mi. Odlična je autorica.
Neko vrijeme ste živjeli u Zagrebu, ali brzo ste se vratili. Zašto, većina splitskih glazbenika ostanu?
U Zagrebu sam kupila lijepi stan i divan, veliki Bösendorfer klavir. Sve je bilo super, Ivana je studirala na zagrebačkoj Akademiji. Bilo mi je zanimljivo – novi ljudi, novi glazbenici i novi zvukovi, za tren oka transformirala sam se i zaplovila jazz vodama koji se puno više sluša i izvodi nego u Dalmaciji. Snimila sam savršen album, Putovanja, sa svojim autorskim pjesmama u Orfeju. Škarica mi je pronašao super bend, to su bili Song Killersi pa Elvis Stanić... To mi je jedan od najboljih i najdražih albuma. Međutim, taj famozni klavir doveo nas je do problema. Zgrada u kojoj smo živjele bila je nova urbana vila s tri stana, zidovi su bili Bože sačuvaj i možete misliti kako je susjedima bilo kad bih ja svirala klavir ili kad Ivana raspali Bacha ili Rahmanjinova. Počeli su veliki sukobi u zgradi, a ne mogu ja ukinuti samu sebe. Oni su ludjeli, nisu znali kako će me se riješiti. Pitala sam se što mi to treba. Osjećala sam se grozno i pala mi je na pamet najljepša moguća odluka – vratiti se u Split. Ovdje su se susjedi na mene naviknuli, a imam i Blato, tamo zatvorim sve prozore kad mi je do sviranja i pjevanja. Nitko se ne buni.
Često ste u Blatu?
Jako često, sad sve više i više.
Osim s Oliverom, svojim Korčulaninom, s kim ste još prijatelj na estradi?
Ja sam sa svima dobra, predragi su mi kvalitetni i dobri muzičari jer znam koliko iza svakoga od njih stoji talenta i rada. Terezu sam doživljavala kao pretemperamentnu i drukčiju, ali kad smo bile na turneji ona, Gabi i ja, u tih par dana sprijateljile smo se i zavoljele. Publika o nama priča svašta, komentiraju, ali čovjeka moraš upoznati, ja se nikad ne usudim komentirati bilo koga. Svi imamo mane, nitko nije savršen.
Danas se komentira uglavnom anonimno, na internetu. Kako se vi nosite s novim tehnologijama?
Super. Ja sam ih svladala odavno. Sama doma snimam demo snimke, sama odsviram i pjevam. Profesionalno, to je odlično, mada više volim analogne tehnike. Kompjutor mi je hladan, više volim kada rukama dodiruješ botunčiće, to je slađe. Nije kompjutor idealan, ali koristim ga, to je danas tako. Koristim i Facebook.
Koliko često danas nastupate?
Smanjila sam nastupe. Ja sam i skladatelj, nisam nikad išla na pozornicu radi pozornice, već mi je služila da ispoljim svoju energiju i predstavim ono što sam radila, a onda bih zaboravila gdje sam. Volim dobro pripremati sve što se snimi, već 10-ak godina više sam iza, a ne na pozornici.
Za koga ste pisali pjesme?
Za Josipu Lisac. Ona je tražila da joj napišem pjesmu. U Blatu na Korčuli sjela sam za pianino, zamišljala Josipu, Karla i njihovu priču i izašla je pjesma Još se zvijezde sjaje. Ja sam snimila demo, poslala sam joj, javila se i rekla da plače već nekoliko sati. Snimila ju je na albumu Živim po svom, a nedavno sam je snimila i ja. Morala sam za nju promijeniti nekoliko riječi, nikako nije htjela pjevati “Da l’ da plačem il’ se smijem il’ da legnem tamo gdje si ti”. Morala sam promijeniti u “Da l’ da plačem il’ se smijem dok u meni mirno spavaš ti”, to joj se svidjelo i to je pjevala. Ja sam osjetila potrebu da otpjevam original.
Žalite li što niste gradili inozemnu karijeru, s obzirom na to da ste imali priliku u Americi?
Možda će netko sada reći “što ova priča”, ali mene su zaista molili da ostanem u Americi. Imala sam nastup u Hollywoodu u jednom klubu. Svirala sam malo gitaru, malo klavir. Čula me jedna crnkinja, producentica Gladys Knight & the Pips i ponudila mi da ostanem. Rekla je: “Molim te, budi strpljiva, nemoj mi otići, treba vremena dok prevedemo pjesme na engleski.” Ona je mislila da snimamo pjesme s mog albuma Prašina s puta. Našli su mi studio, muzičare, sve je bilo spremno, a ja sam danima i noćima plakala zbog velike dileme. Ivana je bila u Splitu, trebala se upisati u prvi razred osnovne škole. Otac mi je rekao: “Ostani, iskoristi to, mi ćemo je upisati”, a onda bi me nazvao brat: “Što radiš tamo, moraš se vratiti!” I ja sam po cijele noći plakala i onda zaključila da ne mogu ostati i vratila se kući!
Žalite li zbog toga?
Ma ne. Amerika je prevelika, tko zna što bi bilo. Ja sam tada već imala 30 godina, pjevam od 14. i iza mene bila je karijera. Da sam ostala tamo, morala bih početi ispočetka usred jedne Amerike, a znate što to znači. Amerika mi nije bila nešto, sve mi je to bilo predugačko i preveliko. Tamo je svega “pre”, a ovdje imam svoje gnijezdo i osjećam se dobro i ispunjeno, meni je ovdje najljepše.
Nedavno vas je Krešo Beljak nazvao crvena Meri. Zašto, kakav je bio vaš odnos s bivšim režimom?
Na prvu mi je to bilo jako smiješno i nisam mu odgovorila jer nisam smatrala da se to odnosi na mene. Ne znam koji je njegov motiv, ja ga uopće ne poznajem, a to što je napisao, to sa mnom nema nikakve veze. Ja nikad nisam bila među komunistima ni pjevala tadašnjim političarima. Oduvijek sam se bavila samo glazbom. Dapače, imala sam problema početkom osamdesetih kad sam počela odlaziti u hrvatsku dijasporu i pjevala našim iseljenicima u Americi, Australiji… Sjećam se samo jedne emisije 1976. godine u kojoj sam bila zajedno s Pejakovićem, Oliverom, Dadom Topićem, Biserom Veletanlić. Pozvali su nas na TV Beograd i pjevali smo neke kratke pjesme Kornelija Kovača. Ja sam to sasvim zaboravila, ali izdavačka kuća Dallas prije nekoliko godina izdala je CD s tim snimkama i zove se Pjesme Titu. Nikad se ne bih sjetila što sam tada pjevala, nisam znala ni za CD, nisu mi ni javili ni platili. Ali to je i na internetu, ljudi to čuju i misle: “Ova Cetinićka je zbilja pjevala pjesme Titu”, a to je bila jedna TV emisija u kojoj nisam znala što ću pjevati dok mi nisu dali tekst i izvan toga nikad, ali nikad. Moj svijet je glazba.
Javno ste podržali Thompsona kad mu je koncert bio zabranjen.
Kako čovjeka itko može zabranjivati i osuđivati kad pjeva domovini iz duše?! Bio je u ratu, doživio je svašta i kod njega je to ostalo, on te teme iz samoga sebe vadi.
Što trenutačno profesionalno radite, nastupate li?
Nastupila sam u Lisinskom, Šibenska šansona slavila je dvadeset godina, a ja sam tu od početka i odazvala sam se. Snimam s mladim zborom iz Solina duhovnu pjesmu Bože moj. Davno sam je napisala, dan prije nego što sam trebala ići u bolnicu, od straha da bude sve u redu. U autorskim radovima svašta sam skladala – pop, rock, blues, soul, ali i duhovne pjesme. S Intradama sam 8.12. u Ciboni. Sa svima pjevaju Konobu, osim sa mnom. Do sada.
Kako se odmarate?
U tišini. Ja volim biti sama. Često idem u Blato, imam svoj vrt. Čistim, sadim, berem.
Što vas čini sretnom?
Ja sam pozitivna. Uvijek tražim izlaz iz svega, nikad ne gubim nadu. Život je prevrijedan da bi pustio da vrijeme samo prolazi. Volim prirodu, glazbu, dobrotu kod ljudi. Mene usrećuje život. Čovjek ima puno razloga biti sretan. Najveće mi je srce bilo kad sam pjevala na plesnjacima, kad gledam ljude ispred mene dok plešu zagrljeni, ljube se i sretni su. To mi je nešto najljepše u životu, zaključuje pjevačica u razgovoru za Večernjak.
Dnevnik.ba