Article_Top_970x250

Kako se u Donjoj Hercegovini živjelo do 1875.?

Ususret 146. obljetnici Hercegovačkog ustanka

Kako se u Donjoj Hercegovini živjelo do 1875.?

lip 22, 2021

Piše: Nikolina Lovrić

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto: Arhiva

Približavajući se 146. obljetnici Hercegovačkog ustanka, vrijedi rasvijetliti čim bolje prilike koje su u ono vrijeme vladale među pukom Hercegovine, a osobito njezinog Donjeg dijela odakle je ustanak krenuo.

Standardan život seljaka težaka, turskog podanika i kmeta onog vremena bio je siromašan i bijedan.

Gušila ga je vlast visokim davanjima, oduzimanjem slobode, miješanjem u najintimnije dijelove života, gušila ga je ponižavanjem i kočenjem bilo kakva napretka. Pa i kada se ponekad činilo da će novi aga biti bolji ili mekše ćudi, pokazalo bi se brzo da je bolji samo u jednom segmentu, dok u drugom biva pet puta gori od prethodnika. I tako iz desetljeća u desetljeće, iz stoljeća u stoljeće, do 2. srpnja 1875.

No, u ovom tekstu se nećemo baviti finalom, pisat ćemo što je do njega dovelo. Krenimo redom.

Politički aspekti

Tursko je carstvo dugo vremena zaostajalo u ekonomskom razvoju za europskim državama koje su se brzim kasom pretvarale u moderne države. Tek početkom 18. stoljeća i u ovom, nekad moćnom Carstvu, sultan Selim III pokušava provest koju reformu, no one bivaju neprihvaćene u većini pokrajina. U Bosni i Hercegovini se pak, bilo kakav spomen reformi, koji je ionako do ove često puta i od Carstva zabačene zemlje putovao dugo, odbacivao s gnušanjem. Neuspjeh Selimov u uspjeh je pokušao prometnuti njegov nasljednik Mahmud II, no i njegove su reforme u Bosni i Hercegovini naišle na odbijanje i pobunu.

Bunu i otpor reformama u trećoj dekadi 19. stoljeća poveo je slavni Husein-kapetan Gradaščević koji je nakon ustanka 1831. dvije godine uspijevao odolijevati prisilnim reformama iz središnjice Carstva. Slomom Gradašćevića nije se slomilo muslimansko plemstvo u ovoj pokrajini, pa je Bosna i Hercegovina opet uspješno odolijevala modernizmu i, na kraju krajeva, ukidanju timarskog sustava.

Reformska previranja na relaciji sultan – Bosna i Hercegovina najviše je osjetio kršćanski puk. No, kao da to nije bilo dovoljno, sukob s vrha se preselio na sukobe između kapetanija, pa povijest tako bilježi sukob triju kapetanija, stolačke, počiteljske i hutovske, oko vlasti u pojedinim selima Donje Hercegovine. Za opstanak puka najpogubnije, kada više nisu znali u čemu će se i kako nadmetati, povećavali su poreze ne razmišljajući kako će ih već iscijeđeni narod podmiriti. Povjesničar Ivica Puljić u svojoj knjizi Hrvati Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875.-1878. , bilježi riječi don Andrije Maslaća iz 1820.- „Prokleti Mujaga Tasovac, sin kapetana od Počitelja“ i Aliaga iz Stoca neprekidno kupe poreze „a kupljači njihovi momci sve jedan za drugim sustižu se.“

Donjohercegovački puk na svojoj je koži osobito osjetio sukob dvojice polubraće Rizvanbegovića, Ali-age, stolačkog age koji bi imenovan i privremenim bosanskim vezirom od strane Sultana, i polubrata mu, kapetana hutovskog, ozloglašenog Mehmed-bega Rizvanbegovića, Hadžibega. Hadžibeg je zauzeo stranu Gardaščevića u pobuni protiv reforme Carstva, dok je Ali aga branio Sultanovu stranu.

Intenzivna, ali srećom ne odveć duga, vladavina zloglasnog Hadžibega okončana je 1832. kada je Mehmed beg Rizvanbegović smrtno stradao u jednoj od bitki protiv polubrata Ali age.

Kao nagradu za izvojevanu pobjedu i otvaranje vrata reformama ovog dijela Carstva, umjereniji Ali aga proglašen je pašom s titulom vezira, te je dobio na upravljanje čitavu Hercegovinu.

Za vrijeme vladanja Ali-age, prilike s katoličkim kršćanskim pukom dosta su se popravile, makar u smislu gospodarskog razvoja i modernizacije poljoprivrede. Također, Ali-aga je održavao dobre odnose s Austrijancima, te je dao kršćanima znatno veće vjerske slobode nego li je to bio slučaj prije. Pa ipak, pomaci koje je napravio opet nisu bili ni blizu reformama koje je od njega očekivao Sultan. Ali agi zapravo i nije bilo lako provesti zahtjeve Porte jer je „terenu“ konstantno morao održavati ravnotežu između pokornosti muslimanskog puka u Hercegovini koji se bunio protiv bilo kakvih reformi i vlastite pokornosti prema Sultanu koji ga je postavio na tako visoke funkcije.

Porta je zato poslala iskusnog reformatora Omer – pašu Latasa kako bi slomio pobunjeno muslimansko plemstvo u BiH. Upravo je Ali-agu Rizvanbegovića Latas smatrao „majkom pobune u čitavoj Bosni i Hercegovini“ zbog čega ga je zarobio, mučio i ponižavao. Ali-aga je naposljetku pod sumnjivim okolnostima i poginuo kod Banjaluke.

Prividno poboljšanje

Kršćani BiH, a napose Donje Hercegovine, i s Omer-pašom su se ponadali poboljšanju svakodnevice, te je isprva i djelovalo kao da je svaka njihova nada opravdana. Istina, Omer-paša Latas (rođen kao Mihajlo Latas, pravoslavac) odnosio se blagonaklono prema kršćanima od kojih je i rođen; čak ih je nastojao osloboditi od poreza, međutim malo mu je vremena trebalo da blagonaklonost zamijeni političkim optužbama za panslavizam i huškanje naroda protiv zakonite vlasti. Tako su kršćani pod njegovom vlasti, umjesto ekonomskog i drugog prosperiteta, zapali u još teži položaj. (vidi Ivica Puljić, Hrvati Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875.-1878., str. 148.-149.). Unatoč svemu, vidno oslabljeno Tursko carstvo postajalo je sve svjesnije da, ako se ozbiljno ne uhvati u koštac s reformama koje vrijeme nalaže, piše mu se sve tamnija budućnost. Zato je Porta još 1856. objavila „carevo pismo“, originalno Hatihumajun, kojim se položaj kršćana iznimno poboljšava. Dozvoljena je gradnja crkvi i napredak vjerskog života kršćana kao i njihovo sudjelovanje u državnim službama. Careve dobre namjere ipak na terenu nisu provođene onako kako je on zamislio;  kršćani i dalje nisu mogli konkurirati za državne službenike kao muslimani, a njihov vjerski život, unatoč pokojoj obnovljenoj, rijetko novoj crkvenoj građevini, ostao je u okvirima „dopuštenog“ u kojima su se i inače gušili.

Naposljetku, svi reformski pokušaji u Bosni i Hercegovini sveli su se, za razliku od drugih osmanskih pokrajina, na uvođenje novih poreza kao jedini način povećanja ekonomske moći. Ne Carstva nego samodopadnih begova i aga. Za to vrijeme kršćanski je puk sve više tonuo, kako u bijedu, tako i u ogorčenje koje je jednom moralo eskalirati. A, na to se pak nije trebalo dugo čekati.

Ekonomske prilike i svakodnevica

Sporove oko uvođenja nužnih reformi u već oslabljeno Carstvo, odnosno u njegov bosanskohercegovački dio, najviše je osjetio kršćanski puk, s osobitim naglaskom na katolički segment u Donjoj Hercegovini, o čemu svjedoče i ondašnji suvremenici i kroničari. Tu su se najdetaljnijim pokazali misionari Isusovci koji su na prostore Donje Hercegovine došli sredinom 19.stoljeća. Isusovci se nisu dugo zadržali u ovim krajevima, ali su zato življenjem života ovdašnjeg naroda najbolje proniknuli u njegovo bilo. Svojim inzistiranjem na opismenjavanju i školovanju siromašne djece ostavili su trag i zalog za budućnost.

Svakodnevicu koju su težaci živjeli misionari su ažurno bilježili:

Kršćani su kao kmetovi živjeli na begovskim i agovskim zemljištima znanim kao čiftluci. Za bilo koju aktivnost na čiftluku, koji je vrlo lako mogao biti u obiteljskom vlasništvu baš seljaka koji sada na njemu živi kao osmanski podanik, seljak je morao tražiti dopuštenje. Tako kmet čak nije smio ni iskrčiti obrasle dijelove čiftluka, nego je i za to trebao tražiti dopuštenje. Kada bi ga dobio, onda se morao obvezati da će od uroda s krčevine begu davati prinos ili hak. Ovisno o kapetaniji, odnosno mjestu, davala se trećina, četvrtina, petina prinosa, osmina, desetina…. „Zauzvrat“ su age i begovi gradili i uzdržavali kuće seljacima (u nastavku ćemo vidjeti o kakvim se kućama radi), no i imali su moć u svakom trenutku kmetove s jednog imanja prebaciti na drugo čime se svaka mogućnost stvaranja „doma“ kmetskoj obitelji onemogućavala.

Kršćanima je u svemu najteže padalo kada bi aga ili beg poslali nadglednike imanja da pokupe prinose; tu bi dolazila do izražaja oholost zemljoposjedničkih izaslanika koji bi tom prilikom ubogog seljaka oštetili više nego li je on trebao dati agi. Nadglednici bi se smjestili u seljačkoj kući gdje bi ostali više dana, pri čemu bi ih zajedno s pratnjom seljačka obitelj morala hraniti, njegovati, ispunjavati mu želje kakve god one bile. A često su bile posve nehumane. Isto tako, kada bi aga došao u kmetovu kuću, ovaj bi morao usluživati njega, njegove pse i konje, voditi brigu o njima danima, tjednima, nekad i mjesecima, i još k tome stalno izražavati zadovoljstvo jer ga je aga „počastio“ dolaskom.

Navedimo neke od poreza i nameta koje su kršćani morali izdvajati vlasti, onako kako je to zabilježio fra Paškal Buconjić u djelu Glavni uzroci ustanka kršćanskog stanovništva u Hercegovini, odnosno u Kratkom osvrtu na namete, koje je sa s talijanskog preveo i popratio bilješkama Andija Nikić;

Desetine, osmine…, đumruk ili izravne carine, đumruk na vino i rakiju, namet na broć, zemljarinu, kućarinu, travarinu, porez na krupnu stoku, agnam – porez na sitnu stoku, domuciju, namet na med, porez na glavu ili harač, namet na rad, dužnost rada na javnim putevima, komore ili služenje konja,

Infrastruktura

Obitelji, koje su u ono vrijeme bile brojne, živjele su mahom u prizemnicama od grubog suhozida s krovom od raži. Svakodnevica se odvijala u jednoj prostoriji u čijem je dnu, zbog straha od pljačke, nerijetko bio privezan konj ili krava kao najveće obiteljsko blago.

Sav namještaj takve kuće odnosio se na kamene krevete uz ognjište na koje se navečer postavljala vunena tkanina i grubi vuneni prekrivač, gunj. Nerijetko su se u ovim gunjima, ili gunjinama, kako i danas narod zna reći, znale utaboriti čete nametnika, stjenica, ušiju, grinja…

Srce kućanstva bilo je ognjište oko kojeg su se ukućani okupljali sjedeći na tronošcima ili spomenutim kamenim krevetima dok su sijelili i jeli.

A jeli su malo. Iz drvenog posuđa koje se sastojalo od čanjaka i kašika postavljenih na drvenoj siniji koja bi se nakon obroka prislanjala uza zid kraj ognjišta.

I danas, kada dođete u bilo koje selo Donje Hercegovine, u starim kominima ćete vjerojatno vidjeti drvenu siniju prislonjenu uza zid, kao spomen na vrijeme koje se urezalo u genom ovdašnjeg čovjeka zauvijek.

Ivica Puljić u knjizi na koju smo se u prethodnim paragrafima referirali, navodi zanimljiv izvadak iz popisa inventara iz župne kuće u Hrasnu od 12.2.1885.  Navest ćemo samo neke „bogataške pikanterije“; jedan rabljeni čador…dvije dotrajale sjekire….četiri škipa nova…jedna nova krasna…jedna mreža protiv muha od platna…jedna mala motika…dva gunja…jedna velika čaša…šest boca od crnog stakla…dva madraca i četiri jastuka…dvije kašičice za kavu…dvije velike polovne motike…

Sada zamislite čime su raspolagali seljaci težaci i koje su im bogatstvo omogućili age i begovi.

Glede odijevanja, ni tu nije bilo osobitih modnih eskapada, mada je odjeća donjohercegovačkog kraja bila dosta različitija od nošnji svih okolnih krajeva. Muškarci su nosili kape pučke izrade koje su omatali šalovima, a bilo je i onih koji su kupovali fesove; ženska je odjeća bila od vune, kao i muška, a na glavi su nosile prekrivač ispod kojeg je, osobito kod udanih žena, bila kapa od vune. Obuća, odnosno opanci, ako bi ih imali, izrađivali su se od prirodnih materijala, a đonovi su rađeni od svinjske ili goveđe kože.

Misionari su zabilježili kako su mladi i djeca koji su čuvali stoku i ljeti i zimi išli bosi na ispašu, te da je odjevni predmet kod djece doslovno bila navučena vreća! Kako god, odijevanje ni u jednom trenutku nije smjelo (a teško da je i moglo) podsjetiti na odijevanje „zapadnjaka“ jer je bilo koji spomen zapada, napose Austrije, bio strogo zabranjen.

Siromaštvo se, naravno, prenijelo i na ishranu, pa je puk jeo da bi preživio, i u toj je sintagmi sazdana sva gastronomija jugoistočne Hercegovine. Uzevši u obzir da se hrana i nije imala gdje čuvati od kvarenja, jasno je da se meso nije jelo sasvim često.

Kulturni i vjerski život, svakodnevica

U osvrtu na svakodnevicu katoličkog puka Donje Hercegovine najbolje bi bilo iskoristiti samo jedan citat dubrovačkog biskupa Ivana Zaffrona, apostolskog upravitelja trebinjske biskupije, koji u pismu pročelniku Propagande navodi kako je život katoličkog pučanstva postao „gori od smrti“. Osim standardnih pritisaka na koje su navikli živeći pod Osmanskim Carstvom, katolici su se suočavali i sa sve većim pljačkaškim napadima od strane pravoslavnog i crnogorskog življa.

Župne crkve su u okvirima svojih mogućnosti, sa svećenstvom koje je u surovim vremenima nastojalo održati katoličanstvo, bile i kulturna i obrazovna središta. Ono što su započeli Isusovci glede opismenjavanja, nastavili su domaći svećenici koji bi se nakon školovanja vani znali vratiti u svoje krajeve što je predstavljalo osobit čin požrtvovnosti znajući u kakav se kraj vraćaju.

Zanimljivo je istaknuti kako je domaće katoličko pučanstvo imalo bolji odnos s osmanskim vlastima koje su pred sam kraj postojanja Carstva, naravno zbog straha od pobune, znale biti dosta blagonaklone prema kršćanima. Kroničari navode kako je Porta čak i cijenila kršćane zbog njihove stamene vjernosti Crkvi, no koliko su se dobro podnosili s vrhom, toliko su imali „grdnih“ problema s dnom – poturicama i sitnim titulašima s terena.

Nikola Buconjić, esejist, putopisac i prozaist, navodi kako su kršćani najveći problem imali s „prostacima, vjerskim zanesenjacima i fanaticima“.

Porta je dopuštala kršćanima gradnju crkava, iako su lokacije za njih dobivali na nepristupačnim mjestima, dopuštale su im slobodu obilježavanja blagdana, pohađanje misa i sakramenata, no u onoj mjeri u kojoj to ne bi smetalo miru osmaniziranim susjeda. Katolici su bili zadovoljni ovim dozvolama, koliko god one bile nepraktične, no u praksi su sve beneficije morali plaćati stostruko, različitim omalovažavanjima, podmetanjima, oskvrnjivanjem, fizičkim napadima od strane sumještana za koja su znali da neće nitko nikada odgovarati jer su sudovi u praksi presuđivali u njihovu korist.

Kadija te tuži, kadija ti sudi.

Puljić navodi primjer „osveštavanja“ pravoslavne crkve u Stocu pri strani iznad grada, 1870.godine. Osveštenje je vršio mostarski mitropolit uz prisustvo mnogih kršćanskih i katoličkih svećenika. Među potonjima bio je i don Lazar Lazarević, župnik iz Stoca, rodom iz neumskog zaleđa. Pri svršenom „osveštenju“ trebalo je zazvoniti u znak slave i veselja, međutim nitko se od prisutnih nije usudio dirnuti konop osim don Lazara koji je pred svim prisutnima hrabro izjavio da će zazvoniti, makar umro od puščanog zrna za vjeru Isusovu. Zazvonio je i ostao živ.

Oskvrnjivanje kršćanskih djevojaka

Veliki problem katoličkom svećenstvu, a pogotovo obiteljima s mladim djevojkama, predstavljala je samovolja turskih siledžija koji bi djevojke „oglašene“ za udaju za katoličkog mladića oskvrnuli, te bi potom istog zaručnika tjerali da oskvrnutu djevojku oženi, što je za ono vrijeme bila velika sramota. Nerijetko bi djevojke ostajale trudne sa silovateljem.

Zato su svećenici u dogovoru sa zaručnicima i njihovim obiteljima dogovarali lažne otmice kako bi preduhitrili siledžiju i njegovim nastranim željama. Ako bi „otmica“ uspjela, par bi većinom prebjegao u susjednu Dalmaciju gdje bi bez kontakta s obitelji nastavljao mirnijim životom. Ako bi pak u namjeri ostvarili neuspjeh, a turski upravitelj silovao djevojku, onda bi je osim nametanja drugim mladićima kršćanske vjeroispovijesti (koji većinom takve djevojke ne bi željeli ženiti), tjerali da se uda za muslimana i poturči. U povijesnim vrelima je ostalo zapisano kako se u vremenu pred Ustanak pod nejasnim okolnostima poturčilo šest katoličkih djevojaka i među njima jedna udana žena. Provikar Lazarević je uspio spasiti samo jednu od njih (prebacivanjem u Dalmaciju). Imena poturčenih žena svjedoče za današnje vrijeme: Mara Raič, Ana Gašpar(ović), Mara Zovko (vjerojatnije Zvono), Marta Kuzman, Ana Kuzman, i Mara, žena Đure Raiča zvanog Kuljen.

Turski vojnici su svaku od njih, pod osmanskim imenima i pokrivene, odveli u Tursku. Njihovo potomstvo vjerojatno i danas živi nesvjesno svog hercegovačkog katoličkog podrijetla.

Napomenut ćemo kako je, uz ovaj, veliki problem bio s djevojkama koje bi se uslijed neimaštine i gladi zapošljavale kao sluge kod muslimanskih obitelji. 

Često bi se dogodilo da se mladiću iz ovih obitelji svidi zaposlena sluškinja te je poželi oženiti. Naravno, bilo je slučajeva kada je simpatija bila obostrana, te bi djevojka, što iz ljubavi a što iz želje da izađe iz siromaštva, samovoljno pristajala na brak, no, ako bi bila stvar prisile, opet bi na scenu stupalo hrabro svećenstvo koje bi u suradnji s obitelji djevojke organiziralo prebacivanje djevojke, najčešće u Dubrovnik gdje bi posredstvom biskupa Zaffrona započinjala novi život i posao kod milosrdnijih dubrovačkih obitelji.

Zaključak

Život kršćana, a osobito katolika, pod osmanskim zulumom bio je život neizvjesnosti i konstantnog straha. Smatra se da je upravo život katolika Donje Hercegovine bio najteži u cijeloj Bosni i Hercegovini. Osim osmanske vladavine pritiskala ih je i nezgodna klima sa sušnim ljetima, ali i geografija krša u kojemu rijetko što uspije, a i kad uspije, veliku većinu moraju dati. I kao da sve to nije dovoljno, od polovice 19.stoljeća i pravoslavni živalj sa sjevera Hercegovine, potpomognut Crnogorcima, se osilio, te upadao u pljačkaškim pohodima u Donju Hercegovinu.

Tako osiromašen i bijedan puk mrcvario se porezima, zulumima, iz obijesti koja je život činila nesnosnim. Umjesto zaposlenja, begovi su okupljali katolike da za njih rade najteže poslove; Puljić navodi primjer žalbe sultanu iz 1869.godine gdje hercegovački katolici traže da se prilikom izgradnje cesta za rad ne upotrebljavaju samo katolici, nego i podjednako i ostali stanovnici, a da se za transport ne upotrebljava „samo tegleća marva katolika“ kojima je u razdoblju od 1850.-1869. uginulo 12 000 tegleće stoke (vidjet Puljić, Ivica, Hrvati Donje Hercegovine i Istočna kriza – Hercegovački ustanak 1875.-1878., str.151.)

Navedena žalba sultanu spominje i korištenje kršćana u gradnji cesta u dalekim krajevima, te zloupotrebi begova koji bi, uz spomenuti posao, katolike tjerali na krčenje šuma, isušivanje močvara i sl.

Zaseban problem predstavljala su parničenja katolika s muslimanima, gdje bi katolik-kršćanin unaprijed znao da će izgubiti, a ako kojim čudom dobije poštenog suca pa dobije spor, znao je da ga očekuje osveta za koju nitko neće odgovarati, čim zakorači van sudišta.

Katolik je morao znati da ništa što ima nije njegovo i da u njegov susjed pravog imena može u svakom trenutku oduzet mu urod, posjed ili bilo što drugo. Znao je da ne smije tugovati niti veseliti se bez odobrenja, a i kad ima odobrenje, znao je da ono može u svakom času biti prekinuto.

Zulumčari su osobito obožavali kršćanska vjenčanja koja bi prekidali, povorke napadali, pljačkali i sl. Nisu se susprezali od svećenstva pa je tako poznat i slučaj šamaranja provikara don Lazara Lazarevića, stolačkog župnika i biskupova pomoćnika, kojeg su na blagdan Srca Isusova 1873. turski vojni službenici išamarali u kapelici usred misnog slavlja.

Biti kaur, kako su nazivali kršćane, bio je smrtni grijeh, i sve se činilo kako bi se kauri ili poturčili ili izbrisali s lica zemlje. Treba, naravno, biti pošten pa napomenuti kako bi se svim tim silnicima uvijek našao i netko human tko je zlostavljani puk nastojao zaštititi. Povjesničari u tom smislu navode ime Ibrahima-efendije koji je iz Stoca znao zagovarati kršćane kod vlasti u Mostaru i Sarajevu, međutim njegovo je ljudstvo brzo nagrađeno lišavanjem službe i premještajem. Naravno, i kršćani su vrebali prilike kako bi se pod rizikom vlastite „giljotine“ riješili zuluma turskih siledžija, no to je bilo neusporedivo s nevjerojatnom mržnjom koja je pred ustanak buknula kod muslimanskog življa prema kršćanima. Organizirale su se zasjede i upadi u kršćanska sela gdje bi se bez straha od sankcija vršili gnjusni zločini i ubojstva.

Sve navedeno neminovno je vodilo do izbijanja pobune koja je stoljećima tinjala u kršćanskom puku Hercegovine, a koja je onda poput vala zahvatila čitavu Bosnu i Hercegovinu, te pokrenula novu krizu međunarodnih razmjera zvanu Istočna kriza, kao i uvod u posljednji izdah onemoćalog Bolesnika s Bospora.

Dok je jedno Carstvo umiralo, nova su se već krenula stvarati, a interesi velikih sila već prelamati na ovom malom djeliću Zemlje koji je oduvijek bio strateški važna točka svima, najmanje narodu koji je u toj maloj točci živio.

Njegov jedini strateški cilj u svemu bio je preživjeti. I preživio je, kao što će nastaviti živjeti. Bez obzira na sve.

Dnevnik.ba