Devastirana Staklena banka jedan je od simbola poslijeratnog Mostara i jedna od prvorazrednih turističkih atrakacija. Iako građani godinama upozoravaju da je navodno okupljalište narkomana, dom beskućnicima, ali i deponija otpada opasna po javno zdravstvo - Staklena banka vrvi od života i mladosti. Uz rijeke turista u nju se slijevaju i rijeke srednjoškolaca i studenata.
Nijemo zdanje najživlje mjesto u gradu
Zgrada od osam katova, površine gotovo devet tisuća četvornih metara dominira Mostarom. Zapuštena i devastirana, išarana grafitima i potpisima različitih uličnih umjetnika, djeluje potpuno zaboravljena i napuštena od svih – naoko nepomična i nijema kuća zapravo je jedno od najživljih mjesta u gradu, uvijek između života i smrti. Staklena banka jedno je od mjesta u Mostaru gdje se odvijaju novi, potpuno različiti životi, od onih na koje smo naviknuli. Kada gledate to zdanje iz susjednog parka Zrinjevca, pomislite, da unutar same zgrade nema ničega zanimljivo osim ogromne betonske konstrukcije.
Ipak, uz Stari most, zgrada Staklene banke privlači ogroman broj turista u Mostaru. Gotovo svakodnevno možete sresti grupe turista kako šetaju ispred i slušaju priče o ne baš jasnoj povijesti izgradnje zgrade i njenoj današnjoj „namjeni“.
Simbol poslijeratnog Mostara i BiH
Najveći simbolički, ali i arhitektonski, kapital poslijeratnog Mostara upravo je zgrada Staklene banke. U njoj su sadržani svi problemi današnjeg Mostara, ali i svih društava današnje BiH.
Iako su gradske vlasti postavljenjem željeznih vrata htjele spriječiti ulaske u zgradu na njenom istočnom krilu, njeni stanari i gosti, napravili su improvizirani ulaz u zgradu na zapadnom krilu. Ulazi se kroz susjedni kvart a sam prelazak preko betonske podzide visoke gotovo dva metra olakšan je s nekoliko elemenata i cigli.
Na prvom katu deponija u nastanku – staklena vuna, stare novine, prazne boce ulja, higijenski ulošci – improvizirani je to kontejner u samom središtu grada.
Do vrha Staklene banke vodi otvoreno stubište – bez ikakve ograde, penjete se do vrha i čekate kada će vas jaka bura odnijeti. Trijeznom čovjeku, koji se barem malo plaši visine, nije ugodno, ali eto – čini se kako je pijanima svejedno a znatiželjnicima se čini avanturistički. Dok se penjete otvorenim stubištem do vrha, panorama Mostara „izvire“, a osjećate kao da hodate po gradskoj zoni i tek ramenima dodirujete krovove zgrada.
S jedne strane, impozantna zdanja turističkih centara, restauriranih i obnovljenih zgrada poput one gimnazijske, zvonika franjevačke crkve, tribina stadiona mostarskog kluba Zrinjski, elitnih hotela a s druge pak strane pogled na ruševne zgrade u parku Zrinjevac.
Muzej ulične umjetnosti
A oko vas, na svakom od katova, grafiti, političke i navijačke parole, ali i filozofske misli. Kao da ste se našli u nekom muzeju ulične umjetnosti. Na jednom od zidova tako su samo ispisani datumi, vjerojatno godišnjice ljubavnih veza i ljubavne poruke poput „Kakav bi život bio da smo se mimoišli one januarske noći“, a na drugom imena poput Sanel, Ana, Amra, Karlo. Političke i navijačke poruke jasno govore o današnjem Mostaru – na jednoj strani zida šahovnice, odnosno grb hrvatskog naroda u BiH i poruke „Hrvatska republika Herceg Bosna“ i „Hrvatsko vijeće obrane“, a s druge podrška mostarskom nogometnom klubu Velež i nekoj, izgleda, fantomskoj „Bosni“, u zgradi u centru Mostara, srcu Hercegovine.
Sve to dovoljno govori o njenom simboličkom političko – društvenom kapitalu.
Šetnja kroz Staklenu banku svojevrstan je rizik, osim tog otvorenog stubišta, morate se kretati polako i govoriti potiho – nikada ne znate koga od njenih stanara možete probuditi i naljutiti ulaskom u njihov posjed i prolazak kroz „tuđi teritorij“.
Treći kat ,recimo, zovu i „mljekara“. Stotine praznih tetrapaka mlijeka i jogurta dovoljno govore o navikama posjetitelja - upućeni tvrde kako ovisnici mlijeko piju kako drogu ne bi korisitili na „prazan stomak“, ali i da bi poslije drogiranja lakše se „vratili u normalu“.
Istodobno, desetine praznih boca alkoholnih pića, kutija cigareta i kutija iz slastičarnice govore o redovitim rođendanskim zabavama. Srednjoškolci i studenti kažu da im je proslava rođendana u Staklenoj banci najjeftinije varijanta.
Da je Staklena banka na svjetski dobrom glasu potvrđuju i dvije srednjoškolke, polaznice Koledža ujedinjenog svijeta. Zatekli smo ih na trećem katu zgrade, kažu, danas su tu prvi put.
„O Staklenoj banci cijeli svijet priča. Prije nego sam došla u Mostar na koledž, kolege su mi rekle da je to prvo što moram vidjeti“, kaže jedna od njih. Šetaju se oronulom, ali i nesigurnom zgradom kako bi jedna od njih ispisala ljubavnu poruku svome dečku.
„Došle smo potražiti čisti zid, htjela bih ispisati poruku svome dečku“, kaže jedna od djevojka. Navode i kako njihove kolege s Koledža, redovito tu dolaze, zabavljaju se, ponekad se ranim jutro uspinju do vrha kako bi gledali izlazak sunca i pogled nad Mostarom.
Silazeći susrećemo grupu njihovih kolega s Koledža, četiri djevojke koje se užurbano penju do vrha i smješkaju, kao da su se našli u najzabavnijem adrenalinskom parku.
Slučaj silovanja, fekalije , požari
Nešto starijem stanovništvu Staklena banka ne izaziva radost i osmijeh na licima, naprotiv. Stanari susjednog kvarta već godinama pišu gradskim vlastima kako je život u njenoj neposrednoj blizini nepodnošljiv – fekalije, bakterije, otpadne vode u podrumu, ispravanja, učestali požari ali i incidentna ponašanja njenih posjetitelja i gostiju ih izluđuju. Kažu da, čak, ni navodni slučaj silovanja danske državljanke u Staklenoj banci nije bio dovoljan da se njen problem riješi. Čak se i osnovnoškolaci iz znatiželje uspinju do vrha.
Svo željezo sa zgrade je odneseno, kao i šahtovi, a nakon toga na red su došle i ograde zgrada u naselju. Vlasti sa svih razina zanemaraju sve rizike koje samo postojanje ovakve zgrade u središtu grada nosi, ali i sve eventualne opasnosti, upravo, zbog silne koncentracije ljudi u njoj, različitih životnih navika, potreba i poroka.
Eutanizirano zdanje odnosi živote
Ruševna i nesigurna zgrada, tako je postala srednjoškolcima kafić pod otvorenim nebom, beskućnicima jedini dom, neodgovornim građanima improvizirani kontejner, narkomanima mjesto gdje sigurno upražnjavaju svoje poroke.
„Eutanizirano zdanje“ kojem ulični umjetnici grafitima i oslikanim zidovima pokušaju udahnuti život, a ona ih godinama drugima otima. Muzej vremena, prostora i zbivanja, slika prekinutih i zamrznutih života – ljudi, grada i cijelog društva.
Dnevnik.ba