To su Hrvati. Taj monstruozni narod koji je te 1995. godine oslobodio dijelove Bosne i Hercegovine koji su se također nalazili pred neizbježnim padom, pred masakrom težim nego srebrenički, te omogućio oslobađanje drugih dijelova BiH, prokazan je i kao vjerojatni organizator ubojstva tuzlanske mladosti. Voditelj najveće televizije u Tuzlanskom kantonu izrekao je, ne trepnuvši:
„Pripremajući se za ovaj razgovor, čitao sam neka svjedočenja i došao do jednog podatka, da je zapravo nedugo prije granatiranja kapije došlo do razgovora između Jadranka Prlića, osuđenog ratnog zločinca, sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, po naredbi Franje Tuđmana, gdje se zapravo pokušalo dogovoriti da se Tuzla trampi za Banja Luku. Nedugo nakon toga se desio ovaj masakr“ (25. 05. 2022., RTV Tuzlanskog kantona, emisija: „Dobar dan TK“).
Razlog izricanja takvih izmišljenih konstrukcija i povezivanja nepovezanih detalja nije želja za rasvjetljavanjem novih činjenica, nego jednostavna potreba da se ukaže na monstruoznost hrvatskoga naroda u cilju ukazivanja na legitimnost prepoznavanja neprijateljskih namjera u svim nastojanjima hrvatskog naroda te u prvom redu hrvatskih političara. U nastojanjima da hrvatski narod dobije novim izbornim zakonom pripadajuća, ustavom zagarantirana prava, taj narod je u očima bošnjačke većine prošao put od stvarnih osloboditelja, do najtežih neprijatelja.
Korištenje masovnih medija za promoviranje takvih ideja nije noviji izum. Ono što danas možemo prepoznati u većini bosanskih medija poznato je, još od početka tridesetih godina prošloga stoljeća kao glajhšaltung (gleichschaltung). To je logika propagande i stavljanje svih medija u istu poziciju sa jedinstvenim zadatkom promoviranja poznatoga lidera i prepoznavanja jedinstvenoga neprijatelja. Takav pristup je bio poznat još na izborima za Reichstag 1930., kada su u cilju propagande, koja je konačno i dovela naciste na vlast u Njemačkoj, mobilizirali sve medijske kapacitete. Putem radija, filma, javnih nastupa i tiska njemački narod je okupljan oko zajedničke ideje jedinstvene nacije i što je važnije, poznatih neprijatelja. Ti neprijatelji su u prvo vrijeme prepoznati u Židovima i komunistima, da bi se popis nepodobnih širio u kasnijim godinama. Za promociju ideja su mobilizirani svi poslušni profesionalni govornici, novinari i umjetnici.
Autor te doktrine je bio Gebels koji je izjavio kako je tako stvorena duhovna mobilizacija i psihološka priprema jednako nužna, a možda i nužnija, nego sve druge pripreme njemačkog naroda za rat. Adolf Hitler je bio oduševljen „duhovnim utjecajem na naciju“, koje je ostvarivao Gebelsov pristup.
Sva propaganda je usmjerena ka malom broju tema, gdje je stalnim, agresivnim ponavljanjem floskula i propagandnih slogana usmjeravala mržnju naroda prema već prokazanim neprijateljima i izdajicama koji su optuženi kako će Njemačku razoriti a Nijemce pretvoriti u narod bez države.
Sličnosti sa trenutačnom situacijom u Bosni i Hercegovini su više no očite.
Rezultat toga dugog dehumaniziranja Hrvata Tuzlanskog kantona se ogleda u totalnom majoriziranju njihove uloge u društvenom životu, ignoriranju njihovih potreba i svođenju na nebitni čimbenik. U takvim okolnostima je normalno da niti jedan Hrvat u Tuzlanskom kantonu ne treba voditi bar neku javnu ustanovu ili školu, ukoliko to nije baš Katolička škola ili HKD Napredak. Normalno je i to što Radio-televizija Tuzlanskog kantona, koja je dokazani najvažniji eksponent svake vladajuće politike u „najmnogoljudnijem kantonu“ producira na sat i pol uskršnjeg i sat i pol vaskršnjeg programa više od 100 sati ramazanskog programa. To je poseban vid ravnopravnosti na način RTV TK i traje godinama. Ta javna televizija koju je u više mandata vodio jedan šejh (autoritet u selefijskim i sufijskim krugovima) jedne tuzlanske tekije, te nešto kasnije i jedan islamski teolog, javnim novcem svih naroda i narodnosti financira svoj rad od trenutka kada je nastala kao glas SDA. U prvim godinama rata je kao RTV Okruga Tuzla svoj program bazirala na strašnim nacionalističkim pamfletima i uvredama upućenih nemuslimanima od strane grupe kvazinovinara iz tadašnje novine „Zmaj od Bosne“, čija je bila video-inačica.
Upravo pred kraj Ramazana, u gostovanju na javnoj televiziji Radio-televizija Tuzlanskog kantona, Bakir Izetbegović je u dnevniku pohvalio poteze nove – stare vlade koja je poznata i po pokretanju zaštite vitalnog nacionalnog interesa Hrvata, u cilju zadržavanja stanja u kojemu je Hrvatima oduzeto pravo da imaju svojega predstavnika u Tuzlanskom kantonu. Predsjednik Skupštine (tadašnji i trenutačni), ispred srpskog naroda, i tadašnji zamjenik predsjednika, ispred hrvatskog naroda, pokrenuli su zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u pokušaju sprječavanja smjene neustavne Vlade TK, koja je i bila neustavna jer nije imala niti jednog zastupnika hrvatskog naroda.
Predsjednik SDA je u istom Dnevniku opisao i načine blokade izglasavanja izbornog zakona po prijedlogu HNS-a. Pozivajući se na povredu vitalnih nacionalnih interesa, Klub Bošnjaka je samo „kupovao“ vrijeme, jer bilo je jasno kako će izbori biti raspisani prije odluke Ustavnog suda. Naknadna odluka Ustavnog suda koja je jasno pokazala kako HDZ-ov prijedlog izmjena izbornog zakona nije štetan po vitalni interes bošnjačkog naroda, nije promijenila apsolutno ništa. Visoki predstavnik je već drugi puta u ovoj godini srušio bilo kakav dogovor o ovom zakonu, presuđujući veliku prednost ionako brojnijim Bošnjacima.
Isti dan se dogodila i zanimljiva objava na društvenim mrežama u kojoj se grubo vrijeđaju svi nemuslimani riječima: „Polahko prolazi još jedan ramazan. Ni u ovom mjesecu nismo pošteđeni beskičmenjaštva trgovačkih centara u Federaciji, u Sarajevu i Tuzli, koji izlažu tone paščetine koja zaudara po cijeloj prodavnici.
Normalan čovjek, pogotovo kad posti, dobije nagon da se ispovraća. Sve to radi šake prekodnevnih radnika koji svakako žive u drugom entitetu i svoj boravak u Sarajevu ublažuju havljanjem krmka pred nama.
Napravite dispenzere krmetine u formi kioska, neka je tako kupuju, ali poštedite vjernike barem uz Ramazan.“
Iako je izvjesna Vildana Hajdarpašić potpisana pod ove redove, upućeniji tvrde kako je riječ o lažnom profilu jednog SDA bota iz Čajniča, ali postoje i oni koji tvrde kako je riječ o uvaženom, vremešnom, tuzlanskom profesoru kojemu je ovaj profil način da se neopterećen javno i iskreno oglasi. U ovom tekstu se podvlači kako su oni koji jedu svinjske proizvode nenormalni i za njih treba otvoriti posebno osigurane kioske kako se ne bi miješali sa „normalnim ljudima“, a najčešće takve objave podržavaju oni koji uredno žive u zemljama zapada i tamo im ne smeta postojanje svinjetine ili alkohola. Slučajno, i prozvana tvrtka je iz multietničke, jedinstvene i jednakopravne Tuzle.
U tome građanskom, multietničkom, jedinstvenom i jednakopravnom Tuzlanskom kantonu koji bi trebao biti model za razvijanje iste takve građanske, multietničke, jedinstvene i jednakopravne Bosne i Hercegovine svi koji pripadaju nekoj nebošnjačkoj partiji, uključujući i tzv. lijeve opcije (ništa manje bošnjačke), su neprijatelji ili izdajice.
Već sada postoji realna opasnost da se sav (ili skoro sav) većinski narod okupi oko jedinstvene ideje u kojoj će kao jedini razlog strašnoga zaostajanja biti prepoznati Hrvati uz malobrojne Srbe tuzlanskog kantona. Takvo prepoznavanje bi moglo voditi nasilnim postupcima u kojima će vladati gomila, dok će mediji i dalje raditi posao koji sada jedino i znaju – hvaliti jače i bolje pozicionirane partije uz potpuni izostanak bilo kakve odgovornosti, nadajući se kako će u sljedećoj podjeli fotelja i njih zapasti bar jedna. Sve drugo je nebitno.
Trenutačne aktivnosti nekih političara iz europskih država, pa nažalost i nekih političarki i političara iz Hrvatske teže ka tome da se taj pitoreskni djelić orijentalne kulture zadrži u susjedstvu kako bi mogli za kratko vrijeme i za malo novaca osjetiti šarenilo i metež Bašćaršije, mirise bureka i ćevapa, ali se potom i vratiti u svoju državu dok se stanovnici Bosne međusobno sve teže razumiju i dok polako ponestaje te razvikane multikulture, jer pojedini obespravljeni narodi napuštaju ova područja.
Veća opasnost od napuštanja Bosne i Hercegovine je svakako tužna mogućnost da se i nekome od danas preostalih naroda ovoga kraja nekada u budućnosti podigne spomenik kakav je ovih dana otkriven u spomen židovskim žrtvama. Red poteza je za sada identičan, kao i reakcija „demokratskih“ država Europe.
Ljudi koji ne poznaju povijest osuđeni su da je ponove. U toj povijesti, niti europske države nisu prošle neokrnjene, iako su dugo povlađivale opasnom režimu. Još ima, iako sve manje, mogućnosti za ispraviti završnu ocjenu, bar na popravnom ispitu iz povijesti.
Dnevnik.ba