Article_Top_970x250

Julijana Matanović za Dnevnik.ba: Kako starim sve sam više Bosanka, vraćam dug zemlji svog rođenja

INTERVJU

Julijana Matanović za Dnevnik.ba: Kako starim sve sam više Bosanka, vraćam dug zemlji svog rođenja

svibnja 29, 2019

Piše: Gloria Lujanović

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

(foto:100posto.hr)

Često znam reći onima koji tim tonom spominju Bosance u Hrvatskoj, neka se malo zamisle nad ovom činjenicom: da se iz hrvatske kulture u ovom trenutku izuzmu svi oni koji imaju bilo kakve veze s Bosnom i Hercegovinom, što bi ostalo. Ostalo bi, nije da ne bi, ali da bi postalo siromašnije, postalo bi, izjavila je Julijana Matanović, hrvatska književnica u intervjuu za Dnevnik.ba.

Julijana Matanović, hrvatska književnica i nekadašnja profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o književnosti, Bosni, “duhovnom zavičaju”, ljubavi i otkriva kako se snalazi na društvenim mrežama. Za svoja je književna djela do sada primila značajne književne nagrade, od Nagrade Josipa i Ivana Kozarca do Nagrade Kiklop, te  Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za zbirku priča “I na početku i na kraju bijaše kava”.

Nedavno je u nakladi VBZ-a  objavljena “Ljuta godina – zapisi internetske novakinje” u kojem su izabrani tekstovi s književnog bloga kojeg vodite. Kako ste se snašli u virtualnoj stvarnosti? Jeste li možda požalili?

Moram prvo reći da je meni i svaka pomisao o pristupanju društvenim mrežama, tom virtualnom svijetu, donedavno bila jako strana. To najbolje znaju moji bivši studenti. Nikada nisam htjela pristati na komunikaciju “preko stroja”. I moj urednik je godinama ponavljao kako se moram priključiti fejsu, kako sad sve obavijesti o knjigama, promocijama idu preko mreža. Tvrdoglavo sam odbijala. Tko želi doći na moju promociju, doći će, odgovarala sam. Napisala sam, možda i kao odgovor na te pritiske, knjigu o kavi, knjigu koja žali za onim vremenom kad smo s dragim osobama sjedili uz kavu pa razgovarali, jadali se, slušali  priče. I nakon četiri godine od toga, samu sebe sam demantirala. Ne kajem se. Samo moram napomenuti da sam to učinila u Osijeku, u trenutku kad sam shvatila da bez komunikacije ne mogu, da me grad u koji sam se vratila, i u njega dovela i dijete i supruga, ne voli na isti način kao prije, te da je na putu prema obećanom radnom mjestu stao netko moćnijiod mene. To su vam one situacije u kojima sami sebi kažete: “Što sam učinila od svog života”. Ponijela sam se kao naivni gastarbajter koji je godinama radio u Njemačkoj, uštedio nešto novaca, a onda mu je na povratku kući neki šibicar na željezničkom kolodvoru uzeo sve novce. Jer je kuglica bila pod drugom kutijicom. Tako se učinilo i meni. Trideset  pet godina predavanja, simpozija, poprilično znanstvenih knjiga, sve u trenutku bačeno u vjetar. Našla sam se u mirovini, bez predavaonice, okružena šutnjom. Studenti su se javljali, nagovarali me na fejs, makar to - govorili su. I tako sam 4. veljače 2018. otvorila službenu stranicu. Ma, iskreno, nisam ja. Ne bih ja to znala. Učinila je to Anja, moje kumče. Bila je jako odlučna, zapovijedila mi je da isti čas napišem tekst. I onda mi je ona svakodnevno  objašnjavala  je li tekst prošao dobro, ili loše. Ja sam se ponašala kao da s tim čitateljima razgovaram usmeno, oči u oči. Oni su komentirali, ja odgovarala. Nakon godinu dana pokrenula sam i blog. Pišem svaki dan. Svaki dan je “zadužen” za jednu rubriku. Održavam i dalje stranicu. To se sad pretvorilo u radno mjesto. Naravno, bez plaće. I, naravno  nisam požalila. Čitatelji okupljeni oko stranice i blogasu dobronamjerni. Ne znam kako bih podnijela zločeste komentare, rečenice u kojima bih prepoznala mržnju. Vjerojatno bih tada razmislila što dalje. Jer, četiri desetljeća, koliko je prošlo od mog prvog objavljenog teksta do danas, nisam ulazila u sukobe, nisam vrijeđala kolege, čak ni onda kad su mene njihove rečenice, a i postupci, boljeli. Čak ni onda kad su mi nanosili izravnu štetu. Ne zbog toga što ne bih znala, nego zbog toga što - po mom osjećaju - u prostoru lijepe riječi mora vladati zakon dobrote i ljubavi. Mora, kad ga već drugdje nema.  Staromodno i naivno, znam.

Hoće li tekst preživjeti? Mogu li knjige i književnost, ipak, pobijediti? 

Zasigurno hoće. Kad ne bih tako mislila, ne bih izabrane tekstove objavila u knjizi. Kad netko kaže “Knjiga je knjiga”, izgleda to tako jednosatvno, ali ako bolje razmislimo, rekao je time sve. Druga je priča to što sama imenica knjiga nije toliko jaka kao prije. Jer, ruku na srce, nikada nije bilo lakše objaviti knjigu. I nikada nije bilo lakše pisati o knjigama. No, to je ozbiljna i široka tema. Vrijedna ne samo kolokvija nego i simpozija.  

Za vrijeme sveučilišne karijere predavali ste  i na dva zanimljiva kolegija “Ivo Andrić i suvremeni hrvatski pripovjedači” i “Ženska ratna proza” . Koliko je vama važna Andrićeva književnost? Je li on na neki način odredio autore podrijetlom iz Bosne? Osim Mlakića kojeg vrlo često spominjete, koji bi to autori još bili?

Doktorirala sam na temi “Hrvatski povijesni roman”. Zanimali su me pisci koji su se bavili položajem slabog pojednica u zlu i moći velike povijesti.  Dok su jedni vjerovali u  povijesni napredak i zagovarali monumentalistički odnos prema povijesti, drugi su povijest tumačili kao “ludost jalovost i smrt” i  prema povijesti se odnosili kritički. Prvi su nudili romane ispisane kronikalnim stilom, a drugi su “skakali” iz stoljeća u stoljeće, vraćali se, ponavljali, naslućivali. Ivo Andrić je povezao ta dva tipa. Piše kroniku, a sugerira ponovljivost. Dakle, nešto što bi se moglo opisati kao spiralni odnos prema povijesti. I to mi jest najbliže. Sjećate li se samo jedne epizode iz “Travničke hronike”, one u kojoj se mladi francuski konzul noću oprašta od Bosne. Snijeg je, noć je. A on nosi fenjer i korača u nastale svjetlosne krugove. Ide naprijed,ali u ponovljivost. Ili, što na samom početku “Proklete avlije”, vidi mladi fratar gledajući kroz prozor ćelije, prema fra Petrovu grobu? Vidi usku prugu prtine koja se savija u nepravilan krug. A prtina otkriva  ilovaču ispod snijega, To je Bosna. Uvijek lijepa, ali mirna samo pod snijegom. Mlakićev pripovjedač, u romanu “Tragom zmijske košuljice”, itekako dobro zna da je zlo preplitko zakopano. Ne volim pitanja o pripadnosti autora nekoj književnosti, a ona se uz Andrića ne mogu izbjeći, i ponavljaju se uporno, za vlastite obračune, sitne interese i potkusurivanja. U tom vezniku “i” ,iz kolegija koji ste spomenuli, upisano je što mislim o Andrićevoj pripadnosti. Riječi, rekao bi veliki prozaik Irfan Horozović, i pripadaju onima koji ih shvate.  Najviše sam uz Andrića, u tom kolegiju, radila Josipa Mlakića. I kad danas čujem kako Mlakić “baš nije prisutan u hrvatskoj književnosti“, ne osjećam se dobro.Jer, moji su studenti pročitali, tad kad sam još vodila taj kolegij, gotovo sva njegova djela. Uvijek smo polazili od jednog Mlakićeva predavanja u kojem Josip govori o svom dugu Andriću, govori na način na koji to ne čine drugi pisci. Čitali smo, jasno, i Miljenka Jergovića, i Dragana Pavelića, i Ivana Aralicu, i Feđu Šehovića...  Žao mi je što više pažnje, oni koji se ozbiljno bave Andrićem, nisu posvetili romanu “Knjiga o krilatom fratru” spomenutog Dragana Pavelića. Tada bi možda bolje razumjeli postupke pisca koji je cijelog svoga život nadoknađivao gubitak rane biografije. A kolegij vezan uz žene i rat, ponavljala sam nekoliko puta; svakih četiri do pet godina. Obnavljala literaturu i provjeravala kako na raniji tekst reagiraju novi, sve mlađi, čitatelji. U početku su kolegij polazili student koji su o ratu mogli govoriti i vlastitim iskustvom, nakon toga oni koji su se pozivali na priče iz prve ruke, da bi se,na kraju, dogodilo i to da mi kažu “Umorni smo od ratnih tema”. Razumjela sam i njih jer  su imali manje godina od broja godina proteklih od rata do njihova rođenja.  

Jasno je da su oni koji su u književnom tekstu prepoznavali vlastito iskustvo, tekst doživljavali drukčije nego oni koji to iskustvo nisu imali. Prve je zanimala vjerodostojnost, a druge umjetnička razina teksta.To mi je bilo dragocjeno iskustvo za sve rasprave o vrednovanjima književnog teksta. U taj kolegij sam upisivala i najviše tjeskobe. Znala sam se pitati imam li pravo tuđu djecu opterećivati temama koje će u njih unijeti nemir, što kažu majke kad vide lice svojih kćeri nakon što su pročitale, primjerice, roman Slavenke Drakulić “Kao da me nema”. Jer, i sama sam roman doživjela drukčije kad sam ga čitala prvi put a tada još nisam bila majka, a drukčije nakon što sam postala majka. U sklopu tog kolegija radila sam i posebnu temu “Kako spasiti dijete kad počne rat”. Tu se našao i Mlakićev roman “Svježe obojeno”. On svojom dubinom nadrasta svaku pomisao da se proza može razdvojiti na mušku i žensku.

Je li i vama, kao samom Andriću, Bosna “duhovna domovina”?

Moj se odnos prema Bosni mijenjao. Moram ga staviti u kontekst svoje biografije koju su iscrtavali drugi. Kad me teta s tri godine prevela preko Save i dovela u Slavoniju, ona je započela ozbiljan projekt zatomljivanja Bosne u meni. A da nije bila u pitanju Bosna, shvatila sam tek u godinama prve zrelosti.  Teta je željela prebrisati prošlost. Kad sam počela čitati Andrića, počela sam doživljavati Bosnu, onakvu o kakvoj je pričao moj otac. I osjetila sam pripadnost. Osjećaj se još više pojačao nakon što sam upoznala oca svoje kćeri, pravog Bosanca, čovjeka koji je vjerovao daće zemlja njegova rođenja jednom ipak postati nalik onoj iz njegova djetinjstva. I umro je u toj vjeri. Jednom sam rekla da se najbolje osjećam na sredini mosta između Županje i Orašja; ne samo zbog toga što sam u tom trenutku između Bosne i Slavonije, nego što me u “međuprostoru” nitko ne pita čija sam. A vrijeme kad su me u bakinom selu Turić mještani, kad bih došla za ljetni raspust, pozdravljali s “Faljen Iss, lijepa li si, čija li si”, ionako je daleko iza mene.  I godinama, i ljepotom..

U vašem intimnom životu, što znači Bosna, na koji način egzistira? Možda kao poetska utopija? Održavate li i kako “duhovnu” vezu s Bosnom?

Kako starim, sve sam više Bosanka. Vraćam dug, koliko to znam i uspijevam, zemlji svog rođenja. Čovjek je dužan svom zavičaju, kao što znamo. Vraćam ga i ćaći.    

Kako je biti “Bosanka”, odnosno, Hrvatica iz Bosne u Zagrebu, Hrvatskoj? Jesu li vas  i kako “prepoznavali”?

Razumijem vas, dobro vas razumijem. Kako sam živjela u Slavoniji, dolaskom u Zagreb prepoznavali su u mom govoru otegnutu slavonsku ravnicu. S godinama sam ubrzala... Moja kći Magdalena, iako je jedva upamtila oca, govori njegovim rečenicama. I slušajući nju pomišljam da se i jezik nasljeđuje. Ona u Zagrebu ima više tog bosanskog nego ja. Meni nikada nitko nije ništa izravno rekao  protiv Bosne,ali sam kroz upućene mi savjete prepoznala što se  misli o Bosancima. Evo primjera. Jedna me poznanica, nakon što je čula da ćemo Magdalenu krstiti u Tolisi, u crkvi u kojoj su kršteni svi njezini preci s očeve strane, nazvala i rekla: “Joj, nemojte, pa vi ste poznati, zar ne možete naći neku vezu u Zagrebu?”. Ili, kad smo se Magda i ja jedne zime vratile iz Kraljeve Sutjeske, a tamo su je časne naučile da je ona  bosanska Hrvatica i pričale su joj o Katarini Kotromanić,  mala je tetama u vrtiću, iz čista mira kazala: “Ja sam bosanska Hrvatica”. Poslije podne mi je mama curice iz iste grupe dobronamjerno savjetovala da nekako kažem maloj da to ne  govori jer će je djeca izolirati. Često znam reći onima koji tim tonom spominju Bosance u Hrvatskoj, neka se malo zamisle nad ovom činjenicom: da se iz hrvatske kulture u ovom trenutku izuzmu svi oni koji imaju bilo kakve veze s Bosnom i Hercegovinom, što bi ostalo. Ostalo bi, nije da ne bi, ali da bi postalo siromašnije, postalo bi. Sad ću sasvim  iskreno. Na takve udare odgovaram pričama. Odgovorila sam pričom i svima onima koji su mislili da su za rušenje magnolije pokraj Paviljona, krivi Bosanci koji su naselili Zagreb. A da ti koji prozivaju Bosance samo vide lice  dječaka koji u nekom hrvatskom selu srednje Bosne izgovaraju riječ Zagreb, mislim da bi promijenili mišljenje. Mogu oni protiv Bosanaca, sve do trenutka dok se ne otvori blagajna Lisinskog i započne prodaja karata za koncert Amire Medunjanin. A onda svi uzmu bijelo janje sa sobom i krenu s njim prema šalterima u centru Zagreba.

Jesu li autorice ratne proze na jedan način odredile hrvatsku suvremenu književnost i gdje su književnice na sceni danas? Smatrate li kako su dovoljno i jednako zastupljene?

Kad je prije trideset i pet godina Irena Vrkljan jače otvorila već odškrinuta ženska vrata hrvatske književnosti, kroz ta vrata ušlo je nekoliko spisateljica i uveliko obogatilo proznu scenu (Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Vesna Biga, Irena Lukšić, Neda Miranda Blažević...). Danas je naša scena, i žanrovski, a i generacijski raznolika, i što je najvažnije, kvalitetna. A žena? Ima nas, ima, ne možemo se požaliti. Evo, ovih dana se odlučuje o velikoj nagradi za najbolji roman i u finalu su tri žene i dva muškarca. Uostalom, meni je važno biti dio nacionalne književnosti, a ne boriti se za poziciju među ženama. Ta borba, uostalom, ne bi bila ni malo laka.  

Što čitate? Neke zanemarene autore danas, ili one nekada zabranjene?

Zanemarenih i zabranjenih autora načitala sam se kad sam radila na doktoratu. Povijesni roman je u nacionalnoj književnosti čuvao onaj glas koji je službena zajednica osudila na šutnju. Evo popisa nedavno pročitanog: Goran Tribuson, Otac od bronce, Ludwig Bauer, Čovjek u žutom kaputu, Julijana Adamović, Divlje guske, Miljenko Jergović, Selidba, Ivana Šojat, Ezan...  Kao što vidite, čitam svoje kolege.

Jedne ste prilike kazali kako vama nikada ni u profesionalnom ni u privatnom životu nije zapuhao vjetar u leđa, nego samo u prsa. U čemu ste i kako crpili snagu?

Možda iz bosanskog inata, možda iz činjenice da sam dosta toga uspijevala  pretvoriti u tekst. Meni je život sam servirao priče. Planiram ispisati sve o čemu ne mogu pisati jer nitko ne bi povjerovao u preklapanje nekih događaja, datuma. Izdržavala sam život znajući da je jači od svega napisanog. Nadam se da će mi zdravlje dopustiti da i posljednje bolno iskustvo jednogodišnjeg boravka u Osijeku, “ukrotim” i izliječim tekstom.  

“Kuće nikada ne mogu biti iste, one sliče na svoje vlasnike. Evo, naša je ista ja”, citat je iz “Laura nije samo anegdota”. Kuće od ljubavi, snova, nadanja, dobrote, one su, možda, iste?  

Takve zasigurno jesu. Ali, ja sam doista vjerovala, i vjerujem još i danas, da kuće sliče na svoje vlasnike, da prostori u kojima se živi sve govore o ukućanima, domaćinu. Stoga mi je strana svaka pomisao da mi stan uređuje netko drugi.

Koje su vaše prve tri asocijacije na književnost? Ili postoji možda samo jedna, “zamjenska” riječ?

Idealni partner, život i radost.

Ljubav, ipak, pobjeđuje, a oni koji su srodne duše se, prije ili kasnije, pronađu? Vjerujete li u sudbinske susrete, one za koje mislimo da nas čak nekakvi prošli životi vežu?  

Vjerujem. Govorim vlastitim iskustvom. No, to je za roman. I nadam se da će romanom i postati.

Dnevnik.ba 

Article_Bottom_970x250