Kako se danas kupi sijeno? Sjećate li se grablji i vila?

Ipak, ostaje postrani jedan poljoprivredni segment koji, doduše, nije svojstven samo Hercegovini, već svim mjestima gdje narod živi, ili je živio od stočarstva. 

Odlučili smo provjeriti kako to izgleda u manjim mjestima i selima. Ovo nije tekst o velikim poljima i velikim farmama koji kose i skupljaju velike površine sijena.  Ovo je tekst o malim njivama i "malim ljudima" koji se bave stočarstvom, onako usputno. 

Ekipa Dnevnika.ba posjetila je Donju Britvicu, malo selo sjeverno od Širokog Brijega. 

Donja Britvica ima svoje njive, koje se nalaze "ispod kuća". Tamo smo zatekli ljude koji kupe sijeno. 

Veliki, mali, odrasli, djeca... Uz pomoć starog alata, vila i grablji, grabe se i kupe površine i livade. I ni to nije kao nekad. Prije se to sijeno skupljalo u plastove, odnosno, stožine, a danas se sve skupi u jedan red, kasnije naiđe čovjek iz susjednog mjesta i sve pretvori u kockaste bale koje se kamionima prevoze u štale na skladištenje.

Mladen Crnjac, vlasnik pet krava, osim svojih njiva koristi i one koje su mu susjedi ustupili jer ih nema tko održavati.

"Mi ne kosimo samo svoje, imamo susjede koji su nam dali svoje livade jer i oni vole da je pokošeno i čisto. Nekad davno, kad sam ja bio dijete, sijeno bi se kupilo na jedno mjesto i nosilo na leđima u balama. Te bale su znale bit teške i po 50 kilograma", govori Mladen za Dnevnik.ba i nastavlja: 

"Ma morali smo ovo malo prilagoditi. Kasnije će doći čovjek s balaricom i od tog napravit bale. Nije ista kvaliteta, ali što je tu je. Nema više tko nosit na leđma", veli Mladen.

Na upit koliko i kako se živi danas od stočarstva, Mladen ističe neke od problema:

"Nemoguće bi bilo živjeti samo i isključivo od toga ako ste mali proizvođač. Poticaji su nikakvi, nešto mlijeka se uspije prodati, no to nije dovoljno. Ipak, istini za volju, u kući ostane više od prosječne plaće na mjesečnoj razini, no zato žena i ja nemamo ni 'sveca ni petka'. Obavezni ste svaki dan raditi na tome i ako se cijela obitelj ne uključi, nema efekta." 

Na pitanje koliku količinu sijena trebaju da bi prehranili pet krava, Mladen ističe sljedeće: 

"U prosjeku, svakoj kravi treba bala dnevno, no malo je teško to izračunati jer mi ne baliramo sve jer postoje i dijelovi njiva na koje strojevi ne mogu doći. A imamo i nešto u Rakitnu i susjednim selima..."

Već smo ukazali da je u posao uključeno nekoliko ljudi. Osim Mladena i njegove obitelji, pomognu i ljudi iz sela. Kasnije, kad se zakolje tele, domaćin ih nagradi lijepom večerom, komentiraju susjedi uz smijeh. 

Ovaj, malo više brdski dio Zapadne Hercegovine nikad nije živio od duhana, ili od vina, preživljavalo se pretežito zahvaljujući krumpiru i stočarstvu. 

U cijelom selu ima svega stotinjak ljudi, a osim Mladenove obitelji, tu su još dvije koje imaju krave. Njih nismo zatekli u njivama. Ovce, ili koze više nema nitko, što je prije bilo teško zamislivo. 

Iako je zbog strojeva poput balarice "starinsko"  stočarstvo modernizirano, zanimljivo je da još uvijek postoje ljudi koji se s tim bave "na malo". S jedne strane zanimljivo, s druge tužno, jer propadaju mnoga polja, dok ljudi zbog "manjka" posla odlaze u inozemstvo. 

To je valjda bilo (i ostalo) svojevrsno prokletstvo naših ljudi: tražili su sijena preko djeteline, odnosno, kruha preko pogače.

Dnevnik.ba