StoryEditor

Kako "crtanjem granica" doći do stabilne Bosne i Hercegovine?

Piše dr. sc. Domagoj Tomas  /  27.07.2022., 12:38h

Nedavno donesena rezolucija Bundestaga kulminacija je dugogodišnje destruktivne njemačke politike prema BiH, koja daje vjetar u leđa unitarizmu i velikobošnjačkom hegemonizmu te dodatno destabilizira ionako krhku strukturu te države, koju međunarodna zajednica kao bolesnika na dotrajalim aparatima (Ured visokog predstavnika) održava u stanju zamrznutoga konflikta. I dok bošnjački nacionalisti trijumfalistički likuju, a nesposobna hrvatska diplomacija na bizaran način pokušava relativizirati tu odluku, izbjegavajući izravnu odgovornost za nastalo stanje, mnogi se obični promatrači pitaju kako je došlo do toga da Njemačka od nekadašnjega vanjskopolitičkog oslonca Hrvatima postane zapreka?

Piše: dr. sc. Domagoj Tomas, Dnevnik.ba

Međutim, za razumijevanje aktualne njemačke vanjske politike i odnosa prema BiH potrebno je zaviriti u prošlost, počevši sa zadnjim desetljećima 19. st. Naime, pitanje održivosti BiH u postojećem obliku (dva entiteta i tri konstitutivna naroda) javlja se kao recidiv „istočnog pitanja“, čijim se rješavanjem krajem 19. i početkom 20. st. nastojalo okončati višestoljetnu osmansku vladavinu nad dijelom europskog kontinenta te omogućiti dovršetak započetih nacionalnoemancipacijskih i nacionalnointegracijskih procesa kod naroda na području jugoistočne Europe. Tada je na Berlinskom kongresu 1878. doneseno rješenje austro-ugarske uprave nad BiH, dok u zadnjih 20-ak godina upravo germanofoni (njemački i austrijski) političari kao visoki predstavnici ponovno imaju veliku ulogu u BiH.

Dok se u jeku priprema za parlamentarne izbore u BiH još uvijek osluškuje hoće li aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt prilagoditi izborni zakon Ustavu BiH, sve je izvjesnije da će se oni ponovno održati po protuustavnom izbornom zakonu, koji ne poštuje načelo legitimnog predstavljanja naroda u najvišim političkim tijelima BiH (Predsjedništvo BiH i Dom naroda BiH), čime bi BiH iz sadašnje duboke krize mogla biti gurnuta u provaliju iz koje se teško nazire izlaz.

Zapadni mirotvorci i BiH

Dakle, stanje je alarmantno, no može li se uopće raspetljati zamršeni čvor napetih međunacionalnih odnosa u BiH, a posebice onih bošnjačko-hrvatskih u entitetu Federacije BiH? Nakon više od dva desetljeća očito je da politički predstavnici naroda u BiH to nisu u stanju učiniti bez tutorstva međunarodne zajednice, u prvom redu SAD-a i europskoga Zapada, no jesu li zapadni mirotvorci uopće upoznati sa situacijom u BiH? Čine li oni kardinalne propuste iz neznanja, konstantno upozoravajući na proruske elemente i srpski separatizam u RS-u, a istovremeno prešućujući opasnost od unitarizma i velikobošnjačkog hegemonizma te Erdoganova neoosmanskog utjecaja? Ili pak to čine planski, smišljeno, iz (geo)političkih interesa matičnih država te osobnih ekonomskih interesa? Kako god, dugoročnog rješenja za stabilnu i održivu BiH nema na vidiku, no postoji li uopće takvo rješenje? 

Jedno od mogućih rješenja, skrojeno u bogatoj europskoj intelektualnoj povijesti 20. st., predstavljeno je kroz esej mađarskog politologa Istvana Biba Bijeda malih istočnoeuropskih malih država iz 1946., u okviru katarze koju je Europa proživljavala nakon užasa Drugoga svjetskog rata. Poučen lošim primjerima određivanja novih državnih granica nakon Prvoga svjetskog rata, koje su postale jednim od uzroka novih krvavih sukoba u Drugom svjetskom ratu, Bibo je u svom eseju pokušao definirati model određivanja funkcionalnih međunacionalnih granica koje bi postale čimbenikom stabilizacije, a ne zametkom novih nesuglasica i oružanih sukoba. 

Neki će se tu s pravom zapitati može li se uopće išta naučiti iz povijesti? Čak i među povjesničarima ima onih koji će reći da takvo nešto zapravo nije moguće, nudeći brojne primjere ponavljanja istih propusta kroz povijest. Poznati britanski povjesničar Edward Hallett Carr reći će da povijest ipak ima didaktičnu ulogu, argumentirajući to i putem vlastitog primjera s mirovne konferencije u Versaillesu 1919., na kojoj su se obilato primjenjivala iskustva stečena posredstvom zapisa sudionika Bečkoga kongresa 1814./1815. Carr ističe dvije pouke, od kojih prva glasi da je prilikom krojenja karte Europe opasno zanemariti načelo samoodređenja, dok druga upozorava na opasnost bacanja tajnih dokumenata u koš za smeće, jer njihov sadržaj obično završi u rukama tajnih službi drugih delegacija.

Upravo je u Versaillesu nakon Prvoga svjetskog rata osmišljena i oblikovana nova politička arhitektura Europe. Kao baština liberalizma 19. st., u političkom diskursu tada je prihvaćen koncept kolektivnih prava naroda, u suglasju s individualnim pravima građana, a ne u opreci s njima, kao što se odnos tih prava danas u javnosti često krivo interpretira. Može se reći da je Daytonski poredak za BiH ono što je Versailleski poredak bio za tadašnju Europu, odnosno stanje zamrznutog konflikta koji se u Versailleskom slučaju u konačnici odmrznuo i rasplamsao u globalnoj katastrofi koju je donio Drugi svjetski rat, što je scenarij koji bi u slučaju BiH svakako valjalo izbjeći.

Iskustvo daytonskog dvoentitetskog uređenja BiH pokazuje da je jedino RS stabilna i funkcionalna, dok je kantonalno uređenje Federacije BiH dokazano besmisleno i nefunkcionalno, što se posebice očituje u mješovitim hrvatsko-bošnjačkim/bošnjačko-hrvatskim županijama/kantonima, općinama i naseljima. Stoga, danas potpuno raskrinkana velikobošnjačka miloševićevska politika pretvaranja u prvoj fazi Federacije BiH, a zatim i čitave BiH u bošnjačku nacionalnu državu očekivano nailazi na otpor Hrvata i Srba. S druge strane, unatoč očitim manjkavostima i problematičnom teritorijalnom opsegu u nekim dijelovima (Bosanska posavina, Podrinje i dr.), etnički oblikovane granice RS-a uglavnom su postale stabilizacijskim čimbenikom hrvatsko-srpskih odnosa u BiH.

Međutim, velik dio utjecajnih medija u RH kao da je prepun velikobošnjačkih lobista različitih ideoloških profila, kod kojih je popularno ignoriranje tih činjenica te promatranje Hrvata u BiH kao političkog utega, odnosno remetilačkog čimbenika ekonomskog i kulturnog prosperiteta RH. Kod istih autora često je prisutna i retorika tobožnje kulturne superiornosti te regionalnog šovinizma prema Hrvatima u BiH, uz prešućivanje presudne odgovornosti RH za njihov trenutni nezavidni položaj, do kojeg su dovedeni nakon pristupanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, prema Washingtonskom sporazumu pod pokroviteljstvom SAD-a i RH.

Također, zapadni mirotvorci uporno pokušavaju ignorirati jasne identitetske razlike među nacijama u BiH, tobože se zalažući za građanski koncept političkoga uređenja, čime zapravo u praksi potpiruju velikobošnjačke unitarističke fantazme, koje onemogućavaju dugoročnu političku konsolidaciju i stabilizaciju toga prostora. Putinov euroazijanizam s druge strane također destabilizira BiH, potpirujući srpski separatizam u RS-u, dok Hrvati u BiH, u žrvnju između unitarizma i separatizma, često kao rješenje nude federalizam, zagovarajući europski put BiH. U svakom slučaju, održavanje postojećeg ustroja Federacije BiH i aktualnoga protuustavnog izbornog zakona pridonosi dodatnom narušavanju hrvatsko-bošnjačkih odnosa te produbljivanju destabilizacije čitave BiH.

Biboov poučak za BiH 

Povijesno iskustvo uči nas da se nadnacionalne federacije, u kojima bi međunacionalne granice i identitetske razlike izgubile svoju važnost, javljaju kao golema zabluda, jer se na koncu pokaže njihova neodrživost i poroznost, dok etnonacionalni kolektivni osjećaji pripadnosti pokazuju visoku vitalnost i žilavost, što je Bibo shvatio i raščlanio u svom eseju još neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nudeći razumna i logična rješenja.

Bibo, naime, u procesu oblikovanja funkcionalnih i stabilnih međunacionalnih granica na prvom mjestu ističe etničko načelo, dok je načelo povijesnih granica kod njega na drugom mjestu, a sva ostala načela (gospodarsko, prometno, zemljopisno i dr.) smatra zabludama koje bi u budućnosti samo mogle prouzrokovati nove međunacionalne sukobe. Kao demokratski mehanizam putem kojega bi trebalo utvrditi međunacionalne granice u spornim graničnim područjima, Bibo ističe plebiscit (referendum) na najnižim razinama lokalne teritorijalne uprave, nudeći nekoliko primjera (npr. austrijsko-mađarska granica oko grada Soprona) granica koje su utvrđene na taj način, a poslije su se pokazale funkcionalnima i stabilnima. Je li takav etnofederalizam moguće rješenje i za unutarnji preustroj BiH, čime bi se otupio poguban utjecaj neoosmanizma i euroazijanizma? 

U svakom slučaju, u praksi se nefunkcionalnim i nestabilnim pokazuju baš one teritorijalno-administrativne jedinice koje su nacionalno izmiješane i u kojima brojnija nacija u pravilu pokušava ostvariti potpunu političku i kulturnu dominaciju nad onim malobrojnijima. Dakle, vjerojatnost političke destabilizacije, međunacionalnih trvenja i sukoba, pa i onih oružanih, drastično se povećava na prostoru gdje su međunacionalne granice povučene nelogično ili pak uopće nisu povučene, a ne ondje gdje su jasno ocrtane. 

Iščekujući bijeli dim iz Ureda visokog predstavnika, koji se nećka oko donošenja novoga izbornog zakona, skratite si malo vrijeme uz Bibov esej te provjerite koja su to načela uspostave pravednih, funkcionalnih i stabilnih međunacionalnih granica. Ako se kojim slučajem Schmidtova neodlučnost nastavi, a Bibova rješenja budete smatrali neprikladnima za BiH, stignete razmotriti još jedno potencijalno rješenje, utemeljeno na ideji nacionalne personalne autonomije. Njegovi su tvorci austromarksisti Otto Bauer i Karl Renner s početka 20. st., a prema tom bi rješenju u BiH sva tri konstitutivna naroda mogla ostvarivati puninu svojih kolektivnih prava čak i bez teritorijalno omeđene autonomije. Status quo svakako zaboravite, osim kao zvučnu kulisu na kompilaciji hitova iz 1970-ih i 1980-ih.

Dnevnik.ba

06. kolovoz 2022 13:23