Nad pričom se sažalila čitava Hrvatska, s pravom, a vjerujemo da su isti osjećaj podijelili i stanovnici Neuma nesvjesni da u njihovoj blizini postoje ljudi koji žive istu ako ne i težu životnu priču.
Frano Glavaš učenik je trećeg razreda Srednje prometne škole u Metkoviću. Upoznajemo se s njim sasvim slučajno, jednog dana na autostopu iz Metkovića prema Neumu. Šutljiv i samozatajan, progovorio je tek kada je pitao znamo li ikoga kome treba radnik. Šokirani pitanjem šesnaestogodišnjaka, pitamo ga zar nije premlad za rad, a i školske su obveze pred njim. „Odlikaš sam u prometnoj, imam dosta slobodnog vremena, a volio bi zaraditi…“
U tom trenutku, Franina priča postaje zanimljivija. Na stotinu i jedno pitanje i savjet kojim ga teroriziramo Frano ne odgovara puno, no neuobičajenom bistrinom i zrelošću za jednog tinejdžera, daje nam do znanja kako je svjestan važnosti obrazovanja i da bi bilo dobro upisati fakultet, ali u njegovom slučaju takav pravac nosi stigmu nemogućnosti.
Iako je sve u životu moguće, a nekima ipak mogućnije.
Dida i baka roditelji
Nakon što je izašao iz auta i pojasnio da će sada dida doći po njega u Neum kako bi ga odvezao do kuće u Hutovu, udaljenom oko pola sata vožnje od Neuma, nad glavom nam se sudaraju upitnici. Tko je ovaj dječak i zašto dida?
Nakon malo istraživanja, doznajemo kako se radi o tinejdžeru koji živi s djedom i bakom, odlikašu koji svaki dan više provede u putovanju i planiranju putovanja do škole nego li u samoj školi i učenju, za kojega, realno i ne može imati vremena. Pogotovo ako će se u njegov dan ubrojiti spavanje i jelo.
Zahvaljujući društvenim mrežama koje u ovakvim situacijama mogu samo pomoći, uz par klikova dolazimo do Frane. Uz nekolika imenjaka i prezimenjaka, našeg Franu prepoznajemo po izražajnim crnim očima. Pitanje, jesi li za priču i SEND. Kao da je čekao. Naravno, odgovorio je uskoro,
„Samo ću prije morati vidjeti s didom i bakom…“
Kroz par razmijenjenih poruka, dolazimo do teškog saznanja kako su Franu s dvije starije sestre roditelji ostavili odmah nakon njegova rođenja. Sreća u nesreći, k sebi su ih uzeli baka i djed koji su uz ovu ulogu od tog trenutka ponovo počeli reprizirati najvažniju uloge života, onu roditeljsku.
„Dida i baka su se oduvijek snalazili kako su znali da bi nas othranili. Dida uz svoju mirovinu i sada ide u drva, a baka bere ljekovito bilje i prodaje otkupljivačima.“ – priča nam Frano, „i nikada nam ništa nije nedostajalo, naše je jedino bilo da učimo i ne pravimo probleme…“.
Dida je inače Franin uzor, prekaljeni „šofer“, ostavio je svoj radni vijek na kotačima i na njima zaradio mirovinu. Frano mu se odmalena divio i sanjao kako će jednog dana zamijeniti didu. Zato je prometna bila logičan izbor.
„Iako sam u osnovnoj bio odlikaš, čak sam razmišljao o nekim jačim školama, ali, vozači uvijek nađu posla, to je presudilo“ – pojasnio nam je mladi sugovornik.
Sestre su se danas udale i otišle, a Frano je ostao jedina didina i bakina briga, ali u doslovnom smislu.
Autostop
Svakog dana, ovo ga dvoje staraca s nestrpljenjem ispraća i dočekuje iz škole. Kada dan odulji, strepnje se smanjuju, no s dolaskom zime i ranijim mrakom svako čekanje oteže se u godinu.
Kako bi stigao na školski autobus koji iz Neuma ide prema Metkoviću, Frano mora najkasnije do deset sati ujutro krenuti iz doma u Hutovu. Do Neuma ga nekad vozi dida, nekada netko od seljana, nekada stopira. Nakon završetka nastave, zajedno s kolegama iz Neuma, Frano ima dvije mogućnosti. Autobus ili autostop. Zbog dosta slobodnog vremena i ranijeg završetka nastave u svojoj strukovnoj školi, nerijetko bira ovo potonje. U Neumu je oko 15 sati. I onda, praznina…..
Prema zaleđu nema autobusnih linija, srednja škola u BiH nije obavezna, pa samim time i regulacija prijevoza. Uostalom, za njega i još jednog kolegu nije ni isplativo organizirati bilo kakav prijevoz. Nažalost ni za nekoliko odraslih ljudi koji svakodnevno putuju prema Neumu do svojih radnih mjesta.
„Sinoć ih je iza devet sati dovezao moj brat koji se zatekao u Neumu“ – priča nam Anika Obradović, medicinska sestra o kojoj je Dnevnik već pisao, a koja živi u istom selu.
„Toj djeci stvarno nije lako, i sramota je da se danas djeca i mogućnost njihova obrazovanja tako zanemaruju“ , ogorčeno nam govori Anika napominjući kako je baš na Franinom primjeru priča oko oživljavanja zaleđa pala na ispitu.
Najzanimljivije u svemu, u Frani nema ljutnje, razumije razloge zbog kojih ne postoji organiziran prijevoz do Neuma, no volio bi, kako kaže, kada bi onda općinske vlasti pomogle makar njegovom djedu s gorivom.
Dok može voziti, dida, njegov oslonac u životu, rado bi došao u Neum po svog unuka. No, financijske prilike to ne dozvoljavaju. Ne svaki dan.
Zato se Frano sa svojim kolegom naučio snalaziti u godinama kada je njegovim vršnjacima sve servirano na pladnju. Bez oca i majke, i bez imalo patetike.
„Već na početku sam naučio kako se treba postaviti prema životu,“ – pojašnjava nam ovaj zreli mladić, „naučio sam da život sa sobom nosi dosta loših stvari, ali Bog je sestrama i meni pokazao način kako da se borimo s njima.“
Upravo zato Frani Glavašu nije teško stajati na kiši, suncu i vjetru, po mraku, na autostopu. Iz Neuma do Hutova. Nije svejedno kaže, ne znaš tko je u autu, ali navikli smo.
Nažalost, ovaj mladi čovjek, prihvatio je ovakav način života kao jedini moguć za njega. I ne znajući za bolje, sreća mu se svela na ono „kada netko stane“. A to ne bi smjelo biti normalno za 16-godišnjaka pred kojim je budućnost. 16 – godišnjaka kojemu ćemo zajedno s njegovim vršnjacima ostaviti Neum i bitku za opstanak zaleđa.
Frano se za njega vjerojatno neće boriti. „Šoferima“ je ionako autocesta dom.
Dnevnik.ba