Prokoško jezero jedno je od najljepših u BiH. Prijeti mu nestanak zbog masovne bespravne gradnje koje ne bi smjelo biti u spomeniku prirode. Lokalne vlasti najavljuju legalizaciju ilegalno izgrađenih objekata, piše DW.
Ljeto je na vrhuncu i sunce neumoljivo grije obale Prokoškog jezera po kojima su razasute mnoge drvene kućice iznad kojih se uzdiže nekoliko planinskih vrhova Vranice, visokih više od dvije tisuće metara. Jezero je glečerskog porijekla i nalazi se na nadmorskoj visini od 1636 metara. Grupa turista na obali priprema ručak u ekspresnom loncu čiji se šištavi zvuk pare preklapa s galamom posjetitelja, ali i s bukom terenskih vozila i motocikla koji neprestano bruje po planini podižući za sobom prašinu uz nepodnošljiv zvuk. Iz objekata oko jezera s tri-četiri izvora dopiru zvuci turbo folka stvarajući iritantnu mješavinu zvukova.
U izvore vode zabijene su desetke cijevi i voda se preusmjerava u bašte i objekte izgrađene oko jezera, umjesto da prirodnim tokom napaja jezero. Zato se ono, ali i okolni potoci napajaju otpadnim i kanalizacijskim vodama iz objekata. Proteklih godina došlo je do procvata turizma na Prokoškom jezeru, ali cvjeta i ilegalna gradnja. Iako je Prokoško jezero 2005. godine proglašeno spomenikom prirode, gdje je zabranjena bilo kakva gradnja objekata, to nije spriječilo pojedince da izgrade vikendice, restorane ili apartmane koje iznajmljuju turistima. Snimke dronom iz zraka jasno ilustriraju kolika je devastacija prostora. Izbrojali smo preko 350 izgrađenih objekata. Svi su nelegalni.
„Dakle, nijedan od tih objekata nema dozvolu da bude građen i, naravno, ne može se ni graditi u zaštićenom području. To je ogroman pritisak za jedan mali, vrlo vrijedni ekosustav Prokoškog jezera“ govori za Deutsche Welle profesor Samir Đug s Prirodno - matematičkog fakulteta u Sarajevu, koji je sudjelovao u izradi studije na osnovi koje je Prokoško jezero proglašeno spomenikom prirode.
Koga je briga za bespravnu gradnju
Stanovnici su svjesni da su bespravno izgradili objekte, ali iskorištavaju nebrigu vlasti, nastojeći da zarade nešto novca u jednoj od najsiromašnijih zemalja Europe koja bilježi velik porast broja turista prethodnih godina.
„Nitko ti ovdje nema jedan kroz jedan vlasništvo nad objektom ili parcelom i ako bi država odlučila već sutra bi mogla sve ovo porušiti“, kaže Nihad dok budno prati omanje stado ovaca čija je sudbina davno zapečećena i sve će završiti na ražnju.
„Arapi najviše kupuju janjad. Oni su najčešći gosti ovdje, a naših ljudi je sve manje. Nema narod para ni za hranu, a poskupjelo je sve, pa i gorivo, tako da sve manje dolaze“, objašnjava Nihad, ali ne žali se sve dok ima turista iz inozemstva s malo dubljim džepovima.
„Dolazim iz Dubaija, prvi put sam na ovom prostoru i jako mi se sviđa. Namjeravam ponovo doći ovdje s cijelom obitelji“, govori Beder koji je dan proveo na jezeru. Prašnjavim makadamskim putem pristižu još dva terenska vozila s grupom turista. Vozač nije ni izašao kako treba, a dočekala ga je vlasnica ugostiteljskog objekta u nadi da će sklopiti neki deal s vozačem i nešto zaraditi: „Hoćeš mesa da im ispečem? Ima i pite.“ Na svakom koraku su višejezične table. Nudi se smještaj, pite ispod sača, pečenje, čajevi…
Prokoško jezero nalazi se na planini Vranici, na nadmorskoj visini od 1.660 metara i udaljeno je 22 kilometra od srednjobosanskog mjesta Fojnica. Iako je područje zaštićeno i proglašeno spomenikom prirode 2005. godine, to nije smetalo pojedincima da bespravno izgrade objekte na njegovim obalama. Nekada je ovo područje bilo isključivo stočarsko, s tisućama ovaca i krava na pašnjacima i tek pokojom pastirskom nastambom koju su stočari koristili preko ljeta.
Dolaskom hladnoće bi se spuštali u niže krajeve. I dolazili bi, naravno, i planinari koji se s čežnjom prisjećaju prirodnih ljepota ovog područja prije nego što je izgrađeno čitavo naselje, a jezero dovedeno pred propast. „Tim dijelom planine hodali su samo pastiri sa svojim stadima i planinari koji su uživali u prirodi. Pastiri su planinare uz razgovor častili mlijekom, sirom i kajmakom, a i nudili gostoprimstvo u katunu. Priroda je bila čista i netaknuta jer su je i jedni i drugi voljeli i čuvali. Sljedeći moj dolazak u ove krajeve je bio nakon 2000. godine. Ono što sam zatekao je bila katastrofa za prirodu. Oko jezera, koje je postalo mrtva bara puna fekalija bilo je načičkano stotinjak nemušto sklepanih daščara“, prisjeća se svojih posjeta iz 1977. i novijeg datuma planinar Dušan Vrzić iz Sarajeva.
Nelegalno, ali isplativo
Nelegalno je isplativo u BiH. Doima se kako ovdje vlada potpuno bezakonje. Godinama se ilegalno grade objekti na prostoru zaštićenog spomenika prirode. Svatko zauzima i ograđuje parcele kako želi. Voze se kvadovi i terenska vozila mimo staza, što je zakonom zabranjeno i kažnjivo. Ali ne kažnjava nitko. Jedan od stanovnika se samozadovoljno hvali kako je vlastitim rukama nelegalno probio put tako da terenska i druga vozila mogu ići prostranstvima kojima ranije nisu mogla.
U Prokoškom jezeru nekada je živio triton, autohtoni vodozemac. No, lokalno stanovništvo je u jezero ubacilo pastrmku kojoj je na meniju upravo ovaj vodozemac pa su stručnjaci mišljenja da ga u jezeru više i nema. Tritona nema, ali ima smeća. Grupa ronilaca je u samo jednom danu ovog ljeta iz jezera izvukla 200 kilograma plastike, stakla i drugog otpada. Zbog izlijevanja fekalija i otpadnih voda u jezero, intenzivira se proces razvoja barske vegetacije, što ima negativne posljedice i rezultira ubrzanim zamočvarivanjem i nestankom samog jezera. „Nažalost, više stručnjaka je do sada izjavilo da je Prokoško jezero mrtvo, ili da je pred umiranjem. Nema razloga da im ne vjerujemo. Na žalost, nismo uspjeli zaštititi taj biser prirode“, kaže Robert Oroz iz Koalicije za zaštitu rijeka u BiH, koji je iz Fojnice i veoma dobro poznaje ove krajeve.
Terenci po pašnjacima umjesto ovaca
Travnatim planinskim obroncima sada defiliraju terenska vozila, a nekada su pasla stada ovaca. Ovdje je, čuvajući ovce, djetinjstvo provela Fatima koja se rado prisjeća pjesmi koje su pjevali, vrijednih ljudi i jednog boljeg života. „Neće omladina danas, ode u inozemstvo. Odoše u strane zemlje i zato nema hajvana (životinja). A mi bi ranije ovdje pravili sir, maslo, na konjima bi u sepetima to spuštali. Ljudi su živjeli po 100. i po 115. godina, a danas umiru s 45. Zdravo se živjelo i zdravo hranilo“, govori sedamdeset osmogodišnja starica koja djeluje vrlo pribrana i okretna, te bi na svaki odgovor nadovezala stihove pjesmi koje je pjevala kao djevojka. “Čuvam ovce dole niz jasenje, gledaj dragi pa dođi do mene. Ako ne znaš gdje ja čuvam ovce, ti poslušaj na ovcama zvonce.” Kada je shvatila da je sve manje prostora za ovčarstvo, počela je obrađivati zemlju i iznajmljuje smještaj turistima. Njen susjed Ibrahim malo je uporniji. Ni on ne odustaje od ovčarstva i jedan je od tri posljednja ovčara na Prokoškom jezeru. „Ovo je težak posao, ali se može zaraditi. Ako prodaš 100 janjadi, to je 10.000 maraka, a hajde ih u tvrtki tako zaradi“, kaže Ibrahim Bureković.
Legalizacija nelegalnog
Poražavajuća je činjenica da lokalne vlasti ne vide ništa loše u bespravnoj gradnji, koja je dovela Prokoško jezero na rub opstanka. Umjesto zaštite prirode, što bi im bilo u opisu posla, vlasti postaju suučesnici u devastaciji prirodnih bogatstava. Kantonalni ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova Amir Šećibović (SDA) je za medije izjavio kako neće biti nikakvog rušenja objekata i da će uslijediti njihova legalizacija. Zbog izražene devastacije okoliša oko jezera upitan je i budući status jezera i njegove okoline kao spomenika prirode.
„Ako bi se uradila nova studija ili procjena koja bi pokazala da je došlo do nove degradacije prostora i da nije lako početi ga vraćati na neko prirodno stanje, onda se svakako može dovesti u pitanje i status toga zaštićenog područja“, smatra profesor Đug. Stručnjaci smatraju kako zaštita i očuvanje prirode trebaJu biti prioritet na svim nivoima jer bi mogla biti jedan od pokretača razvoja BiH. „Mi ne znamo praviti automobile i računala, ali imamo nešto što nitko živ ne može napraviti. Imamo izuzetna prirodna bogatstva i vrijednosti, ali jedino što mi znamo je da ih uništavamo. Nažalost! Evo, Prokoško jezero je najbolji primjer za to, zaključuje profesor Đug i podsjeća kako u svijetu ima mnoge svijetlih primjera da čovjek i priroda mogu da žive zajedno i zdravo i ekonomski napreduju, ali na žalost ne i u Bosni”.
Dnevnik.ba