Piše: Filip Bilić/Dnevnik.ba
Upravljačke krize, česte relegacije i povratci nazad, pa sve do toga da je Leeds postao sinonim za klub koji doživi rezultatski i financijski krah. Danas Leeds u prvu ligu ulazi kao klub koji će tamo imati što reći, sa specifičnim stilom nogometa, sve pod palicom jednog „Luđaka“.
Svi mrze Leeds
Na ovom našem podneblju mišljenje o Leedsu kao klubu suprotno je od onog u Engleskoj. Kod nas je Leeds relikt vremena, romantičari ga povezuju sa nekim boljim, prošlim vremenima, spomen Leedsa budi slične osjećaje kao spomen Parme ili Deportiva. Na „Otoku“ Leeds je najomraženiji klub, već generacijama to je ekipa koju ljudi u Engleskoj jednostavno vole mrziti.
Ta stigma seže još od Dona Reviea, najuspješnijeg trenera u povijesti Leedsa i čovjeka koji ispred Elland Roada ima svoju statuu. Revie je u najmanju ruku specifična ličnost engleskog nogometa. Kako bi utjecao na gubitnički mentalitet kluba, prvo što je uradio po dolasku u Leeds bila je promjena klupskih boja u bijele po uzoru na Real Madrid.
Osim promjene dresova, Revie je uveo još svojstvenih trening metoda – lošiji igrači taj tjedan na treningu bili bi etiketirani tako što su nosili žute majice, dok su svi igrači jedno vrijeme išli na sate baleta kako bi poboljšali svoj balans.
Revie je trošio jako malo, vjerovao je u mlade igrače sa kojima je na kraju uspio ući u prvi rang, izgraditi momčad koja je nedostatke u kvaliteti nadograđivala izrazitom duel igrom koja je u većini slučajeva prelazila sve granice normale.
Drugi navijači su se mogli nositi sa uspjesima Leedsa na kraju 60-tih i početka 70-tih godina, no nisu im mogli oprostiti način na koji su to radili. Kad gledamo današnje ekipe, Reviev Leeds bio je Atletico Madrid na steroidima.
Don Revie bio je izuzetno studiozan kada su protivnici bili u pitanju, no strašno je mrzio gubiti. Njegov stil bio je izrazito defanzivan, rigidan, bez preuzimanja previše rizika u igri. Jednom je prilikom pred utakmicu sa Real Zaragozom u tadašnjoj inačici Europske lige naredio da se teren natopi vodom kako bi onemogućio Španjolce u njihovoj pas igri.
Tako se za ekipu zalijepio nadimak „Dirty Leeds“. Baš u to u vrijeme u Engleskoj se razvijala i navijačka kultura, Leedsovi huligani pratili su reputaciju koja je imala prva ekipa i bili su smatrani najopakijima u državi. Bila je to još razlog da se zamrzi Leeds. Kako je klub zaradio etiketu koja se održala do dan danas uvjerite se sami:
Doing a Leeds
„Doing a Leeds“ je fraza koja označuje nagli financijski krah određenog kluba, a nastala je nakon sunovrata Leeds Uniteda početkom 2000.-tih. Klub je zapravo počeo stagnirati i lagano propadati odlaskom Reviea 1975., no njihovo prokletstvo započelo je osnivanjem Premier lige. U zadnjoj sezoni prije osnivanja elitnog natjecanja (1992.) koje će kasnije postati simbol za megalomanske TV ugovore, Leeds je pod vodstvom Howarda Wilkinsona osvojio svoju treću, ispostavit će se i posljednju titulu prvaka engleske.
U potrazi za lijevim bekom Wilkinson je kontaktirao Man. United za usluge Denisa Irwina, dobio je odbijenicu, no u istom telefonskom pozivu Sir Alex dogovorio je prelazak Erica Cantone u redove „Crvenih Đavola“. 1, 2 milijuna funti – toliko je Sir Alexa platio kontroverznog francuza i prvu titulu osvajača Premier ligi koju im je isti donio. Mit koji je objašnjava pad Leedsa u devedesetima je vezan uz novo pravilo da golman više nije mogao rukama pokupiti povratnu loptu, tako da Leeds više nije mogao trošiti vrijeme, nije mogao igrati prljavo i biti Leeds.
Ponovo su “Paunovi“ prolazili kroz turbulencije, no početak novog stoljeća značio je preporod. Ekipa je uskoro počela igrati europska natjecanja, čak se u jednoj sezoni ozbiljno borila za titulu, no vrhunac novog Leedsa pod Davidom O‘Learyem bio je polufinale Lige Prvaka 2001. i ispadanje od Valencie.
Ekipa sa imenima poput Marka Viduke, Harrya Kewella, Robbiea Keanea ili mladog Ria Ferdinanda očarala je Europu, samo da bi se dvije sezone kasnije potpuno raspala. Ljudi koji su vodili klub nisu imali dodira sa realnošću, zaduživali su se i trošili novac koji nisu imali, igračima su davali previsoke plaće, sve zbog želje da opet zaigraju Ligu Prvaka. Početak kraja za Leeds bila je sezona 2002/2003. kada se usprkos velikim ulaganjima nisu uspjeli kvalificirati u Ligu Prvaka.
Dug na kraju sezone iznosio je tada rekordnih 119 milijuna funti, uveli su velike mjere štednje, morali su prodati svoje najbolje igrače, no nisu se uspjeli spasiti. Leeds je iduće godine ispao u Championship, da bi uskoro dotakao dno i prvi put u povijesti završio u trećoj ligi. Daleko od toga da je ostatak Engleske žalio nad sudbinom Leedsa, a termin „Doing a Leeds“ bio je rođen.
Bielsina revolucija
Tri godine Leeds je proveo u trećem rangu Engleskog nogometa, još 10 je stagnirao u Championshipu, borio se sa mutnim vlasnicima dok ga nije kupio Andrea Radrizzani. Prvo što je uradio je bilo vraćanje stadiona koji od 2004. nije bio u vlasništvu kluba, da bi krajem 2018. godine napravio krucijalni potez za preporod Leedsa – postavio je Marcela Bielsu za glavnog trenera.
Bielsa je jedinstvena persona u svijetu nogometa. Njegov pogled na nogomet je dogmatski - on u svoja uvjerenja čvrsto vjeruje i nikada ih ne dovodi u pitanje. Argentinskog stručnjaka su njegov karakter i bez kompromisno vjerovanje u svoje metode koštale angažmana u velikim europskim klubovima, pa za Bielsu ne govore uopće njegovi trofeji, nego treneri na koje je utjecao.
Imena poput Simeonea, Pochettina, Sampaolia, Gallarda, dok izjava Pepa Guardiole najviše govori za njega: „Za mene je on najbolji trener na svijetu. Moram to reći za Marcela jer nije važno koliko titula ima u karijeri. Mi smo suđeni samo po tome – koliko uspjeha imamo, koliko smo titula osvojili. To je puno manje utjecajno od toga na koji je način on utjecao na nogomet i svoje igrače.“
U Južnoj Americi nadimak „El Loco“ (luđak) nije teško zaraditi, vjerojatno svaka četvrt u Buenos Aiersu ima bar dvojicu. Bielsa je svoj zaradio kada se skupina nezadovoljnih ultrasa pojavila pred njegovom kućom, dok ih je on otjerao prijetnjama sa granatom u rukama. To je tek jedna od brojnih anegdota o njegovoj unikatnoj ličnosti. Za Bielsu se može iskoristiti ona da je tanka granica između genijalnosti i ludosti. Aristotel je govorio „da nije bilo genija koji nije bio pomalo lud“, a da to nije floskula potvrđuju znanstvenici koji su otkrili da je dopaminski sustav u mozgu iznimno kreativnih ljudi vrlo sličan onome koji je karakterističan za shizofreničare.
Zapravo su Bielsa i Don Revie u nečemu bili i slični, ma koliko se njihov nogomet razlikovao. Obojica su imale čudne i rigorozne trening metode, obojica su promijenili kulturu kluba. Revie je uzdigao klub, pritom nije birao sredstva i Leeds je dobio negativnu etiketu koje se zadržala do dan danas. Bielsa je na dobrom putu da proaktivnim nogomet i svojom pojavom koju je teško mrziti skine.
U fizički najzahtjevnijoj ligi na svijetu kakva je Championship, Bielsa je protutnjao igrajući visokim intenzitetom, poznati „luđački“ presing i one svoje hibridne formacije. Ekipa nad kojom su se nekada svi zgražali, danas zaprima simpatije onih neutralnih i svojim stilom očarava Europu. U sredini koja osuđuje sve što nije tradicionalno i domaće, Bielsa polako, ali sigurno mijenja kulturu Leedsa. Na kraju, to je gotovo jednako važno kao i promocija u toliko sanjanu Premier ligu.
F.B/Dnevnik.ba